Jedan od najvećih hrvatskih konzultanata za naftnu industriju: 'Nakon svega, MOL nikako ne može Ini biti kvalitetan strateški partner'

Vrući krumpir odnosa dvaju velikih dioničara u Ini na radnom stolu nove Vlade našao se i prije nego što je održana prva sjednica. Kumovao je tome i ministar Slaven Dobrović s izjavama kako se već vode razgovori o gašenju sisačke rafinerije. O stanju u Ini, budućnosti rafinerija, položaju Hrvatske u sporu s mađarskim MOL-om, te spornim potezima bivših hrvatskih vlada govori konzultant i nekadašnji zamjenik generalnog direktora Ine Jasminko Umićević.

Novi ministar energetike ujutro je najavio gašenje sisačke Rafinerije, a popodne sam sebe demantirao i rekao da gašenje ne dolazi u obzir. Kojoj od te dvije izjave vjerovati?

Mislim da se ipak radilo o nepreciznoj izjavi. MOL sasvim sigurno samostalno ne može donijeti odluku o gašenju sisačke Rafinerije, a premijer i ostali članovi vladajuće koalicije jasno su u svojim istupima iznijeli stav da takav scenarij ne smatraju prihvatljivim. No, puno važnije pitanje od toga može li se Rafinerija ugasiti jest da li se ona treba ugasiti, odnosno ako treba - zašto treba. Taj odgovor javnost nije imala priliku čuti.

Ali obrazloženje koje se može čuti iz Ine jest da je poslovanje sisačke Rafinerije neisplativo…

- To je samo jedan stav koji se u javnosti neprestano prezentira kao činjenica, ali da bi stvarno bio činjenica, morao bi biti argumentiran konkretnim brojkama. Koliko je meni poznato, nikad nije provedena sveobuhvatna analiza poslovanja sisačke Rafinerije, mogućnosti unaprjeđenja tog poslovanja u svim scenarijima promjena u okruženju gdje postoji. Konkurentnost, naime, nije statička već dinamička kvaliteta koja se mijenja ovisno o nizu parametara. U slučaju rafinerijskog poslovanja, to je cijena nafte, prisutnost i snaga konkurencije, veličina i razvijenost tržišta, te u konačnici - strategija same kompanije. Iz nekih podataka objavljenih u medijima moglo se zaključiti da sisačka Rafinerija, suprotno onome što se tvrdi iz Ine, trenutno operativno posluje bez gubitka. Već ta činjenica trebala bi biti poticaj za izradu detaljne analize, no u ovoj priči je sve izokrenuto.

Kako izokrenuto?

- Pa u javnosti je stvoren dojam da je sisačka Rafinerija teški gubitaš, pa se sada treba dokazivati da ona to nije. Logično bi bilo da kompanija - kad odlučuje o budućnosti takvog kapitalnog objekta - prvo vrlo detaljno utvrdi njezino stanje, onda razmotri sve mogućnosti poboljšanja tog stanja, a na koncu, ako utvrdi da nema nijednog poslovno održivog načina da se to stanje popravi, analizira sve mogućnosti razvoja zamjenske djelatnosti. U Ini ništa od toga nije provedeno. Iz toga proizlazi da gašenje sisačke Rafinerije - iz perspektive MOL-a koji upravlja Inom - nije zadnja, već prva opcija na stolu.

Vi smatrate da Sisak može rentabilno poslovati?

- Bilo bi neozbiljno tako nešto tvrditi bez detaljne analize o kojoj sam govorio. No, bez jednog takvog dokumenta je neozbiljno tvrditi i da ne može biti rentabilna. Uzmite samo činjenicu da se računovodstveni gubitak Inina rafinerijskog sektora prošle godine prepolovio samo na temelju pada cijene nafte. A što da je dovršena modernizacija? Sisačka Rafinerija trenutno se nalazi u lošem tehnološkom stanju, na samo 60 kilometara udaljenosti od Zagreba, koji je otprilike 60 posto domaćeg tržišta derivata, i praktički na granici s BiH, državi koja ima samo jednu svoju rafineriju, a i ta je pred propašću. Nalazi se na kvalitetnoj riječnoj luci, spojena je na Janafov naftovod, prugu i godišnje i dalje raspolaže s oko 800 tisuća barela domaće nafte. To su činjenice, no one MOL očito ne zanimaju.

