Dugogodišnja priča s gradnjom terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku doživjela je novi preokret nakon nedavnog posjeta posebnog izaslanika za energetiku američkog Ministarstva vanjskih poslova Amosa Hochsteina. Kako je rečeno u priopćenju nakon sastanaka koje je Hochstein imao u Vladi, Hrvatska će odustati od gradnje kopnenog terminala koji se dosad razvijao i pristupiti gradnji plutajućeg objekta.
Američki pritisak
U načelu, radi se o očekivanom događaju - mediji već nekoliko mjeseci izvještavaju o pritiscima američke administracije na hrvatske institucije da revidiraju svoje investicijske planove i okrenu se gradnji manjeg i jeftinijeg plutajućeg terminala, kakav je nedavno u pogon pušten u Litvi. Ipak, objave nakon Hochsteinova posjeta važne su iz dva razloga. Prvi je taj što se radi o prvoj službenoj potvrdi da Hrvatska namjerava revidirati projekt, a drugi što ukazuju da je i sudbina tog projekta potencijalni uzrok nesuglasica unutar vladajuće koalicije. Ta činjenica mogla se iščitati već iz informacije da su Hochstein i članovi njegove delegacije u Zagrebu održali tri odvojena sastanka - s Karamarkom, Petrovom i suradnicima premijera Oreškovića.
Dok je Karamarko bezrezervno podržao američki prijedlog, Petrov je to učinio na načelnijoj razini, a navodno Orešković inzistira na provedbi obuhvatnih analiza prije donošenja odluka. Ta činjenica i ne čudi s obzirom na to da u ovom trenutku postoje tri različita koncepta terminala koje zagovaraju određeni stručnjaci i investitori, a među kojima postoje ogromne razlike. U službenom projektu koji razvija državna tvrtka LNG Hrvatska planiran je kopneni terminal s kapacitetom od 4 do 6 milijardi kubika, kanadski investitori okupljeni oko tvrtke Pulsat Global Capital zagovaraju veći projekt od 12 milijardi kubika, uz gradnju elektrane na plin i obnovu petrokemijske proizvodnje u obližnjoj Dini. U odnosu na ta dva projekta, koncept plutajućeg terminala podrazumijeva znatno manju investiciju, faktički bez angažmana građevinske industrije, te bržu realizaciju uz manji ulagački rizik. Primjerice, plutajuće postrojenje za uplinjavanje - središnji dio takvog plutajućeg terminala - moguće je čak pribaviti u leasing aranžmanu.
Spojni plinovodi
Utoliko, s obzirom na volatilnost tržišta plina te američke geopolitičke ciljeve - plutajući terminal mogao bi početi s radom do 2019., kada je Gazprom najavio radikalno smanjenje transporta plina preko Ukrajine, logičan je interes SAD-a za upravo takav projekt. No, odluči li se Hrvatska za promjenu koncepta, i ta će činjenica nositi nove rizike. Kao prvo, promjenu koncepta trebat će usuglasiti s institucijama Europske unije, koja je dosad upravo kopneni terminal uvrštavala u svoje strateške dokumente. S druge strane, pitanje je i odnosa s ulagačima koji su dosad iskazali interes za kopneni terminal, odnosno međunarodnog ugleda Hrvatske kao investicijske destinacije. Kao treće, promjena koncepta zahtijevat će i ozbiljne promjene u projektnoj dokumentaciji, ponavljanje procesa izdavanja okolišne dozvole, s napomenom da određeni aspekti takvog projekta i nisu precizno definirani u domaćoj regulativi. Kao četvrto, nužno je riješiti pitanje financiranja spojnih plinovoda bez kojih terminal nema smisla, a koji bi Plinacro trebali koštati oko 300 milijuna eura.
Rizik blokade
Taj trošak morao bi biti pokriven iz EU fondova ili na temelju čvrstih dugoročnih ugovora o kapacitetu koje će Plinacro dobiti od kompanija koje će uvoziti plin. Na koncu, vjerojatno najveći rizik projekta je politička blokada, koja bi proizašla iz nesuglasica vladajuće koalicije. Ako je LNG terminal strateški projekt, evidentno je da pristup njemu mora biti strateški, uz čvrstu potporu iz samog vrha Vlade. No, da bi se to dogodilo, prvo se mora postići suglasnost među tri Vladina čelnika. S obzirom na sve događaje zadnjih dana, je li to realna opcija?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....