Jave se tek par puta za riječ, a zgrću ogromne dodatke: ‘Pa nisam vam ja političar opće prakse‘

A tko bi to normalan pristao biti ovako izložen pritiscima javnosti i došao raditi u Zagreb, a da mu zauzvrat ne pokriju makar troškove prosječnog životnog standarda?" pita me ovog tjedna jedan političar kojeg sam nazvala kako bih ga gnjavila s temom o političkim privilegijama.

Ova posljednja riječ za njega je populizam - nisu to nikakve privilegije već zakonom propisana prava, ali dopušta da se mnogi za njih baš i nisu previše oznojili. Netko zločest rekao bi da su se za njih zapravo oznojili rijetki, ali da ih je većina dobrano iskoristila kako bi si u pozamašnim iznosima poboljšala prosječne obiteljske budžete.

Ne treba na to gledati krivo - pa tko se danas uopće sjeća Sanje Kapetanović, SDP-ove zastupnice s početka dvijetisućitih koja je po odlasku iz politike za život zarađivala kao čistačica u zgradi Histriona, naspram bivšeg ministra Lovre Kuščevića kojemu smo iz proračuna, iako je iz politike otišao zbog istrage USKOK-a, još mjesecima plaćali da bi se prehranio?

Uostalom, Kuščević i njemu slični samo su iskoristili ono što im po propisima pripada - praktično sve od brojnih "prava" što dolaze s dužnosničkim ili zastupničkim pozicijama, čudnovate naknade i nadoknade troškova koje su odredile prosječnu cijenu čak i za trošak odvojenosti od familije, pojedinačni dolazak u Sabor ili amortizaciju đona na putu od besplatnog državnog stana u centru grada do ograđenog Markova trga.

Mnoge od njih u medijima su već nekoliko puta opjevane, ali i nas je iznenadilo koliko je zakonodavac bio široke ruke pa je tako, vidi čuda, u Zakon o pravima i obvezama dužnosnika ugradio čak i obvezu da država dužnosnicima, a potom i saborskim zastupnicima, podmiruje trošak životnog osiguranja.

Isplaćuje li se ovo doista, do zaključenja broja nismo uspjeli doznati, no već sama činjenica da se otvorio prostor čak i za isplatu životnog osiguranja na račun poreznih obveznika govori dovoljno o važnosti koja se u društvu pridaje radnome mjestu političara.

Popis privilegija dužnosnika i saborskih zastupnika pritom je duži i od vjerojatno najduljeg govora koji je u povijesti države održan za govornicom Sabora.

No, prije nego što dođemo do tog famoznog besplatnog državnog stana, treba reći nekoliko riječi o dužnosničkoj i zastupničkoj plaći. Zašto je tako visoka usprkos činjenici da se za njezin obračun uzima znatno niža osnovica nego u državnoj službi? Pa zato što se ta razlika odlučila nadoknaditi i do nekoliko puta višim koeficijentima koji su definirani zakonom, a ne uredbom, pa ih je nešto teže mijenjati. Na nju potom idu zakonom propisane naknade za materijalne troškove - čitaj naknada za odvojeni život, naknada za službeno putovanje i naknada za troškove prehrane, a stresan i izuzetno skup život dodatno se olakšava i drugim materijalnim pogodnostima.

Recimo, mogućnošću korištenja službenog automobila niže ili srednje klase, gdjekad i s vozačem za točno određene skupine dužnosnika, službenim mobitelom s pokrivenim troškom od najmanje 150 do najviše 400 kuna, zrakoplovnim kartama ekonomskog razreda, ali i kreditnim karticama za troškove obuhvaćene putnim nalozima.

Evo nas i kod mogućnosti korištenja državnog stana.

Velikodušan stav

Ona je definirana Uredbom o mjerilima i kriterijima dodjele na korištenje nekretnina za potrebe tijela državne uprave ili drugih tijela korisnika državnog proračuna i drugih osoba, a koja je, zanimljivo, ukinuta još 2018. godine. Ipak, to nije spriječilo državu da šakom i kapom dodjeljuje stanove svim korisnicima koji su zadovoljili dosta labave kriterije - dovoljno je da rade u Zagrebu, a da na udaljenosti do 50 kilometara nemaju u vlasništvu ili najmu useljiv stan ili kuću.

