Ivi su bile dvije godine kada je s roditeljima iz vinkovačkog i hrvatskog ratnog vihora odletjela za Kanadu. Skrasili su se u Montrealu, u međuvremenu je dobila i mlađeg brata, odrastala je u jednom drugom, uređenom, ali i socijalno i ekonomski bogatom društvu, naučila engleski i francuski, diplomirala na fakultetu ekonomskih znanosti..., a onda 2018. godine, odlučila sve to ostaviti i doći živjeti u Vukovar.
- Da, zvuči nestvarno, ali ljubav je bila jača od svih blagodati koje Montreal i Kanada nude – veli Iva Tilić, dok se njezin suprug Dino slavodobitno smješka. Smije se i ona. Šetamo s njima kroz Borovo naselje u kojem žive. Upravo su iz vrtića preuzeli trogodišnjeg sina Gabrijela, a u dječjim kolicima je prije mjesec i pol dana na svijet pristigli Rafael. Obitelj Tilić na okupu i u punom pogonu. Dino je Vukovarac, ali se jedini iz svoje obitelji vratio u grad. I nije požalio. Kao ni Iva. Sretni su.
- Ovdje imamo sve što nam je potrebno – uglas govore. Upoznali su se, inače, u Vinkovcima, gdje je Dino prije živio s roditeljima, a Iva dolazila kod bake preko ljetnih praznika. Svake godine je održavala svoju vezu s Hrvatskom i tada se dogodio taj sudbonosni susret koji će joj stubokom promijeniti život.
- Doduše, prvotni plan je bio da živimo u Montrealu, da Dino dođe tamo. I došao je, na probu na tri tjedna – počela je Iva, a Dino završio.
- I shvatio da ne bih tamo mogao nikada živjeti. Tu gužvu, brzinu, zauzetost obvezama nikada ne bih mogao podnijeti. Pa, samo za odlazak na posao i povratak kući treba vam 2-3 sata – kazao je Dino Tilić o svom trotjednom iskustvu u središtu Quebeca. I što je Ivi preostalo nego se nakon 29 godina vratiti kući.
- Tako mi je i tata rekao kada sam odlučila doći živjeti u Hrvatsku. Kazao mi je:"Milo, nemoj ti brinuti, jer se vraćaš kući i bit će to sve u redu. "Tako je i bilo. Ovdje sam kod kuće. Istina, prvih nekoliko mjeseci bilo mi je jako teško, jer ipak sam u Vukovar doselila iz grada koji ima 4 milijuna stanovnika. To je bilo prilično šokantno, ali ta početna prilagodba je okončana na način da ja danas nikako ne mogu zamisliti da živim u Kanadi – veli Iva i nastavlja.
- To vam govorim najiskrenije. Život u Vukovaru me toliko smirio i učinio sretnom da je to teško opisati. Spoznala sam koje su to elementarne stvari važne za život jedne obitelji, za rast i razvoj djece, za obitelj. Nije sve u novcu. Jako me smirio život ovdje. Također, puno više vremena imamo svi jedni za druge i zaista se ovdje živi dok se tamo u tom smislu preživljava. Financijski je tamo sigurno puno bolje, ali se gubi ono što nije materijalno i što se ne može kupiti novcem. Osim toga, tamo si uvijek stranac – ustvrdila je naša sugovornica, koja je zaposlena na Vodotornju kao voditeljica poslova prodaje, nabave i marketinga.
- Vukovar je mali, uredan grad, po mjeri čovjeka. Ima svega pomalo za svakoga da bude sretan, da si stvori ugodan, sretan, miran i stabilan život. Ovo je pravi grad za obitelj, sigurno je, sve je dostupno, ulaže se u mlade ljude i obitelji. Baš mi je sladak grad. Također, ovdje nije onako kako bi se moglo zaključiti po medijskoj slici koja je često negativna, prema kojoj je ovaj grad svakodnevno pod nekim tenzijama zbog ratnih događaja, ali to ni izbliza nije tako. Ta medijska slika je puno lošija od realnog stanja, onoga što ja osjećam i vidim kako se ovdje živi, kakav je suživot i međunacionalni odnosi – kazala je Iva dodavši i kako "nije isto živjeti u Vukovaru i promatrati ga izdaleka, kroz medije i priče drugih, odnosno doći ovdje jednom godišnje."
- Također, i kada dođete u Vukovar nije isti osjećaj u proljeće i ljeto kao što je to u studenome, kada ljudi ovdje, pa tako i ja koja sam tek nedavno doselila osjećam tugu zbog svega što se dogodilo. No, to je normalno i tako treba biti u ovim danima, kao podsjetnik svima nama da se tako nešto nikada ne ponovi i da gradimo bolju budućnost. No, potpuno je druga slika u proljeće i ljeto, kada je ovdje puno veselije i šarenije. Sve u svemu slika Vukovara je puno ljepša nego što se misli i što to nekome izgleda izvana – zaključila je Iva.