Dođe to kao najgore prokletstvo. Nitko ti ništa ne napravi, sve možeš, nitko ti ne smeta i onda sve ode kvragu, dogodi se najgora propast za koju će svi reći - sami su si krivi. Točno onako kako je rekla Marija Selak Raspudić o vlastitoj kandidaturi za Sabor. "Sama pala, sama se ubila", rekla je objašnjavajući što će biti ako ne uspije doći do Sabora.
Pošteno je rekla da ju nitko nije tjerao, da joj to nije trebalo u životu, ima dijete, posao i muža, ali ipak - odlučila se zastupati birače. Gospođa Selak Raspudić se upustila u politiku možda iz dokonosti, možda da promijeni svijet, možda da i sama bude dio svijeta koji komentira, a u konačnici i nije loše imati radno mjesto na Markovu trgu.
Uostalom, imala je odlične primjere, recimo velik broj zastupnika SDP-a. Odmakne li se od onih nekoliko koji su zbog svog nezgodnog karaktera izlazili za govornicu i odande se prepirali s HDZ-ovcima, zezali ih kao gomilu političkih uhljeba koji bez stranačke iskaznice ne bi ništa napravili u životu, to je bila stranka u kojoj se moglo proživjeti mirnih nekoliko zastupničkih godina uz senzacionalno dobra mjesečna primanja.
Bilo je potrebno dići ruke za prijedloge SDP-a, bilo je dovoljno ponašati se kao osoba prehlađena u glavu i ne pojaviti se u Saboru kada to stranci ne odgovara i tako bi se zgrabila sasvim pristojna menadžerska plaća bez ikakve odgovornosti. Nešto kao da si direktor u Hrvatskim šumama, negdje u Holdingu ili Croatia Airlinesu. Ili, još bolje, u nekoj od državnih agencija bez smisla. Samo, za to su trebale iskaznice nekih drugih stranaka. Hrvatska je sadašnjost pokazala da najbolje kotira iskaznica HNS-a, stranke koja je napravila najmanje u stvarnosti, ali je uspjela zaposliti više članova nego što je imala birača na posljednjih nekoliko izbora.
Jednostavno, stranka je takva dodana vrijednost svakom CV-u da je bolje imati preporuku neke središnjice nego doktorat. Naivni su vjerovali da je sa SDP-om drugačije, da su to ipak oni koji danju galame protiv korupcije i nepotizma, pogrešnih odluka i bacanja proračunskog novca jer je to novac građana, a noću ispisuju grafite protiv kapitalizma, šaraju po tri slova ZDS i umjesto njih ispisuju SFSN, umrežavaju se s članovima pokreta Occupy, ogovaraju NATO, komemoriraju Stjepana Filipovića i kao mantru si ponavljaju njegove posljednje riječi, ono kad je uzviknuo:
"Ako budete samo gledali, neprijatelj će i vas ovako jednog po jednog vješati". Filipović je onaj čija fotografija stoji u predvorju zgrade UN-a u New Yorku, podsjeća svakoga tko uđe da postoje hrabri ljudi. Sa SDP-om je ispalo sasvim drugačije. Nisu čak ni smetali HDZ-u. Ispalo je točno onako kako je rekla ona žena sa slomom živaca u redu na glasačkom mjestu - "Svi su oni isti, niškoristi. Djeca su mi u Švedskoj i Irskoj.
Zbog njih!" Naravno da je zaokružila i suvereniste i militantne katolike, konačno je, zahvaljujući maski, glasala slobodno. I zeznula SDP. Baš kako su oni nju zeznuli kada su prihvatili model po kojemu je najviše što mogu napraviti za radnike i socijaldemokraciju ostaviti je na miru, da ne pati i ne kvari se. Nisu radili. A sad će, kao, smisliti nešto sasvim drugo, da bi jednog dana bili iznenađenje izbora kao što je to uspjelo HDZ-u. Koji su, čini se, savršeno kopirali na razini funkcioniranja. Umjesto da su se ugledali na gospođu filozofkinju i privukli pozornost, oni su jednostavno "sami pali, sami se ubili". Ona je imala lidera, vođu s kojim su se birači mogli identificirati. Imala je sebe. Oni svog vođu, makar prvoga među njima, tek moraju pronaći.