Vrlo brzo nakon što je u svibnju 1980. godine umro "najveći sin naših naroda i narodnosti", J. B. Tito, u njegovoj se Jugoslaviji pokazalo da se "bez njega ne može". Država i sustav, međurepublički odnosi i neriješena (među)etnička pitanja, vrlo brzo su se našli na razmeđi, suočeni s mnogim unutarnjim političkim, povijesnim, ideološkim, vrijednosnim, republičkim, socijalnim, a pogotovo nacionalnim problemima i razmiricama, koje su se taložile i gurale pod tepih u gotovo 40 godina titoističke stabilnosti.
Gospodarska kriza uskoro je zatresla temelje Jugoslavije i socijalističkog sustava, do sredine 80-ih godina inflacija je dosegla 186 posto, zbog aranžmana s MMF-om plaće su zamrznute, a cijene komunalija i osnovnih namirnica letjele u nebo. Širi se val štrajkova, od labinskih rudara, radnika koparskog Litostroja, do smederevske željezare. No, iako socijalni problemi izjedaju tkivo zemlje i sustava, a politički i ekonomski sustav vapi za reformama i modernizacijom, koja je nakon značajnog uzleta s kraja 60-ih i početka 70-ih, počela zastajkivati, uskoro u prvi plan izbijaju problemi koji će odrediti sudbinu same države. Jugoslavija je došla do kraja svog puta. Odradila je svoju povijesno-političku misiju. Održavala se po inerciji. Integrativni faktori u Jugoslaviji sve su slabiji, a tamošnje političke elite nemaju zajedničku viziju daljnjeg razvoja države u trenucima kad započinje urušavanje europskog socijalističkog sustava, bez obzira na njihove razlike u liberalizaciji. Dolazi do dijametralno suprotstavljenih stavova o budućnosti.
U Sloveniji se okreću modernim proeuropskim trendovima, razvoju civilnog društva, i traže izlaz iz slijepe ulice u koju su i zemlja i društvo i sustav upali, modernizira se i reformira SK Slovenije. Već potkraj 80-ih, naziru se i ideje o izdvajanju Slovenije iz Jugoslavije, jer u njoj više ne vide mogućnost napredovanja.
U Srbiji, pak, posve suprotna priča, retrogradna, nacionalistička, konzervativna, pa i usred urušavanja europskog komunističkog sustava - i neostaljinistička opcija, koja želi centralizirati, unitarizirati, odnosno defederalizirati državu, a ideja joj se temelji na "rješavanju srpskog nacionalnog pitanja", na temelju navodne ugroženosti Srba u Jugoslaviji te pokušaju da se u posttitovskom razdoblju taj problem riješi - "preuređenjem Jugoslavije po mjeri Srbije". Početna točka tog nacionalnog i najava velikosrpskog vala sahrana Aleksandra Rankovića, poslijeratnog šefa jugoslavenske tajne službe Udbe, i drugog čovjeka režima, kojeg je Tito 1966. godine smijenio.
U rujnu 1986. godine pojavljuje se Memorandum SANU, koji definira srpski nacionalni program. Sve frustracije izlaze na vidjelo u kvazidemokratskom izbornom prijedlogu "jedan čovjek - jedan glas", u čemu računaju na brojnost i rasprostranjenost Srba u Jugoslaviji, traženje kulturne autonomije za Srbe izvan Srbije, kao eufemizma za političku autonomiju te ukidanje Ustava iz 1974. godine, pogotovo u dijelu koji se odnosi na samostalnost republika, te ukidanje autonomija Kosova i Vojvodine.
Na valu tih konzervativno rigidnih ideja neke mješavine nacionalizma - staljinizma i konzervativnog antikomunizma - iznikao je Slobodan Milošević, koji je 1987. godine potpuno preuzeo vlast u svoje ruke, pokrenuo tzv. događanja naroda - ruši autonomije Kosova i Vojvodine, a uskoro i "pripaja" sebi Crnu Goru. Milošević agresivno koristi Srbe u drugim dijelovima Jugoslavije za svoje ideje, izbacuje se parola o svim Srbima u jednoj državi, ili da je Srbija tamo gdje su srpski grobovi i slično, a uskoro pridobiva i vrh JNA, izigravajući "spasitelja Jugoslavije". Dok u Sloveniji buja prodemokratska opcija, a u Srbiji dijametralno suprotna, retrogradno nacionalistička, u Hrvatskoj vlada neki interregnum, pasivnost, koja će kasnije postati poznata pod nazivom "hrvatska šutnja".