Koji su razlozi tome?

- Ne treba to mistificirati. Iz perspektive MOL grupe, koja posjeduje vrhunske modernizirane rafinerije u Szazhalombatti i Bratislavi, trenutno nema rezona ulagati u modernizaciju Rafinerije u Sisku koja bi konkurirala zemljopisno istom dijelu tržišta. Za njih je logičnije ugasiti Sisak, proizvodnju koncentrirati u te dvije rafinerije, te kroz povećanje utilizacije rafinerijskih kapaciteta povećati i profitabilnost tamo. Problem je samo što Ina nije MOL-ova podružnica, već samostalna kompanija, MOL nije njezin većinski vlasnik, već strateški partner, a modernizacija rafinerija je obveza koju je preuzeo prilikom ulaska u vlasničku strukturu Ine.

I opet se vraćamo na famozni Međudioničarski ugovor iz 2009.?

- Današnja situacija proizlazi iz njega, iako je priča od starta bila krivo postavljena. U prvom krugu privatizacije 2003. prodano je 25 posto plus jedna dionica, ali je MOL de facto dobio puno veća prava nego što iz tog udjela proizlaze. Dapače, MOL je tada imao veći utjecaj na upravljanje Inom nego što danas ima hrvatska Vlada s oko 45 posto dionica, a MOL danas ima veću kontrolu s 49 posto, nego Vlada nekoć sa 75 posto. MOL se još 2003. jasno obvezao da će pomoći Ini da se razvija kao samostalna, vertikalno integrirana kompanija, da obnavlja i povećava rezerve ugljikovodika, podržavati modernizaciju rafinerija i širenje na regionalnim tržištima. Problem je što tadašnja Vlada nije ugovorila nikakve penale za neispunjenje ugovornih obveza.

Tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić prije nekoliko dana je rekao da Ina više nije strateška kompanija…

- Ono što je prodavao 2003. definitivno je bila strateška kompanija. Ako danas više nije, to je najbolji dokaz kvalitete posla koji je napravio odabirom strateškog partnera i neugovaranjem penala.

U MOL-u tvrde da su unaprijedili Inu i u nju uložili deset milijardi kuna.

- To je česta manipulacija. Ispravno je reći da je MOL uložio 10 milijardi kuna u kupnju Ininih dionica. U Inu nije uloženo ništa, osim što joj je MOL dao nekoliko kredita sa skupim kamatama. A što se tiče efekta na poslovanje, sve piše u poslovnim izvještajima. Kakav je rezultat?

- Ukratko, u šest godina, koliko je Ina pod potpunom operativnom kontrolom mađarske kompanije, operativna dobit je padala prosječnom godišnjom stopom od 7 posto, proizvodnja 5 posto, rezerve 8 posto, a prerada 4 posto godišnje. Ne postoji nijedan ključni pokazatelj u kompaniji koji je danas bolji nego 2009. A neki su tragični. Zaposlenih u Ini je manje za 5700, što je otprilike trećina zaposlenih u Ini 2009. ili jednako ukupnom broju zaposlenih u Podravki. Kad već govorimo o rafinerijama, možda je važno naglasiti da je u šest godina Inina prodaja rafinerijskih proizvoda pala za oko 800 tisuća tona. A nedostatak tržišta danas je jedan od ključnih MOL-ovih argumenata za gašenje proizvodnje u Sisku.

Zvuči kao začarani krug?

- Upravo tako. Tržište se gubi jer nemodernizirane rafinerije imaju visok trošak proizvodnje, a onda se ulaganje u modernizaciju proglašava neisplativim jer nema tržišta. Kako rafinerije prerađuju sve manje, jedinična cijena prerade sve je veća, nisu konkurentni, pa i dalje gube tržište - do propasti.

