REPORTAŽA IZ PULE

Jedan dan s posljednjih 60 radnika Uljanika: ‘Zovu nas kolege iz inozemstva. Žele natrag...‘

Sve činimo da bismo u idućih šest mjeseci mogli zaposliti nekih 750 ljudi ako ugovorimo brodove i dovršimo brod na navozu
Malobrojni preostali radnici pulskog Uljanika i tužni okoliš njihove svakodnevice
 Barbara Ban/cropix

Jesu li ti ljudi posljednji Mohikanci? Ili su pak pioniri? Ne znam ni sama što bih mislila o 60-ak radnika nekadašnjeg brodograđevnog diva Uljanika koji su ostali raditi na području nekadašnjeg pulskog škvera, koji je početkom godine išao u likvidaciju nakon dvije godine natezanja oko njegova spasa. I dok smo ranije mi novinari svakih nekoliko dana izvještavali što se događa s tom nekad najvećom tvrtkom u Istri - bilo da se radi o naznakama odluka iz Vlade, istupima sindikalista i radnika, uprave, brodovlasnika kojima su brodovi ostali nedovršeni ili pak kriminalnim radnjama i golemom štrajku koji je trajao mjesecima, sada se već dugo vremena ništa ne događa.

Mir i tišina prekrili su pulski škver. Čudna atmosfera za sve nas koji smo svakodnevno u Puli i znamo kako je Uljanik nekada disao. Tisuće ljudi bile su stalno u pokretu, a s njima i strojevi. A kada bi se u 15 sati oglasila sirena, riva i ostale ulice oko Arsenala preplavili bi radnici u prljavim trližima. Pješke i na biciklima.

Sada se iza velikih zidova ništa ne miče. Ulazim u Uljanik na drugu “kapiju”, kako uljanikovci zovu ulaz u škver. Onu s “bulevara” jer je ona kod “uprave” zatvorena. Stražar se čak i čudi da netko dolazi. Čekam svoje sugovornike da obiđemo brodogradilište, gdje bi se opet trebala pokrenuti proizvodnja, i pratim što se događa. Prođe pokoji automobil, stražar kontrolira što ima u prtljažniku. Svako toliko naiđe neki radnik. Sve je tako usporeno i pusto. Hale zjape prazne u toj nekoj svojoj mirnoći. Vegetacija se sve više širi… Ruzinavog željeza na sve strane. Što trenutačno rade tih 60 ljudi? Što očekuju? Vlada li još uvijek pesimizam unutar ovih zidova?

Vjera u uspjeh

Odgovor je - ne. Optimističnih 60 na čelu sa Samirom Hadžićem, simbolom borbe za Uljanik koji je svojedobno sa svojim kolegama osnovao Stožer za obranu brodogradnje, vjeruje da bi se situacija trebala promijeniti, i to kroz narednih šest mjeseci. Naime, na ovom bi se prostoru ponovno trebala pokrenuti proizvodnja. Vlada je početkom rujna izdala tvrtki Uljanik Brodogradnja 1856 kod HBOR-a jamstvo za pokretanje proizvodnje, i to do iznosa od 32,5 milijuna kuna uvećano za troškove i kamatu. To je bio treći pozitivan korak nakon što je 26. ožujka ove godine donijela odluku o prijenosu koncesije na pomorskom dobru do 2041. na tu istu tvrtku osnovanu 2018., čime se ostvario preduvjet za nastavak brodogradnje u najvećem istarskom gradu. Potom je početkom lipnja u jeku predizborne kampanje Vlada donijela odluku da se pokrene proizvodnja, a tada je i sam premijer Andrej Plenković sa suradnicima i stečajnom upraviteljicom Uljanika Marijom Ružić obišao tužni, napušteni Otok. Mali su to koraci prema naprijed nakon vrtoglavog strmoglavljenja industrijskog diva. Dakle, stari Uljanik je prošlost, a novi, koji predvodi sada mala tvrtka Uljanik Brodogradnja 1856, je budućnost.