Ovisno o statusu, dužnosnik ima pravo na stan veličine od dvadesetak do preko 60 četvornih metara, no ako u njega dovede i obitelj, površina se povećava za deset četvornih metara po svakom članu familije, a sve što je preko toga dužnosnik podmiruje sam.

Ne smijemo zaboraviti ni na trošak reprezentacije, kao niti na velikodušni stav države da se za dužnosnika, ako kojim slučajem ne bude ponovno izabran na poziciju, mora pobrinuti narednih dvanaest mjeseci. Znate - to je ona situacija kad smijene nekog ministra, a njemu se onda iz državnog proračuna narednih šest mjeseci isplaćuje puna te još šest mjeseci polovica prosječne dužnosničke plaće, da baš ne bude primoran prijavljivati se na burzu rada.

Ova odredba donedavno je bila toliko apsurdna da je vrijedila jednako i za dužnosnika koji je svoj posao obavljao četiri godine kao i za onog koji je bio smijenjen nakon četiri mjeseca, no naknadno se to ispravilo pa sad ta naknada šest plus šest, u slučaju osoba koje su svoj posao radile kraće od godine dana, ali dulje od tri mjeseca, iznosi samo tri plus tri.

Jedna od zanimljivijih pogodnosti u istom zakonu potom je i ona koja se odnosi na pravo dužnosnika da se, po završetku mandata, vrati nazad u ured državne uprave, pravosudna ili kaznena tijela te druge stručne državne službe u kojima je prije toga radio. Postupak je jednostavan - zahtjev za povratak na staro radno mjesto mora podnijeti u roku od 15 dana, a poslodavac ga pak treba riješiti kroz mjesec i pol. Ne napravi li to u roku, dužnosnik opet ostaje zaštićen - pa zakon je propisao da mu se u tom razdoblju moraju nadoknaditi najviše dvije dužnosničke plaće pa se mnogima od njih povratak na staro radno mjesto isplati produljivati do krajnjeg roka.

Neka prava po prestanku dužnosti protežu se čak i na sustav dužnosnika u lokalnoj i područnoj samoupravi, iako malo izmijenjena - po prestanku mandata, naime, imaju pravo na nadoknadu plaće i staž osiguranja u razdoblju od šest mjeseci, kao i pravo povratka na staro radno mjesto, no privilegij je ograničen na one koji su dužnost obavljali profesionalno, ali ne i na volontere.

Zanimljivo, pravo na nadoknadu plaće narednih šest mjeseci po prestanku obavljanja dužnosti ne isključuje se čak niti ako je osoba ispunila uvjete za mirovinu, a slijedi se logika prema kojoj godine starosti ionako nisu važne ili ograničavajuće za poziciju dužnosnika pa što bi onda po prestanku mandata kočila njegova zakonom stečena prava.

Otežavajuće je što im se ne dopušta istovremeno korištenje i nadoknade plaće i povratka na staro radno mjesto, ali i postojeći podaci pokazuju kako dobar dio dužnosnika kroz raznorazne naknade na postojeću plaću zaradi praktično svaki mjesec još jednu minimalnu.

Uzet ćemo za primjer saborske zastupnike za koje se javno objavljuju svi podaci o troškovima. Za njih treba napomenuti da pored svih već ranije nabrojanih blagodati imaju pravo još i na zastupnički paušal koji ne podliježe oporezivanju i koji iznosi mjesečno 10 dnevnica za službeno putovanje unutar RH, dakle mjesečno 1500 kuna.

Pa je tako njih 151 u prošloj godini na ime dnevnica, troška automobila, cestarina, aviona, hotela, stanarina, režija i naknada za odvojeni život primilo sve skupa 6,8 milijuna kuna iz državnog proračuna. Podijeljeno s brojem zastupnika te 12 mjeseci, svaki od njih u prosjeku je tako samo u 2021. godini primio još 3752 kune mjesečno, iako su u stvarnosti mnogi primili i znatno više, a po saborskoj statistici - bili aktivni znatno manje.