*MOL-ov kontraargument je da je prilika za modernizaciju rafinerija propuštena u razdoblju od 2003. do 2009., kad je glavnu riječ u Ini vodila hrvatska Vlada…

- To je dijelom točno, ali ne ekskulpira MOL. Ako analizirate kapitalna ulaganja u sektor tzv. downstreama - dakle preradu i prodaju - vidjet ćete da je on još 2009. i 2010. iznosio oko 1,3 milijarde kuna, a poslije nijedne godine nije prešao 600 milijuna. Istovremeno, to su bile godine povijesno najviših cijena nafte, a znatan profit iz proizvodnje nije uložen u unaprjeđenje rafinerijskog sektora koji bi sada kad je cijena nafte pala kompaniji omogućio novi izvor profita. Upravo se to događa u MOL-u koji sad iz kvartala u kvartal bilježi rekordnu dobit u svojim rafinerijama. U Ini - kojom taj isti MOL upravlja - bilježe se minusi.

Vlada je nemoćna?

- Upravljački model koji je ustrojen nakon Sanaderova Međudioničarskog ugovora onemogućio je bilo kakav utjecaj Vlade na operativno poslovanje. Dapače, kako MOL ima glasačku većinu u svim tijelima kompanije, predstavnici Vlade U upravi prisiljeni su pribjegavati ekstremnim mjerama samo da spriječe štetne odluke. Prijedlog gašenja rafinerijske proizvodnje u Sisku u Upravi je spriječen tako da su članovi koje je imenovala hrvatska Vlada srušili kvorum. Operativno upravljanje kompanijom prepušteno je Odboru izvršnih direktora, a članovi Uprave njihovim sjednicama ne smiju ni prisustvovati - iako su zakonski odgovorni za poslovanje kompanije i formalno nadređeni izvršnim direktorima. Odnosno samo jedan član Uprave smije biti na tim sastancima - predsjednik Zoltán Áldott, koji je zapravo stvarni šef Ine, a ne Uprava.

No, u Odboru izvršnih direktora sjede hrvatski kadrovi?

Ne treba ovu priču svoditi na nacionalnost. Uostalom, i razdoblje od 2003. do 2009. pokazuje da broj Hrvata u upravi Ine ne garantira i kvalitetno poslovanje. Osnova problema je to što Hrvatska kao vlasnik 45 posto dionica, odnosno tek 4 posto manje od MOL-a, nema mogućnost operativno utjecati na poslovanje. Primjerice, u široj javnosti je manje poznato da su dva posljednja izvršna direktora za rafinerije i marketing imenovana preglasavanjem u Upravi, te da su u dva navrata odbijeni prijedlozi da to budu renomirani stručnjaci koje su predlagalI hrvatski članovi Uprave. Zadnji put je odbijen prijedlog da to bude Ivan Krešić, inače član Uprave i bivši direktor riječke Rafinerije, te je doveden čovjek izvana, sa znatno slabijim referencama.

Više stručnjaka smatra da je taj model upravljanja protivan hrvatskim zakonima. Zašto nije uložen napor da se promijeni?

- To je pitanje za politiku. Moj dojam je da nikad unutar vladajućih struktura nismo imali jedinstven stav o odnosu prema MOL-u, što onda slabi hrvatsku poziciju. To traje još od Vlade Jadranke Kosor koja je imala volju čvrsto se postaviti prema MOL-u, no bilo je teških opstrukcija iz samog HDZ-a. U razdoblju Kukuriku Vlade, pak, događale su se i neke karikaturalne situacije.

Primjerice?

- Na primjer, članovi Uprave Ine koje je imenovala Vlada podnesu zahtjev da se - na temelju našeg Zakona o trgovačkim društvima - ukine spomenuti Odbor izvršnih direktora i Upravi vrate izvršne ovlasti, a onda predsjednik Nadzornog odbora - kojeg je imenovala ta ista Vlada - taj zahtjev ne stavi na dnevni red glasanja. Ili premijer koji u jeku borbe da se spriječi odluka o gašenju sisačke Rafinerije daje medijske izjave u kojima stalno ponavlja da Hrvatska mora imati rafineriju. U jednini.

Nije li čudno da bivši predsjednik Nadzornog odbora Siniša Petrović, kao profesor trgovačkog prava, nije pokrenuo proces usklađivanja upravljanja Inom sa zakonom?

