Umjesto novogodišnje rezolucije koja će, kao i sve, propasti u prvih par mjeseci sljedeće godine, ekipa Globusove Čajanke u sastavu Marinka, Dijana, Zoran, Zdravko, Mislav, Jimmy, Jure, Jakov, Renato, Saša i Boris odlučila je navesti troje istaknutih ljudi da podijele svoja iskustva i spoznaje do kojih su došli tijekom izazovne 2021. godine. U Laubu, kuću za ljude i umjetnost, pozvali smo Dunju Mazzocco Drvar, ravnateljicu Uprave za klimatske aktivnosti, koja je ove godine bila jedna od predstavnica Hrvatske na COP26, konferenciji o klimatskim promjenama, Rajnu Racz, spisateljicu i kazališnu redateljicu, čija je druga predstava “Mornar” prije desetak dana premijerno izvedena u Teatru &TD, i Dalibora Matanića, redatelja, autora TV-serije “Područje bez signala” koja se upravo počinje emitirati. Sami su zaključili, izabrali smo troje hrabrih ljudi. Govorilo se o spoznajama, prošlome, ali i o ekologiji, sadašnjosti koja se referira na budućnost. Vrlo futuristički, prikladno za nastupajuću 2022.
Vlašić: Koja vam je spoznaja obilježila godinu? Što ste naučili?
Mazzocco Drvar: Svašta sam naučila. Naučila sam da možeš promijeniti posao peti, šesti put u životu a da nisi računao da ćeš ikada u životu mijenjati posao. I to iz krajnosti u krajnost.
Vlašić: Odlično, a jeste li zadovoljni poslom? Istina, možda će vaš poslodavac, premijer, čitati ovo, ali ipak…
Mazzocco Drvar: Jesam, jako.
Vlašić: Rajna, što ste vi naučili? Upravo ste završili predstavu u &TD-u...
Racz: Jesam, i bilo mi je izuzetno teško. Sve su predstave intenzivne, ali ova posebno, jer sam izabrala dva teksta Fernanda Pessoe koji su mi bili jako teški. Kada sam ih prvi put pročitala, rekla sam da nemam pojma kako bih to režirala, ali sam potom odlučila: “Idem ja ovo baš zato režirati. Idem se boriti sa svojim demonima.” Tako je i bilo, bilo je opako.
Vlašić: Kako to onda sada izgleda? Mene je strah…
Racz: Lijepo izgleda, na razini neke vizualnosti gdje je narativ namjerno isključen vi sami zamišljate te poetske rečenice, ono što one vama znače. Bilo je ful intenzivno, cijela godina.
Vlašić: Dalibore, jesi li i ti izabrao tekst koji ti je težak?
Matanić: Ja načelno podržavam ovakav pristup. Mislim da je svaki uhodani put krivi put. Svaki copy-paste je krivi put, svaki osjećaj sigurnosti je krivi put. Mislim da, kada pričamo o ovoj godini, svi smo naučili da ništa nije sigurno, što je jako dobar i zdrav osjećaj. Normalno je da kada dolaziš do te spoznaje imaš sukob sa svojim demonima, sa svim strahovima i svim psihozama, ali je dobra stvar što ipak nastaje neka katarza, tako da je ova godina, koliko god bolesna, ipak bila i zdrava. Zdravo je to što su se ljudi morali suočiti sa sobom, sa svim svojim minusima, i koji su im baš zato na kraju postali plusovi. To je taj život koji trebamo živjeti, u momentu, sada, a ne čekati penziju. Ja svakako podržavam to uranjanje u nepoznato.
Vlašić: Da, iako je to možda tebi lako reći, tebi koji imaš cijelu seriju uspješnica.
Matanić: Ja uvijek krećem od nule, ja ne radim nigdje, ja sam na ulici. Što god da radim, krećem bez ikakva osjećaja sigurnosti, što je totalno okej. I stalno se šamaram, stalno se vraćam na nulu. Meni se čini da je to neki moj put, ne bih htio neki sigurniji. Onda se mogu stalno testirati, preispitivati to što radim. Izlažeš se pred publikom, pred svima, a mislim da je taj osjećaj izlaganja, a ne skrivanja najzdraviji. Kao u vezi.
