Izbori u HDZ-u i SDP-u: Stari lideri, ali nove politike? Prilično nemoguće!

Stari lideri, nove politike - tako nekako svoju budućnost vide dvije ključne stranke u Hrvatskoj, vladajući HDZ i opozicijski SDP. Prvo je već odlučeno: dosadašnji su šefovi dobili povjerenje za još jedan mandat. Ovo drugo: odustajanje od ideoloških ratova, okretanje centru te politika okupljanja i tolerancije - samo je najavljeno, a do realizacije tek treba dojahati.

Dok se nova rukovodstva događaju u strankama koje dosad nisu imale šampionski status, u HNS-u ili HSS-u, vodeće stranke desnice i ljevice odlučile su se za kadrovski kontinuitet. Premda ni jedna ni druga nisu ostvarile zacrtane izborne rezultate. SDP nije obranio mandat i morao je otići u opoziciju. HDZ je jedva skrpao vlast i s Mostom u svojevrsnom čardaku ni na nebu ni na zemlji ne uspijeva nametnuti svoje ideje i politike. Prirodno je da se stranačka rukovodstva koja ne ostvare svoje izborne ciljeve povlače. U ozbiljnim demokracijama. Ne i u Hrvatskoj.

Suprotno logici da bi stranački status trebao biti izvedenica iz realiziranih izbornih rezultata, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović učvrstili su pozicije na čelu svojih stranaka. Zahvaljujući prezidencijalistički skrojenim statutima i oportunistički raspoloženim partijskim strukturama i dosad su, svaki u svojoj stranci, bili gotovo svemoćni. Sada će to biti još i više. Milanović je osvojio potpunu dominaciju u stranačkim tijelima, svuda osim na dopredsjedničkim mjestima, što ide na ruku njegovim autokratskim sklonostima.

Karamarko je izborom po modelu jedan član - jedan glas, prvi put provedenim u HDZ-u, ojačao svoj legitimitet. S novim vjetrom u krilima, dodatnom snagom koju su dobili na unutarstranačkim izborima, obojica najavljuju promjenu političkog kursa. Novi mandat očekivano se smatra potvrdom dosadašnje politike.

U ovom je slučaju posve suprotno: Karamarko i Milanović vide ga kao priliku za politički diskontinuitet, za otklon od onoga što su radili u protekle četiri godine. Ako je vjerovati najavama, obojica svoje politike planiraju zaokrenuti na sličan način, u istom pravcu.

Dosad su svaki na svom ideološkom bunjištu njegovali borben, prema konkurenciji nabrijan i nepomirljiv stav. Umjesto sukobljavanja, sada navodno preferiraju suradnju. Obojica šansu za podebljavanje vlastitih rezultata odjednom vide u prostoru centra, od kojeg su se dosad složno odmicali. Šef HDZ-a u svom izbornom programu najavljuje da će u idućem mandatu “raditi na uklanjanju radikalizma i isključivosti iz hrvatskog javnog prostora te poticati atmosferu dijaloga, tolerancije i razumijevanja”. Ideološka mu pitanja više nisu ključna. Kao ni zakon o lustraciji. Odjednom mu je na srcu smanjenje tenzija u društvu. Već je počeo s ublažavanjem vlastite retorike. Poduzetna mu žena organizira peglanje imidža, diplomatskom ga koru prikazujući kao za dobrobit životinja jako zabrinutu osobu. Lakše je, izgleda, pokazati empatiju prema psu ili kozi, nego prema sugrađanima. Karamarkov je politički opus poput svojevrsnog zidanja Skadra na Bojani, motiva poznatog iz srpske narodne epike: što se danju gradi, to se noću ruši, odnosno obratno: što se u prethodne četiri godine destruiralo, to će se sada promicati.

Slično je i sa Zoranom Milanovićem. Nakon što se između ručkova u Taču, “drugaricama i drugovima” na SDP-ovoj izbornoj konvenciji obratio “starim radničkim pozdravom”, spreman je, navodno, napustiti svoju politiku “ili mi ili oni” te će nove saveznike potražiti čak i u HDZ-ovim redovima. Širio bi svoj elektorat, sve do glasača desnice.

Predlaže i model po kojem bi se mogli stišati pomahnitali ideološki ratovi. Novo hrvatsko zajedništvo trebalo bi, po njemu, graditi na dogovoru ljevice i desnice da se ustaške i partizanske kape maknu iz javnog prostora i ostave za po doma. Nakon što je prije četiri godine ukinuo državno pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu i tako na HDZ-ovu radost benzinom krenuo gasiti ideološke ognjice!

Svoju verziju nacionalne pomirbe Milanović bi sada temeljio ne na civilizacijskim vrijednostima, nego na pragmi: skrivanju fašistoidnih sramota zato što njihovo javno manifestiranje šteti međunarodnoj reputaciji Hrvatske, a ne zato što se zločinačka, na rasnim zakonima ustrojena NDH u interesu zdravlja nacije nedvosmisleno mora osuditi.

Potpuno farizejski, šefu SDP-a ne smetaju ustašluci dok ostaju u krugu obitelji. Njegov se navodni povijesni kompromis ne kuje politikom, nego je isključivo pitanje spina. Bitno je suglasan s Karamarkovim svojedobnim posve nedemokratskim proklamacijama o dvije isti ne: jedne primjerene javnom i druge rezervirane isključivo za intimni prostor. Ajmo i jedni i drugi o tome malo zašutjeti - to je jedina Milanovićeva ideja koja bi se mogla pokazati produktivnom. Hrvatska se može početi smirivati čim je lideri ključnih političkih stranaka prestanu pumpati svojim toksičnim interpretacijama ideologija.