- Ne znam zašto je tomu tako. Ja sam u medijima pročitao izvatke iz jedne njegove privatne korespondencije, gdje iznosi stav da je taj model nelegalan. Zašto to nije rekao javno i poduzeo mjere da situaciju dovede u sfere zakona treba pitati njega. Bivši ministar Ivan Vrdoljak pokušao je upravljačka prava vratiti kroz pregovore, no ni to se nije pokazalo uspješnim. - Pregovori i ne mogu uspjeti ako jedna strana nije zainteresirana za dogovor.

MOL nije bio zainteresiran za dogovor?

- Naravno. MOL ne želi smanjiti svoja upravljačka prava, a čak i kad bi htio, ne može, jer bi onda de facto priznao da je ta prava stekao koruptivnim putem, a morao bi i dekonsolidirati Inu iz svoje bilance - što bio velik gubitak za njegove dioničare. Zato su oni stalno i inzistirali da se pregovara o strategiji, ne o promjeni modela upravljanja. S druge strane, nijedna vlada svijeta ne bi mogla pristati na to da se nekom njezinom tvrtkom - a naročito nacionalnom naftnom kompanijom - upravlja na nezakonit način. Bojim se da je tu teško naći kompromis.

Sudjelovali ste u pregovorima?

- Nisam. Moja tvrtka je kao manjinski lokani partner u konzorciju velike američke konzultantske kuće A.T. Kearney radila na studiji koju je na javnom natječaju naručilo Ministarstvo gospodarstva. Rađena je analiza odnosa Vlade i MOL-a u Ini, preuzetih i ostvarenih obveza, s alternativnim scenarijima razvoja Ine da su obveze bile izvršene i prijedlozima mogućih rješenja trenutnih otvorenih pitanja.

I što je studija pokazala?

- To vam ne mogu reći, jer nemam ovlasti za to. Radi se o dokumentu klasificiranom kao državna tajna. Ono što mogu reći jest da je studija provedena vrlo opsežno, a njezini zaključci prezentirani u dokumentu na otprilike 500 stranica. Problem s kojim smo se mi kao autori susreli jest taj da nam svi potrebni podaci iz Ine nisu bili dostupni.

Zašto?

- E to vam je još jedan pokazatelj položaja Hrvatske u kompaniji. Ministarstvo gospodarstva od Ine traži neke relevantne podatke, a onda ih Ina ne da pod izgovorom da bi ih onda morali dati svim dioničarima. S druge strane, MOL - drugi veliki dioničar - kroz korporativni sustav odlučivanja ima uvid u apsolutno sve podatke. I onda se prije godinu i pol iz Mađarske pojavi informacija da je MOL otvorio “data room” za interesente za kupnju Ine. I ako je to točno, ispada da neki vanjski ulagač bez ijedne dionice Ine ima pristup podacima koje Vlada s 45 posto vlasništva ne može dobiti. Hrvatska država iz Ine ne može dobiti niti informacije o poslovanju, a mađarski premijer Viktor Orbán sjedi na sjednicama Uprave MOL-a.

Zar se ugovor koji Hrvatsku stavlja u takvu poziciju nije mogao pokušati rušiti pred domaćim sudovima?

- Postojale su takve inicijative. Koliko sam upoznat, Vlada je još 2011. dobila i vrlo konkretno pravno mišljenje našeg najvećeg odvjetničkog ureda Hanžeković i Partneri o takvoj mogućnosti, a i Kukuriku Vlada prije dvije i pol godine od još nekih drugih odvjetničkih društava.

Zašto tužbe nisu podnesene?

- Ne znam. To je opet pitanje za političke dužnosnike. Jedna od kuloarskih informacija je bila da DUUDI, kao formalni vlasnik državnog udjela u Ini, hrvatskom odvjetničkom timu prije dvije godine nije htio izdati punomoć za podnošenje tužbe.

Bi li to bilo bolje rješenje od arbitražnog postupka?

- Te dvije inicijative se međusobno ne isključuju. Arbitražna tužba je podignuta kao reakcija na MOL-ovu tužbu zbog navodnih gubitaka za nepreuzimanje plinskog biznisa, ali i zbog toga što se približavao rok zastare.

Da je nastupio rok zastare, Hrvatska bi izgubila mogućnost tužbe?