Vlašić: Opa!
Matanić: Kierkegaard dva! (svi se smiju)
Mazzocco Drvar: Dalibor je sve pokrio, sada se možemo razići.
Vlašić: Želiš li nam možda još nešto reći?
Matanić: Ne, ja sada šutim do kraja.
Vlašić: Jeste li se razočarali u ovoj godini? Bili ste na važnoj klimatskoj konferenciji…
Mazzocco Drvar: Tamo sam se razočarala samo u tome što nisam vidjela Leonarda Di Caprija. Ne, šalim se. Nije me razočaralo, tamo sam naučila da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.
Vlašić: Na što pritom mislite?
Mazzocco Drvar: Pa, bila sam na klimatskoj konferenciji u Glasgowu koja je trajala dva tjedna i jako se puno od nje očekivalo. Srećom, puno smo i dobili. Ali bilo je i mnogo reakcija u javnosti, mislim na tekstove u medijima, koji su govorili da nismo dobili ono po što smo došli. Tada je trebalo naučiti da moraš čekati zadnje trenutke, kao u filmu zadnju klapu, gdje zadnja scena zaokružuje cjelinu.
Matanić: Tada se sazna tko je ubojica.
Mazzocco Drvar: Pa, možda i to.
Vlašić: Je li to zadnja santa leda koju čekamo da se otopi?
Mazzocco Drvar: Ne, to je zadnja santa leda koju ne očekujemo da se otopi.
Vlašić: Dobro, ali koga i što spašavamo?
Mazzocco Drvar: Rekla bih da spašavamo ljudski rod i život koji smo poznavali. Možda ćemo živjeti na drugačiji način, ali nekako smo svi nostalgični prema nečemu što poznajemo. I tromi smo u svojoj suštini, volimo da se stvari ne mijenjaju previše, a sada nam se životi mijenjaju kroz oluje, sve moguće suše, poplave, katastrofe koje imamo, dizanje mora…
Vlašić: Dizanje mora. Hoće li Split završiti u moru?
Mazzocco Drvar: Split, Zadar, dolina Neretve, Pula, sve će to vrlo vjerojatno završiti u moru ako nešto brzo ne poduzmemo. I to je perspektiva koja je prilično crna i koja nam se brzo sprema. Kad smo počeli raspravljati o klimatskim promjenama, sve nam se to činilo vrlo daleko, spominjale su se 2050., 2070., 2100. godina.
Vlašić: Rajna, vi ste ovdje najmlađi. Živi li vaša ekipa drugačije od mene?
Racz: Mislim da živi. Ja sam svjesna klimatskih promjena od desete godine i tog osjećaja da mi nešto visi iznad glave, a ja ne znam kako na to utjecati jer neka druga generacija živi drugačije. Mislim, možeš kupovati manje, možeš živjeti sam sa sobom, podržavati slow fashion, manje voziti automobil, možeš kada letiš avionom platiti onih pet eura za čistiji zrak. Dobro, ja sam možda tako i odgojena jer mi je tata završio ekologiju, sestra mi je na doktoratu iz glaciologije, vegetarijanci smo. Veoma sam kao klinka bila obuzeta strahom hoće li se kuća moje bake na Pagu potopiti, a mi ništa ne poduzimamo u vezi s tim. Cijela moja generacija je puno osvještenija. Svi vozimo bicikle, samo što grad nije prilagođen za to. Vidim neku nadu u tom naraštaju. Samo što postoji nerazmjer generacija, ljudi kojima je to i dalje daleko, ali meni je 2070. vrlo blizu. Kad su ti 24 godine i razmišljaš o tome hoćeš li imati djecu ili ne, jako razmišljaš u smjeru kako će taj svijet izgledati.
Vlašić: Meni to izgleda jako štreberski, razmišljati unaprijed pedeset godina. Nije li grozno znati što će biti sutra?
Matanić: Pa, moraju tako razmišljati. Mlade generacije ulaze u to. Što se dogodilo ljudima koji su išli online studirati, što je s tim ljudima? Nitko ne upozna nikoga, dečki ne upoznaju cure, zavole svoj monitor, s njime spavaju.
