Jadno, jadno, jadno. Točno smo se tako - triput jadno - osjećali mi putnici koji smo se subotu navečer u Zagrebu ukrcali u vlak za Split s kartom za spavaća kola. Jedan jedini je vagon u vlaku koji pod entuzijastičnom parolom " Idemo na more" u sezoni povezuje Slavoniju sa Splitom. I treba li reći da je taj jedan jedini vagon za spavanje - u defektu?
- Žao nam je, dogodilo se. Smjestit ćemo vas u "kušet" kola. Imate rezervirano jednokrevetno? Nema problema, bit ćete sami - govori smireno ljubazni kondukter ili tko je već muškarac kojeg je zapala dužnost da kaže kako, eto, taj jedini vagon za spavanje nije u funkciji.
Zaustila sam pitati kolika je razlika u cijeni i hoće li nam biti nadoknađena, gospodin je shvatio nakanu. - Vas ćemo prvu smjestiti - uzima teški plavi kofer i galantno ga unosi u vlak i do mog odjeljka. Tog odjeljka u kojem sam sama sa psom. Belgijanac, Gronendale, još malo pa tele. Ovo je veliko kao krletka: to je odraz hrvatskog odnosa prema željeznici. Mizerno i sklepano, totalna improvizacija.
Kupe vlaka ostao je kupe vlaka, samo sad se zove "kušet", u tome inače sjedi šestero ljudi.
I da, vlak je poluprazan, a 15. srpnja je, špica sezone. Čini se da nitko od onih "više nego lani" turista, ne putuje vlakom.
Ali ja putujem - Ii prošle, i one prije, i 2019. i svih prije nje. Praznije nije nikad bilo. Na Željezničkom kolodvoru vlak za Čakovec s prvog perona kreće pun. Za Split nas komotno mogu u "kušet " za šestero smještati i po jednog. Ima mjesta.Tuga..
Prije dva tjedna pozvali su nas novinare na naguravanje mosta u Botovo. Na prugu čija vrijednost investicije premašuje i onu Pelješkog mosta. Svemirska pruga za, čini se, kaubojske vlakove.