Hadžić, danas rukovoditelj u novoj tvrtki, dok se vozimo kroz Arsenal u potrazi za radnicima, pojašnjava kako se sada priprema sva dokumentacija kako bi se mogao realizirati kredit kroz narednih mjesec dana. To bi trebao biti novi čisti početak u novoj tvrtki koju ne opterećuju nikakvi višemilijunski dugovi koji su ostali u starim tvrtkama.

- Konačno se realizira ono na čemu ja i još nekolicina ljudi iz užeg tima radimo godinu dana. Uljanik nije poslovni subjekt ili OIB, nego ljudi, dizalice, obala i alat. I zato kažem da je Uljanik tu. On nije nestao. Svi koji su u brodogradnji znaju da je ovo mali iznos, ali on će nam poslužiti da opet pokrenemo strojeve koji su u mirovanju već dvije godine. Taj je iznos plod plana i kalkulacija. To će biti dovoljno za staviti brodogradilište u operabilno stanje. Da zadovoljimo tehničke i zakonske uvjete. Planiramo u narednih šest mjeseci napraviti sve tehničke preglede, popravke i slično da bismo mogli krenuti raditi na tržišnim osnovama. Sve to radimo da bismo mogli zaposliti do nekih 750 ljudi ako ugovorimo brodove i dovršimo brod na navozu - ističe Hadžić.

image
Danijel Bartolic/Cropix

No, najprije bi Uljanik trebao nekih 250 radnika, a ostali bi se zapošljavali ovisno o poslu.

- Teško je u ovom trenutku reći hoće li Uljanik raditi u gabaritima kako je nekada radio. Sve će to ovisiti o tržištu i potražnji, krizi i Vladi. Mislim da možemo uspjeti jer se inače oko toga ne bih niti trudio - dodaje Hadžić koji nas zajedno s kolegom Nevenom Radolovićem vozi kroz ovo golemo područje.

Naime, Uljanik zauzima čak 358 tisuća četvornih metara obale i 340 kvadrata mora i praktički je u centru grada. Prije dvije godine tu je radilo oko 2500 radnika, a u najboljim vremenima jugoslavenske brodogradnje mnogostruko više. Bio je ljudski mravinjak. Svi oni nostalgičari mogli su vidjeti nedavno na zatvaranju Pulskog filmskog festivala kako je Uljanik izgledao 70-ih godina, kada su se u njemu gradili najveći tankeri na svijetu. Lijepo je to opisao dokumentarac “Berge Istra” novinarskog dvojca Dražena Majića i Zorana Angeleskog.

Nevolje sa stočarom

Hadžić nam usput objašnjava kako im je cilj prije svega dovršiti brod koji je na navozu na Otoku. Riječ je o takozvanom stočaru, gradnji koja je prvotno bila ugovorena s kuvajtskim naručiteljem, ali je taj ugovor, kao i svi ostali, raskinut.

- Stočar je dovršen nekih od 35 do 40 posto. Tržište za njega postoji jer sve arapske zemlje uvoze živu stoku i veliki izvoznici poput Australije, Argentine i Novog Zelanda su postrožili mjere. Sva flota koja je prije prevozila taj teret, a radi se o brodovima koji su prerađeni za prijevoz stoke od car carriera do bulk cartiera, odnosno brodova za prijevoz automobila i rasutog tereta, više ne zadovoljavaju njihove standarde, odnosno ne dopuštaju ukrcaj stoke. Mi smo jedni od rijetkih koji su projektirali baš brodove za prijevoz stoke, tako da interes itekako za ovim brodom postoji. Država je ta koja je platila jamstva. Brod se mora završiti u nekoj pozitivnoj kalkulaciji, a o njegovoj vrijednosti ne bih govorio jer to više nije naš brod - ističe Hadžić. Zanimljivo je i da je za njega i dalje zainteresiran prvotni naručitelj.