Racz: Mi smo takva generacija, mene je to zateklo na doktoratu. Nisam nikoga tamo upoznala. Moja mama radi u školi, ta djeca se ne poznaju, imaju sasvim drugi način života. Mi moramo nekako živjeti u budućnosti, ne znamo što će biti sutra, ali sve što danas radiš utječe na to što će biti za pedeset godina. I u umjetnosti, što god ti sada napraviš, mijenja kanone unatrag i unaprijed. Super mi je taj primjer što se događa kada baciš jednu stvar, one plastic bag. Svatko misli, samo sam jednu stvar ostavio. Ali, toga ima milijun, i kada svatko ostavi samo jednu stvar, jednu vrećicu, jednu plastičnu čašu. Ako pomisliš da tvoj život ostavlja tragove, onda je toga jako puno. Ne mislim da čovjek mora biti savršen, ali može biti održiviji.
Mazzocco Drvar: Mislim da je tu veliku stvar napravila globalizacija. Borise, kad smo mi bili klinci, nismo znali što se događa iza ugla, u susjednom kvartu, a kamoli u nekoj drugoj državi gdje se ta plastika koju je spomenula Rajna gomila. Oni imaju neku globalnu percepciju, koju mi u to doba nismo imali.
Vlašić: Ako staviš u neki film ili seriju lik koji će biti ekološki osviješten, hoće li on biti nekakav freak?
Matanić: Ne, evo sada u “Području bez signala” dotakli smo, jer se i Perišić toga dotakao, jedan mali dio toga kako se “prodaje sve”, kako nestaje. Čak i mala kritika ovih “ekoloških korporacija”, koje su dosta opasni igrači. Nisu ekološki svjesni ljudi freakovi, evo i Rajna kaže da su svi osviješteni, klinci su osviješteni, imaju puno više informacija. Da smo prije dvadeset godina imali neki lik ekologa, mogli bismo pričati da je to neki freak show. Sada više ne, imaš i Gretu, oni postaju neka vrsta modernih heroja. Mislim da je sada čak i poželjno staviti nekog ekologa.
Rajna: To je čak i malo populistički. Mene to zna i nervirati u umjetnosti. Ne volim stavljati svoje političke i druge stavove u umjetnost, radim neku odvojenu priču.
Vlašić: Aha, imate neangažirane predstave.
Matanić: Bacaju smeće po pozornici (svi se smiju), ekološki su neangažirani.
Racz: Ne volim se u umjetnosti baviti tim temama, ali se bavim time u životu. Imam ekološke scenografije. Ne volim filmove i umjetnost u kojoj je dosta toga pamfletistički. Bila sam sada u Belgiji, na jednoj predstavi o ekofeminizmu. Mi to nemamo, još nemamo prostor za to. Mislila sam kako je to progresivno. Ali, to je jednako loše kao i nekakva loša ideologija kod nas, recimo desničarska. To su neke fraze tipa: planet će propasti, žene će postati žene-lijane... potpuno suluda, čudna situacija. Meni je u umjetnosti potrebna svakodnevica ljepote koja može biti neangažirana i koja će mi više osvijestiti o tome kako trebam živjeti.
Matanić: Svaki put kada se događaju globalne turbulencije, kao što je ova pandemija, svijet se uzdrma. Umjetnost bi mogla na druge načine ukazati na probleme. Zastupam pritom čak i neki oblik satire. Ne mislim na bijeg od stvarnosti, ali da se na taj način gleda na stvarnost. Kada pomisliš na Bergamo, gdje su vojnici iznosili one leševe ljudi koji su umrli od korone, onda je jasno da ljudima u Bergamu ne treba teški dokumentarac o tome kako je korona opasna. Treba paziti na način kako se nešto obrađuje. Mislim da je dobro imati mali odmak, malo šarma, smijeha da bi se nešto reklo.
Vlašić: Ljubavi?
Matanić: Ljubav je prava riječ. Da, i ljubavi. Nakon cijelog ovog lockdowna i pandemije nadaš se da će ljudi izvući neke poante. Neki jesu, shvatili su da više treba čuvati ljubav nego profit. Ali nisam siguran da se to stanje usvojilo kod svih. No mislim da je i to ljudski.