Vinko Sindičić, suradnik jugoslavenske tajne službe, bio je ključni svjedok temeljem čijeg iskaza je njemački sud Krunoslava Pratesa osudio na doživotni zatvor i zbog čega traži izručenje Perkovića. Iako je u medijima prozvan kao “Udbin killer”, jer ga se spominjalo kao likvidatora obitelji Ševo (kojom prigodom je ubijena i osmogodišnja djevojčica), atentatora na Nikolu Štedula, pa i za likvidaciju Brune Bušića u Parizu 1978., na suđenju za ubojstvo Bušiću, na zagrebačkom Županijom sudu 2000. godine, oslobođen je svake krivnje.
Sindičić, koji je u zatvoru u Škotskoj odležao 10 godina zbog pokušaja ubojstva Štedula, čelnika Hrvatskog državotvornog pokreta, ovih je dana poslao dopis ovjeren kod javnog bilježnika u Italiji, gdje negira svoj iskaz na njemačkom sudu kada je za Đurekovićevo ubojstvo teško optužio Perkovića. Sindičić sada opovrgava iskaz i kaže da je to učinio pod pritiskom i prijetnjom njemačke tajne službe i da je sve što je rekao bila laž.
U presudi Pratesu, ocjenjujući vjerodostojnost svjedoka Sindičića, njemački sud kaže da je bio svjestan kako pred sobom ima “osobu koja je desetljećima bila ukorijenjena u sigurnosni aparat Jugoslavije i Hrvatske”. No, ipak poklonili su mu vjeru. Njemački sud utvrdio je i da je Sindičić od 1968. bio suradnik njemačke tajne službe i da je njihove agente opskrbljivao informacijama.
Sindičić se, još dok je bio u zatvoru u Škotskoj, obratio njemačkom konzulatu i Saveznom tužiteljstvu u kojem je Zdravka Mustača i Josipa Perkovića optužio za različita zlodjela. Iz zatvora je pušten 1998. i vratio se u Hrvatsku. Kasnije, tijekom suđenja Pratesu, njemačkom je sudu ispričao kako je on, Sindičić, u kasno ljeto 1983. pripadao “internoj komisiji tajne službe” Jugoslavije koja je trebala procijeniti mogu li Nijemci otkriti tko je ubio Đurekovića. Pred tom komisijom, ispričao je sudu Sindičić, Perković je “iscrpno predstavio mjerodavno sudjelovanje u pripremi i izvršenju” Đurekovićeva ubojstva, zajedno s Pratesom.
Sindičić se u Hrvatskoj, rekao je to svjedočeći na sudu, nakon izlaska iz škotskog zatvora nekoliko puta sastao s Perkovićem. Želio ga je potanko ispitati o ubojstvu Đurekovića. Razgovori su se u uglavnom odvijali u hotelskom baru, a Sindičić ih je snimao i poveo svjedoke koji su iz blizine slušali razgovor. Ti svjedoci navodno su potvrdili da je Perković priznao sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića.
KAKO JE UDBA VLADALA HRVATSKOM Milijuni maraka i tajni dosjei bili su skriveni u sefu JNA u Zagrebu
Susret u Zagrebu
Josip Perković o susretu sa Sindičićem u zagrebačkom hotelu Laguna kaže:
- Kad netko traži da se s njim nađem, obično pristanem, sjednem, da vidim što hoće. Tako sam se našao i sa Sindičićem. Čim smo počeli razgovor, tražio je da Račanu kažem da mu dâ neke hotele. Rekao je da zna kako ja to mogu učiniti. Odgovorio sam da Račana znam tek iz viđenja i da nikakve razgovore te vrste s njim ne mogu voditi. Tvrdio je da mogu, ali da neću, pa se naljutio. Dvije-tri godine nakon toga, kad je u Njemačkoj počelo suđenje Pratesu, ponovno me nazvao. Kad smo se našli, vidio sam da me snimio. To se jasno vidi na fotografiji koju su objavili, vidi se da gledam u kameru i da znam da me fotografira. Nisam želio napraviti incident, uzeti silom kameru, potući se, i samo sam mahnuo rukom. Nije mi padalo na pamet da će on taj razgovor koristiti i još dovesti nekakve tri lude žene koje će potvrditi da sam rekao kako mi je savjest mirna jer sam samo izvršavao naloge Saveza komunista. Ljudi koji me poznaju tome se smiju, jer znaju moj odnos prema SK-u i da takvo što nikada ne bih rekao. A najmanje nekakvom Sindičiću. Jer, tko je on da bih ja njemu polagao račune.
Perković kaže kako je možda trebao izbjegavati kontakte sa Sindičićem, mada vjeruje da bi on pred sudom rekao ono što je naumio i da se nikada nisu sreli. Veli, kad ga je Sindičić već fotografirao, mogao je za nekoliko stotina kuna nabaviti diktafon, pa odnijeti snimku kao dokaz.