Recimo, među SDP-ovcima se tako ističe bivši ministar Branko Grčić. On je samo lani na ime raznoraznih naknada kao saborski zastupnik primio sve zajedno 107.609 kuna, dakle mjesečno još 8967 kuna pored ionako izdašne saborske plaće od 12 tisuća kuna. Iskoristio je sve - 55 tisuća kuna za putovanje automobilom, deset tisuća na ime cestarina, 29.900 kuna za stanarinu, 5609 za režije i čak devet tisuća kuna naknade za odvojeni život.

Istovremeno, saborska statistika pokazuje da je u zadnjem sazivu imao samo 29 aktivnosti - 17 replika, tri povrede Poslovnika i devet aktivnosti kao predstavnik Kluba zastupnika.

"Gledajte, troškovi su sukladni kilometraži koju svaki tjedan prolazim da bih došao do Zagreba, a što se tiče aktivnosti, ja ionako nisam i nikad neću biti političar opće prakse. Ne mislim da bi svaki političar trebao komentirati sve i svašta, ja sam prisutan kad se govori i o ekonomskim temama", rekao nam je Grčić telefonski. Otkriva i da koristi državni stan u blizini Jaruna za koji kompletan najam pokriva Sabor, za razliku od vremena kada je kao ministar koristio državnu nekretninu u centru grada.

Nije naravno jedini s visokim troškovima, a malim aktivnostima - HDZ-ov zastupnik i gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić, naprimjer, lani je na ime troškova dobio 63.544 kune, a zauzvrat je u Saboru ima sve skupa sedam aktivnosti. Točnije, četiri kao predstavnik Kluba zastupnika te tri replike, a svaka od njih porezne je obveznike u prosjeku koštala 9077 kuna.

"Ne znam što bih vam komentirao u vezi s tim privilegijama, pa to postoji od ranije, nije ništa novo i ja ih koristim jer na njih imam pravo. Osim toga, za potrebe Sabora svaki tjedan putujem iz Imotskog u Zagreb dok me kod kuće čeka petero djece. Zauzvrat, koristim državni stan u Palmotićevoj ulici, a osim saborskih imam kao gradonačelnik i nekih drugih aktivnosti", rekao nam je Budalić.

Primjera ima još koliko ti srce poželi - HDZ-ov Nevenko Barbarić tako je na ime troškova lani dobio 132.054 kune, a da je zauzvrat u Saboru izbrojao 43 aktivnosti, Mladen Karlić za sve skupa 25 aktivnosti naplatio je 89.370 kuna troškova, nezavisnoj Ireni Šimunić isplaćeno je pak nešto malo više od 50 tisuća kuna za samo 17 replika, odgovora ili poslova vezanih uz Klub zastupnika. Stanarinu je pritom država financirala za njih 73 u ukupnom iznosu od milijun i 938 tisuća kuna, no teško je izbrojati koliko se još na ovo ime iz proračuna izdvaja za ostale dužnosnike koji pritom nisu saborski zastupnici.

I to, ponavljamo, na temelju uredbe koja uopće više nije važeća.

"Osobno smatram da svi oni koji su ovo pravilo koristili u vrijeme dok uredba nije važeća, to zapravo čine protupropisno, kao i da je ona izrazito neprecizna u tumačenju kriterija po kojima se ti stanovi dodjeljuju na korištenje. Osim toga, sada se to već svodi na popis stanova na elitnim lokacijama, s propisanim pretencioznim kvadraturama, a pristup državnim nekretninama omogućava i mnogima kojima to pravo zapravo na pripada. Nisam za populističke stavove prema kojima sve svima trebamo ukinuti, ali nisam niti za to da kokošarimo", rekla nam je saborska zastupnica Dalija Orešković.