- On je zainteresiran i dalje. On je, kada smo upali u probleme, išao nabavljati drugi brod zbog svojih potreba i opet je pokazao interes da bi se ubacio u natjecanje za kupnju broda na našem navozu. Osim njega, postoje još dva ili tri zainteresirana za brod. Prilično je realno da se može dovršiti i isporučiti te da budemo na pozitivi - smatra Hadžić.

Domino efekt

No, ne polaže ostatak uljanikovaca nadu samo u “stočara”. Vele da bi radili sve. Pa čak i kruzere ako to tržište traži. Kažu da znanja imaju.

- Eventualno će se pokušati ugovoriti i gradnja drugih brodova u tom periodu. Zašto ne i kruzera? Mi smo polarni kruzer, koji je sada u Rijeci, osmislili i nacrtali. Pokazali smo da znamo i možemo. Mi to znanje nismo izgubili i možemo ga vratiti. Možemo napraviti i drugačiji kruzer. Napravili smo i platformu Apollo i puno različitih brodova. Dakle, sve smo spremni raditi. Kina je preuzela tankere i bulkove, dakle te jednostavne gradnje, pa bismo mogli biti konkurentni u niši drugačijih brodova. Mi smo srednje, odnosno malo brodogradilište, i možemo plivati u tim vodama. Možemo godišnje graditi jedan do jedan i pol brod, što je i trebalo i prije napraviti, ali prijašnja uprava nije za to imala viziju i hrabrost. Nažalost, domino efekt je doveo do sloma. Da se na vrijeme krenulo prilagođavati tržištu, do toga ne bi bilo došlo - kazao nam je Hadžić. I u takvim pričama stižemo do obale uz koju je privezano nekoliko brodova kojima je nova tvrtka u ovoj krizi osigurala vez te servis i dizalice ako im treba. Taman da si pokriju neke troškove. Tu nas čeka nekoliko radnika koji su uvijek spremni govoriti o Uljaniku.

- Ponovno sam došao u Uljanik kako bih pomogao da se strojevi ponovno pripreme za početak proizvodnje. Radim na dizalicama i sve što treba oko toga, ali i sve druge poslove jer nas je malo. A u Uljaniku sam u zadnjih nekoliko godina svašta prošao. Bio sam najprije na birou devet mjeseci, pa sam radio od veljače do lipnja, i sada sam opet došao. Jako sam optimističan oko naše budućnosti. Vjerujem da će proizvodnja ponovno krenuti i da će biti dobro - priča nam odmah Vojin Gagić koji se kao i njegov kolega Elvir Keserović zaposlio u svom Uljaniku ponovno s početkom rujna. ​

Polako se vraćaju na posao svi oni koji su zaduženi za održavanja, za strojeve, dizalice, a cijelo vrijeme rade zaštitari, vatrogasci i električari koji brinu za ovo područje. Uz 60-ak radnika u škveru, još je njih 40-ak zaduženo za razne birokratske poslove vezano za stečaj i likvidaciju stare firme koja će još dugo za sobom vući repove. Nova firma kreće u poslove neopterećena tom poviješću.

image
Danijel Bartolic/Cropix

Gagić, nekadašnji poslovođa Pulskih divova na Otoku, odnosno najvećih dizalica, koji je prošao sito i rešeto u 34 godina rada u škveru, sada je nakon svih turbulencija konačno pozitivan. I dodaje da se nitko niti ne nada da će situacija biti kao nekad, kada je bilo na tisuće radnika.

- Ne bi to bilo dobro. Bilo je previše rukovoditelja. Puno nas je bilo. Trebalo nas je biti manje - smatra Gagić koji bi htio u Uljaniku dočekati i mirovinu. Njegov mladi kolega Elvir sluša što pričamo sa strane. I ubacuje se u razgovor. Nekada je radio na dizalici, a sada radi na održavanju dizalica.