No, s vremenom, kako su se stvari razvijale, i Hrvatska se našla na raskrižju. Počinje osnivanje stranaka i udruga. Dok jedni vuku Hrvatsku prema slovenskom scenariju, tražeći izlaz iz krize u reformama i liberalizaciji sustava, kod drugih, zbog straha od sve izraženijih prijetnji iz Srbije (dio Srba iz Hrvatske pristao je uz Miloševićevsku politiku), počinju prevladavati nacionalne ideje, a na sceni se pojavljuje bivši general JNA, a potom disident Franjo Tuđman, koji kao odgovor na memorandumsko-miloševićevske planove polako preuzima primat u Hrvatskoj. Hrvatska emigracija, uglavnom konzervativna, prilično neliberalna i nacionalistička, koja je vukla direktne korijene ili nastojala rehabilitirati ustašku NDH kao hrvatsku državu, a Jugoslaviju je smatrala tamnicom hrvatskog naroda, ima utjecaj na tadašnja ideološko-politička previranja u Hrvatskoj. I oni polako ulaze u Hrvatsku i počinju dominirati preko HDZ-a i ostalih nacionalnih stranaka.
Bilo je jasno da dolazi do sukoba, ne samo na ideološkoj osnovi nego, sve više, na etničkoj. Ta su se dva sukoba preklopila, i onda su presudila Jugoslaviji - govori profesor Božo Kovačević, jedan od "prvoboraca" višestranačja i jedan od osnivača prve nekomunističke stranke u Hrvatskoj - HSLS-a. Kovačević kaže kako je Milošević bio opasnost za sve nas sa svojim "događanjima naroda", unitarizmom i pučističkim namjerama. Na tom tragu i SKH se reformira, a stranački život u Hrvatskoj krajem 80-ih buja. Kovačević se prisjeća kako je prva nekomunistička inicijativa bila UJDI (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu), koji je tražio demokratizaciju Jugoslavije, što je tada bilo na tragu i nekih težnji zapadnih zemalja, SAD-a i tadašnjeg EEZ-a, preteče EU. Oni su tada odbijali pomisao na raspad zemlje. Igrali su ili vagali između Miloševića, ali i Ante Markovića. No, napominje Kovačević, od Miloševića su vrlo brzo odustali, jer su i oni uvidjeli gdje on vuče, a pokušali su podrškom Markoviću, ali i to je vrlo brzo prestalo, jer je on ipak bio preslab, bez podrške u široj zajednici.
Bilo je to vrijeme turbulencija, političkih i etničkih previranja. Jugoslavija se istrošila, njezin rok trajanja je prošao, i ubrzano, od 1987. do 1989., Jugoslavija se nalazila u procesima koji su slutili njezin raspad. Veliki srbijanski kantautor Đorđe Balašević 1987. u zabrinutosti od onog što se valja tadašnjom zajednicom, ispjevao je hit "Samo da rata ne bude".
U govoru na Gazimestanu, na 600. godišnjici bitke na Kosovu, 28. lipnja 1989. godine, gdje se okupilo više od milijun ljudi, Slobodan Milošević izgovorio je proročanske rečenice - kako smo i "danas, šest stoljeća kasnije, u bitkama i pred bitkama, koje nisu oružane, ali ni takve se ne isključuju".
Istodobno se u srpskoj politici sve intenzivnije razmatrala rezervna varijanta, pa Milošević u tim mjesecima počinje graditi temelje "Velike Srbije", uključivši sve vrste pritisaka, pa i prijetnju oružjem. Zato se srbijansko vodstvo intenzivno zbližava s čelnim osobama JNA, kao i s nacionalističkim srbijanskim intelektualcima. Početkom 1990. više su se puta sastali Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić i suglasili da Jugoslavija u tadašnjem obliku ne odgovara više "težnji srpskoga naroda da živi u jednoj jedinstvenoj državi" te odbili prihvatiti bilo kakav novi konfederalni ugovor, kakav su u raznim varijantama predlagali izvjesni krugovi u Hrvatskoj i Sloveniji.
Kao završna točka toga bio je u siječnju 1990. godine 14. kongres SK Jugoslavije, koji je trebao poslužiti kao Miloševićeva završna faza osvajanja Jugoslavije.
- Znalo se da je to prijelomni događaj, prisjeća se Branko Caratan, jedan od delegata na tom kongresu. - Slovenci su nas upozorili, ako Milošević preuzme kontrolu nad kongresom i odbije slovenske prijedloge o demokratizaciji SK, da će se oni povući s kongresa. I mi smo se tada dogovorili još u Zagrebu, ako se to dogodi, da će i hrvatska delegacija na kongresu podržati Slovence s tezom da bez Slovenaca SKJ više ne postoji, te kako i mi odlazimo s kongresa. Tako je i bilo. Milošević je samouvjereno preuzimao kontrolu nad kongresom, prisjeća se Caratan.
I kada se to dogodilo, Ivica Račan, tadašnji šef SKH, doživio je svoj zvjezdani trenutak i povukao je hrvatsku delegaciju, i time onemogućio Miloševića da provede svoj prvi cilj. Kongres se nikada nije nastavio.