Njezin redak na popisu nadoknade troškova je prazan, ali Orešković napominje kako javnost političare, na kraju mandata, tretira praktički jednako te čini suodgovornima u svim političkim procesima, zbog čega je u strahu da naredni izbori neće na birališta uspjeti privući dovoljan kritičan broj ljudi zainteresiranih za istinsku promjenu.

Jedan od dužnosnika koji se proteklih tjedana spominjao u medijima kao primjer političara kojemu država subvencionira stanarinu je i predsjednik HNS-a Stjepan Čuraj.

Pravo na korištenje dobio je zbog činjenice da je imenovan na radno mjesto državnog tajnika u Ministarstvu financija, a kako je u Zagreb doveo familiju, suprugu i dvoje djece, unajmio je četverosobni stan od 112 kvadrata po cijeni od 1190 eura, za što mu država podmiruje trošak od 6753 kune, dok ostalo plaća sam. Stan je unajmio, dodaje, jer država u fundusu nije imala odgovarajuću nekretninu.

"Nisam licemjer, prije nego što sam se preselio u Zagreb četiri mjeseca sam putovao iz Osijeka i sam snosio trošak putovanja, a potom sam se odlučio preseliti te je sa mnom došla obitelj. Došli smo u stan manje kvadrature i nismo tražili ništa više od prosječnog standarda kakvim smo živjeli i kod kuće", kazao nam je Čuraj te dodao da nema ništa protiv rasprave o postojećim pravima dužnosnika, ali da se prije toga napravi dogovor što je cilj koji se želi postići.

"Moguće da nekome s manjim primanjima prava koja ostvaruju dužnosnici izgledaju izdašnima, no ideja bi ipak trebala biti privući najbolje ljude, koji će svoj posao obavljati odgovorno i koji po mojem mišljenju ne moraju nužno baš svi biti iz Zagreba. Tome i služi dobar dio ovih prava - da se za obavljanje poslova privuku ljudi iz svih dijelova Hrvatske kojima država onda zauzvrat financira troškove putovanja ili korištenje državne nekretnine. Možemo, naravno, razgovarati o tome koliko iznosi neki optimalan broj kvadrata i jesu li postojeća prava preširoko postavljena, kao i treba li u Saboru sjediti baš 150 zastupnika ili bi se posao mogao obavljati i s manje", kaže Čuraj.

Odlijepljeni od stvarnosti

Kad spominje ove s nešto nižim primanjima, najbolja usporedba da se napraviti s državnom službom koja je i inače nerijetko kritizirana zbog brojnih prava i privilegija, ali koja se istovremeno baš i ne može ponositi visokim plaćama. Sudeći prema brojkama koje nam je predstavila predsjednica Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Iva Šušković, najbolji primjer je u pravosuđu u kojem od 7748 službenika, njih 5974 ima plaću nižu od 5500 kuna. Nešto malo više od tisuću prima plaću između 3 tisuće i 4 tisuće kuna, a općenito imaju daleko ispodprosječne hrvatske plaće prema službenoj statistici.

"Već dvije godine tražimo povećanje najmanjeg koeficijenta do razine ostvarenja prava na minimalnu plaću bez dodatka za minuli rad, kao i povećanje za ranije spomenute kategorije službenika i namještenika koji nisu bili obuhvaćeni povećanjem 2019. godine. Pritom, treba reći da je Vlada krajem 2021. godine sebe pripremila na inflaciju pa je u proračunu predvidjela rast troškova režija, goriva i ostaloga, ali nije marila za činjenicu da radnici s malim plaćama nemaju mogućnost pokrića osnovnih troškova života, a kamoli štednje radi pripreme za crne dane", kaže Šušković.

Diskrepancija je i više nego očita, no ono što posljednjih dana dospijeva u javnost sugerira da je "dužnosnička kasta" poprilično odlijepljena od slike pesimistične svakodnevice prosječnoga građanina koji, paradoksalno, baš od nje očekuje da mu pokuša riješiti problem.

A ako to baš nema namjeru napraviti, da ga se onda barem nešto manje financira iz državnog proračuna.