- Umjesto toga doveo je nekakve tri ženturače koje s nekoliko metara udaljenosti nisu mogle čuti naš razgovor, ali tvrde da jesu i da su čule što su čule.
Špijunska neovisnost
U razgovoru koji smo vodili prošlog tjedna Josip Perković je inzistirao na dvije stvari. Prvo: zagrebački centar Službe državne sigurnosti u kojem je radio, bio je hrvatska, a ne jugoslavenska tajna služba. I drugo: njegov posao načelnika II. odjela SDS-a odnosio se na neprijateljsku emigraciju, što je podrazumijevalo samo onaj njen dio koji je planirao nasilnu promjenu društvenog uređenja, uključujući terorističke akcije, podmetanje bombi, eksploziva, izazivanje požara i slično.
SDS je nakon Brijunskog plenuma 1966. u velikoj mjeri bio decentraliziran, a osobito nakon Titove smrti 1980. Savezna (jugoslavenska) Služba državne bezbednosti, napose krajem osamdesetih, imala je razmjerno malo utjecaja na ono što se radilo u republičkim centrima. Ilustrira to primjerom da je zagrebački Centar SDS-a, praćenjem i ozvučenjem kuće i vikendice Jovana Raškovića, prvi saznao za Memorandum SANU, što je bila programatska osnova projekta stvaranja velike Srbije, u što se kasnije, agresijom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, upustio Slobodan Milošević. Služba je pratila razne emisare iz Srbije (umirovljene generale JNA, akademike, političare koji su zagovarali veliku Srbiju) i o tome izvještavala hrvatski republički vrh. Što se pak djelovanja protiv emigracije tiče, objašnjava Perković, operativni rad bio je usmjeren samo na one koji su planirali terorističke akcije. Spominje kako je SDS uspio spriječiti niz terorističkih napada duž jadranske obale, čiji je cilj bio upropastiti turističku sezonu i odsjeći priljev deviza koje su zemlji kronično manjkale. Navodi i primjere: postavljanje bombe na zagrebačkom željezničkom kolodvoru koju je pronašla čistačica, ili bomba u opatijskom hotelu Slavija, koja na sreću nije eksplodirala jer je zakazao satni mehanizam.
- To je bio moj posao, a s ubojstvom Đurekovića nemam apsolutno ništa - tvrdi Perković.
Tu tvrdnju, međutim, morat će dokazati i u sudskom procesu. Njemački su istražitelji uvjereni da je upravo on, u organizacijskom smislu, stajao iza likvidacije Stjepana Đurekovića, najpoznatijeg hrvatskog emigranta, jednog od direktora Ine, ubijenog u Wohlfahrtshausenu, bavarskom gradiću nadomak Münchena, 28. srpnja 1983.
Operacija Brk
Operativni nadzor nad Đurekovićem, objašnjava Josip Perković, počeo je u ljeto 1982., a akcija je dobila kodni naziv Brk. Đureković je iz Hrvatske pobjegao u Njemačku u travnju te godine.
- Koliko se sjećam, načelnik zagrebačkog Centra SDS-a u to je vrijeme bio Franjo Vugrinec. On je predložio operativnu obradu, a ja sam je, kao šef službe, odobrio. Dakle, bio sam supotpisnik, bio sam s tim suglasan. I ništa više od toga. Takva je bila procedura: zahtjev bi došao k meni, ja bih ga odobrio, ili ga ne bih odobrio, ili bih tražio dopunu, objašnjenja. Nije netko mogao na svoju ruku početi o nekom skupljati informacije, prisluškivati telefonske razgovore ili nadzirati poštu. Radilo se po propisima i vrlo precizno i znalo se tko za što odgovara - objašnjava Perković kada je i kako služba počela obrađivati Đurekovića.
Đurekovićevi planovi
Razlog za to, objašnjava Perković, bio je novac koji je Đureković imao. Hvalisao se među emigrantima kako će kupiti brod, instalirati snažne radiopredajnike i emitirati program iz međunarodnih teritorijalnih voda na Jadranu u kojem bi razotkrivao lice komunističkog režima u Jugoslaviji. Hvalio se i kako će sinu kupiti diskoklub, pa je zbog razmetljivih priča o novcu, koji se može upotrijebiti na različite načine i za različite stvari - kupnju oružja, angažiranje terorista, likvidatora i slično - bio stavljen pod pasku SDS-a.