- To agresivno Miloševićevo širenje natjeralo je Hrvatsku da se trgne, i one u SKH i nas, koji smo već tada razmišljali o nekim drugim političkim opcijama i tendencijama. Hrvatska se također suočila sa svojim demonima, jedni su zagovarali demokratsko-liberalni odgovor Miloševiću, a drugi da mu se može oduprijeti samo jačanjem "nacionalnog pitanja" - kaže Kovačević.
I tada, u srijedu, 14. veljače 1990., Hrvatski sabor donio je odluku koja će promijeniti odnose u Hrvatskoj i Jugoslaviji te prokrčiti put prema hrvatskoj neovisnosti. Izglasana je izmjena (hrvatskog republičkog) Ustava, kojom je u Hrvatsku uveden višestranački sustav i raspisivanje slobodnih izbora.
U takvoj atmosferi, sredinom 1980-ih, u Hrvatskoj je pokrenuta stanovita liberalizacija, djelomice i stoga što je SK gubio legalitet vrhovnog arbitra. Liberalizacija se očitovala u sve otvorenijoj kritici društvene zbilje, u raspravama o civilnom društvu, reformi i pluralizmu.
U takvim okolnostima, a i kao posljedica sličnih procesa u drugim komunističkim zemljama, javljaju se potkraj 1988. i početkom 1989. u Sloveniji i Hrvatskoj inicijative za osnivanje opozicijskih društava i stranaka, a novostvorenu opoziciju zaokupila su dva problema: uspostava višestranačke liberalne demokracije i rješavanje nacionalnog pitanja.
Hrvatski socijalno-liberalni savez (HSLS) zauzimao se za stvaranje liberalnog demokratskog društva u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji, smatrajući da će se tako najbolje izraziti istinski interesi hrvatskih građana i Hrvata uopće, što bi bio temelj uređenja i hrvatskoga nacionalnog pitanja. HSLS je najprije vodio Slavko Goldstein, a zatim Dražen Budiša.
Na prijelazu iz 1988. u 1989. počela se oko Franje Tuđmana okupljati skupina koja je, ne zaboravljajući u programskim dokumentima spominjati demokraciju, inzistirala prije svega na nacionalnom pitanju. Tuđman i suradnici osnovali su Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) 17. lipnja 1989. na zagrebačkom Jarunu.
Veliki potisak popularnosti HDZ-a i Franje Tuđmana dao je Prvi sabor HDZ-a, u veljači 1990. u Zagrebu, uoči početka službene predizborne kampanje. Mnogi članovi HDZ-a stigli su iz inozemstva, a neki su se vratili u Hrvatsku prvi put nakon mnogo godina. Atmosfera je bila svečarska, čak u nekim trenucima i egzaltirana. Sabor je obilježio Tuđmanov govor, posebno rečenica da "NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz stoljetnih težnji hrvatskoga naroda za samostalnom državom". Kako je upozorio povjesničar Ivo Goldstein, time je Tuđman otvorio brešu relativizaciji zločinačkog karaktera NDH. "A šteta je mogla biti manja, čak znatno manja, da je samo dodao otprilike nešto poput toga da se 'većina Hrvata ubrzo od NDH počela distancirati, a potom i shvatila da to nije država koju su željeli'", smatra Goldstein.
- Kad se vidjelo da se Milošević neće i ne može obuzdati, u Hrvatskoj je partija započela dijalog s tada stasalom oporbom, jer su shvatili da je to jedini način da mu se odupru, pa i po cijenu odlaska s vlasti - kaže Kovačević, no HDZ odnosno Tuđman, koji je vrlo brzo zaposjeo dobar dio javnog prostora, smatrao je da, osim HDZ-a, nisu potrebne druge stranke, ili da se novonastale inicijative stave pod njegov kišobran, pa je nagovarao da odustanemo od formiranja HSLS-a i priklonimo se njemu - prisjeća se Kovačević. Caratan napominje kako je HDZ odmah oštro krenuo s "nacionalnim pitanjem".
HDZ je odgovorio Miloševiću na isti način, podižući nacionalističku ljestvicu, smatrajući da je to jedini način kako mu se možemo suprotstaviti, dok smo mi ipak tražili da se društvo demokratizira i liberalizira, govorili smo o ljudskim i građanskim pravima, slobodi pravosuđa i slično - kaže Kovačević. On navodi kako se u HSLS-u više razgovaralo o demokratizaciji nego o nacionalnoj samostalnosti. - Smatrali smo da prvo treba politički i ekonomski demokratizirati zemlju pa onda razgovarati o daljnjoj budućnosti i sudbini zajednice. Smatrali smo da na saveznoj razini postoje samo one funkcije koje republike delegiraju - savez republika ili konfederacija. No, pokazalo se da je nemoguće provesti demokratizaciju bez rješenja nacionalnog pitanja i što veće republičke odnosno nacionalne samostalnosti - zaključuje Kovačević.