- Više se pravno ne bi moglo osporavati sadržaj Međudioničarskog ugovora. Isti bi efekt bio i da se sada, iz bilo kojeg razloga, prekine postupak.

To je predlagao Tomislav Karamarko…

- Da, i srećom su Most i bivši premijer Tihomir Orešković te planove spriječili.

Smatrate li da je Karamarko bio u sukobu interesa s obzirom na poslovni odnos njegove žene s lobistom MOL-a Josipom Petrovićem?

- Irelevantno je što ja mislim, to je zaključak Povjerenstva za nadzor sukoba interesa. Meni je kod gospodina Petrovića puno zanimljivija poruka koju MOL šalje njegovim angažmanom. Naime, oni stalno tvrde da su 2009. spasili Inu od bankrota, a onda za vrtoglavi honorar angažiraju čovjeka koji je tada u Upravi bio odgovoran za segment poslovanja u kojem je napravljen taj gubitak. Iz MOL-ove vizije, to se očito ne smatra neuspjehom…

Andrej Plenković će morati naći bolje savjetnike…

- Dva hrvatska premijera su pala zbog Ine, uvjeren sam da je novi premijer svjestan ozbiljnosti cijele situacije. Izjave koje je davao prije i poslije izbora daju razloga za optimizam, a pozitivna okolnost je što u razrješavanju situacije s Inom imati podršku ključnih partnera u Vladi, ali i značajnog dijela oporbe. Čini se da je došlo vrijeme da Hrvatska zauzme jedinstvenu poziciju prema MOL-u.

No, koja to pozicija može biti s obzirom na to da je očito da prostora za dogovor ima malo?

- Moje osobno stajalište jest da MOL više ne može biti kvalitetan strateški partner. Čak i da se postigne neki dogovor, što je iz ranije opisanih razloga teško vjerovati, taj bi odnos stalno bio pod opterećenjem procesa koji će se protiv Zsolta Hernádija prije ili poslije voditi u Zagrebu za davanje mita. Ini treba novi strateški partner, kompanija bez rafinerijskih kapaciteta u regiji i s kojom bi ovaj put bio sklopljen sporazum s jasnim ciljevima, investicijskim i terminskim planom ulaganja, te propisanim penalima u slučaju neispunjenja tih obveza.

Gdje se takvog partnera može naći?

- Problem je što MOL sasvim sigurno Inine dionice - čak i ako ih uopće želi prodati - neće prodati tvrtki koju će doživjeti kao novu konkurenciju u regiji. Jedina moguća opcija tu je da država preuzme ulogu međufaze, otkupi dionice od MOL-a, konsolidira tvrtku, a onda nađe novog partnera.

Otkud novac za to?

- Postoje modeliI za financiranje takvih transakcija, bez korištenja proračunskih fondova. Mislim da je nešto o tome javno govorio i bivši ministar Vrdoljak, a prema mojim informacijama, postojali su i konkretni razgovori s bankama koje su nudile novčana sredstva za tu namjenu.

Što je bio ishod cijele priče?

- Interes je s vremenom splasnuo, što i ne čudi s obzirom na to da je tadašnji premijer javno izjavljivao da bi takav potez bio avanturizam. Godinu dana poslije u kampanji je, pak, obećavao da će Inu vratiti Hrvatskoj. Valjda je otkrio avanturista u sebi.

Može li Ina više ikad postati regionalno snažna tvrtka kao 80-ih godina prošlog stoljeća?

- Ina je u zadnjih petnaestak godina propustila puno toga, no ne treba se orijentirati prema regiji. Ina je u Hrvatskoj i dalje gospodarski gigant. Uz to što je u njoj koncentriran najveći dio domaće naftno-plinske industrije, radi se o tvrtki koja pokriva gotovo pola ukupne energetske potražnje u zemlji, drugi je najveći poslodavac, a BDP-u pridonosi gotovo dvoznamenkastim udjelom. Pitanje koje si moramo postaviti jest želimo li da takva tvrtka stagnira pod upravljanjem tvrtke koja je i sama pod velikim utjecajem vlade druge suverene države? Očekujem da i najavljena nova Strategija nacionalne sigurnosti ponudi odgovor na to pitanje.