Perković ne spori da je jedan od njegovih suradnika bio Krunoslav Prates. Taj Vinkovčanin u Njemačku odlazi koncem 1971. i pridružuje se Hrvatskom narodnom odboru (HNO), koji je nakon smrti dr. Branka Jelića nastavio voditi njegov brat Ivan. Prates će u travnju 1976. postati glavni tajnik HNO-a i urednik emigrantskog časopisa Hrvatska država. Te godina Perković je još radio u Centru SDS-a u Osijeku i uspio ga je zavrbovati.
U opsežno obrazloženoj presudi Pratesu, sudac Visokog pokrajinskog suda u Münchenu, Bernd von Heintschel-Heinegg, detaljno je opisao način kako je Perković zavrbovao Pratesa.
Još 1975. Perković je u Makedoniji ispitivao Pratesovu suprugu koja se nalazila u posjetu rodbini. Zanimala ga je veza njenog supruga s dr. Ivanom Jelićem. Pratesovoj supruzi dao je svoj telefonski broj, rekao da ga preda mužu i zamolio da ga on nazove.
Kad se Prates nije javljao, jer je papirić s Perkovićevim telefonskim brojem zaboravio u džepu košulje, koju je supruga u međuvremenu oprala, Perković se ubrzo pojavio pred njegovim kućnim vratima u Njemačkoj. Uspio ga je zavrbovati. Od tada su se sastajali po zemljama Zapadne Europe, a Perković bi mu, na ime troškova, davao po nekoliko tisuća maraka. Zauzvrat dobivao je informacije iz samog vrha HNO-a. Veza je trajala i u vrijeme kad je Đureković stigao u Njemačku, priključio se HNO-u i počeo surađivati s časopisom Hrvatska država.
Mjesec dana prije Đurekovićeva ubojstva, u lipnju 1983. Prates i Perković susreli su se u Luksemburgu kada će hrvatski emigrant agentu SDS-a predati ključ svoje garaže u kojoj se nalazila tiskara. Ondje bi Đureković znao navraćati i ostavljati rukopise pripremljene za tisak. Prates je obećao Perkoviću da će mu javiti kad će Đureković onamo sljedeći puta doći. Ubojice SDS-a već su bile u Münchenu i čekale kad će krenuti u akciju. Čim je Prates 24. srpnja saznao da će Đureković četiri dana iza toga svoj novi prilog za Hrvatsku državu ostaviti u garaži, javio je to Perkoviću.
Jeziva egzekucija
- Đureković je u to vrijeme postao vrlo oprezan - kaže Ante Nobilo, odvjetnik koji zastupa Josipa Perkovića, dok smo prošlog utorka razgovarali u njegovu uredu, u vrijeme kad je pripremao ustavnu tužbu u slučaju da Vrhovni sud potvrdi presudu suca Turudića o izručenju. - Zatražio je od Pratesa da promijeni bravu na vratima garaže, što je on i učinio. Sudski je vještak, nakon što je Đureković nađen mrtav u garaži, pronašao strugotine metala, što potvrđuje Pratesov iskaz da je brava neposredno prije toga bila zamijenjena.
- Na slici se vide drvena vrata te garaže - objašnjava Perković. - Smiješno je da bi službi, da je namjeravala ući u garažu, trebao ključ. Imali smo stručnjake koji su mogli otvoriti i najkompliciraniji sef.
Njemački sud nije utvrdio jesu li ubojice Đurekovića već bile u garaži kad je on ušao, ili su ušle neposredno za njim. To priču o ključu čini još manje važnom. Đureković je ubijen na jeziv način. Njegovo tijelo nađeno je izrešetano, u lokvi krvi, a glava je bila rascijepljena udarcem mačete ili sjekire. Izvršitelji nikada nisu otkriveni. Kao mogući ubojice spominju se i Udbini suradnici za prljave poslove Željko Ražnatović Arkan, Đorđe Božović Giška, ali i neki drugi. Arkana je, s prtljažnikom punim oružja, u noći s 28. na 29. studenoga 1990., u Dvoru na Uni, na granici s BiH uhitila hrvatska policija.
Enigma Arkan
Uslijedilo je ekspresno suđenje, a kazna je bila ispod one koja, bez obzira što nije pravomoćna, nalaže početak izdržavanja, pa je već u svibnju 1991. Arkan pušten, odnosno razmijenjen, da bi se ujesen iste godine sa svojom paravojnom jedinicom Tigrovi našao na ratištima istočne Slavonije.
- Nekome kao da je bilo stalo da Arkan što prije ode iz Hrvatske kako ne bi ispričao sve što zna, uključujući i priču u ubojstvu Stjepana Đurekovića - kaže bivši djelatnik SIS-a s kojim smo razgovarali prošlog tjedna.
Ni Željko Ražnatović Arkan, ni Đorđe Božović Giška, kao ni Ranko Rubežić, Dragan Malešević Tapi i Dragan Joksić, koji se također spominju kao mogući ubojice Đurekovića, više nisu među živima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....