Ivan Repušić, naš europski vrlo zaposlen dirigent, u svom prebukiranom kalendaru ipak nalazi vremena i za Zagreb. Tako je 26. siječnja uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije ostvario projekt In memoriam Nikša Bareza i još jednom potvrdio svoj status jedinog legitimnog nasljednika naših velikih maestra.
Koncert je bio posvećen i stotoj obljetnici smrti skladateljice Dore Pejačević čija glazba danas živi pravu renesansu i sve više izaziva i zanimanje svjetske javnosti. Njezina opsežna Simfonija u fis-molu op. 41 danas više nije raritet rodne pripadnosti žene kojoj je glazba bila životni izbor u vrijeme koje ženama u javnosti nije bilo sklono. Simfonija skladana u prvim desetljećima 20. stoljeća i praizvedena u Drezdenu 1920. tada je bila najavljena samo inicijalom imena našičke grofice upravo zbog zadrtih konvencija vremena. Danas konačno pripada korpusu vrijednog europskog simfonizma koji kao i cijeli Dorin opus otkriva veliki talent, temeljitu glazbenu naobrazbu, ali i hrabrost razbijanja predrasuda. Dorina snažna i bogata glazba nije nikakvo "žensko glazbeno pismo" već upravo dokaz univerzalnih vrijednosti umjetnosti i žena koje su u prošlosti često bile žrtve vlastitog vremena.
Repušić je inteligentno otkrio slojevitost partiture čije glavne označnice pripadaju kasnom romantizmu i dobrim uzorima. Da je poživjela dulje od 38 godina, naša bi skladateljica zasigurno kročila i dalje, putovima tadašnjeg suvremenog izričaja.
Umijeće suverenog vladanja orkestrom velikih zvukovnih kapaciteta kao i suptilnost muziciranja u sadržajnoj simbolici pokazao je Ivan Repušić i u izvedbama ulomka "Čar velikog petka" iz Wagnerova "Parsifala" a osobito u simfonijskoj pjesmi "Smrt i preobraženje" Richarda Straussa.