- Iskreno se nadam da će nešto biti od svega ovoga jer da nije tako, potražio bih drugi posao. I ja sam bio neko vrijeme na Zavodu za zapošljavanje, a nisam tražio drugi posao jer sam se nadao da će me ponovno posao čekati u Uljaniku. A i nije bilo drugog posla, iskreno - kaže nam Elvir koji u Uljaniku radi 10 godina. I mnogi drugi mladi radnici poput njega nisu išli dalje, nego čekaju svoju drugu priliku u škveru. Traženju novog posla nije pomogla niti koronakriza, kada su se kućama vratili, nakon pada pulskog diva, i neki radnici koji su radili u stranim brodogradilištima. Zato Hadžić smatra da će se najbolji kadrovi vratiti.

- Mnogi su se zbog ove krize vratili kućama i stalno zovu i pitaju kada ćemo uzimati nove ljude. Trenutno ne mogu reći koliko je radnika koji su nekad radili u Uljaniku na Zavodu za zapošljavanje jer su iskoristili svoja prava. Mene dnevno nazove 10-ak ljudi, a kroz tjedan njih 50-ak, ali ne samo mene, nego i moje kolege. Zovu i pulski radnici koji trenutno rade u riječkom 3. maju. Svi bi se vratili, od dizaličara i varilaca do projektanata i inženjera - priča nam Hadžić.

Žal za prošlim

​Radolović ističe da bi se najradije vratili i oni koji rade u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj...

- Rekli su nam da bi se vratili čim se za to stvore preduvjeti. Nigdje više nije divno, bajno i krasno. Uostalom, većina radnika Uljanika su ljudi koji imaju svoje obitelji tu u Puli. Oni su tamo sami, a ovdje su im žene i djeca. Troškovi života su puta dva jer moraju plaćati stan tamo gdje su išli na rad te ovdje u Puli. I financijski to više nije isplativo za tu žrtvu koju podnose. Zato mi i radimo sve te planove - na želji naših ljudi da se vrate u Pulu - priča nam Radolović.

I dok ćaskamo o ljudima koji se žele vratiti, pridružuje nam se električar Dragan Raković. On je pak bio u Uljaniku sve ovo vrijeme jer se morao brinuti o čak 18 trafostanica na ovom području, ali i čitavoj električnoj mreži. Kada su masovno svi otišli, osjećao se kao Pale sam na svijetu na tom golemom području krcatom strojevima, dizalicama i limovima.

- Najteže mi je bilo otići na Otok kada su svi otišli i za svima isključiti struju. Strašan je to osjećaj kada svi odu - veli nam ovaj električar, koji smatra da je jedina sudbina Uljanika da - radi. Drugo nije opcija.

No, dosta je teško u razgovoru s uljanikovcima izbjeći taj žal za prošlim vremenom. Još uvijek dio njih ne može pojmiti da je sve propalo.

- Mi radnici sigurno nismo znali da se tako nešto može dogoditi. To je za nas bilo nešto nemoguće i nepojmljivo. Ali se desilo. Žalosno, ali istinito - priznaje nam Gagić. Hadžić smatra da je mogli biti drugačije i da radnici nisu trebali u čitavoj priči platiti najvišu cijenu.

- Ali tako je kako je. Što ćemo sada?! Imamo izbor jahati na tom valu jada i bijede idućih 10 godina i uvjeravati sve kako smo mi žrtve ili pokupiti krhotine i vidjeti sami sa sobom što se može i krenuti dalje. Mi smo odabrali drugu opciju. Možda to nikad neće biti Uljanik kakav je bio. Možda će biti veći nego što je ikad bio. To će tržište odlučiti. A prošlost promijeniti ne možemo - zaključio je borac za opstanak pulske brodogradnje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. prosinac 2022 03:38