ISPOVIJESTI HRVATSKIH NASTAVNICA SA ŠKOLSKIH EKSKURZIJA 'Jednog učenika jedva smo u Španjolskoj zaustavili da zbog nesretne ljubavi pliva do Afrike'

Nikada više! S tim uzvikom šibenski nastavnici, barem većina, dočekuju kraj svake ekskurzije, obilježene višednevnim borbama s alkoholom, noćnim tulumarenjima, bukom po sobama i divljanju po hotelima, krađama, ozljedama, žuljevima, posjekotinama i drugim problematičnim situacijama u kojima se nađu njihovi učenici u Španjolskoj, Grčkoj ili Pragu kamo se uglavnom putuje, piše Šibenski.hr. Nerijetko s nekoliko kilograma manje, neprospavanim noćima, istanjenim živcima i životnom energijom na rezervi, nakon čega im, povjeravaju se nastavnici, treba barem tjedan dana da se oporave i ponovno profunkcioniraju.

I nikakvih sramotnih 50 kuna "izletnine" po danu koju su sindikati ugovorili u nedavno završenim pregovorima za granski kolektivni ugovor osnovne i srednje škole ne može to promijeniti. Nema tog novca, ističu, koji bi im mogao umanjiti to stresno i traumatično iskustvo, taj ogroman pritisak zbog odgovornosti za živote povjerene im djece kada tijekom pet ili šest dana, koliko obično traju ekskurzije, moraju biti ne samo nastavnici i pedagozi nego i policajci, dadilje, psiholozi, medicinske sestre... Učenicima, međutim, oni su prije svega partibrejkeri, oni koji kvare i prekidaju zabavu.

Umirem od straha

- Predajem u školi 17 godina i danas su učenici drukčiji negoli prije. Nekada ih je zanimalo da nešto nauče kada bismo išli, primjerice u Louvre ili na Akropolu. Danas je većini važna samo zabava, da se mogu "naslikavati" i da to stave na društvene mreže - objašnjava gimnazijska profesorica hrvatskog jezika Ivana Marelja, koja kao dugogodišnja razrednica ima dosta ekskurzija u nogama. Ima i bogato iskustvo putovanja kao nekadašnja košarkašica, i to joj danas dobro dođe. Ipak, priznat će, nakon prošlogodišnje tragedije, kada je učenik Prometno-tehničke škole u Pragu pao kroz prozor i poginuo, sa strahom iščekuje kolovoz kada sa svojim trećašima odlazi na ekskurziju.

- Imam poseban odnos sa svojim razredom i nikada nisam ništa loše doživjela ili imala problema na tim putovanjima. Ipak, velika je to odgovornost. Morate paziti na stotine stvari i zato umirem od straha da se nešto loše ne dogodi. Stres je ogroman i zbog svega što se događa sve je manje nastavnika koji žele ići na ekskurzije - gorljivo će Marelja.

Jedna od najvećih noćnih mora svakog nastavnika na ekskurziji je alkohol. Dostupan je na svakom koraku, a kada se u konzumaciji pretjera, završava se i na hitnoj.

- Ne piju svi, naravno. Rekla bih, pije polovica od onih koji idu na ekskurziju, a polovica od te polovice stvarno se napije. I to je veliki problem - ističe Ana Gunjača, profesorica hrvatskog u Ekonomskoj školi koja je također razrednica i jedna je od onih koji redovito odlaze na ekskurzije. Ubitačan dnevni i noćni ritam i svega sat ili dva spavanja od nastavnika traže izuzetno dobru fizičku i psihičku kondiciju, kaže.

Pet tekila i mama!

- Jedne smo godine bili u Lloretu de Maru i učenik je zbog nesretne ljubavi htio ući u more i plivati do Afrike. Sada se to čini smiješnim, ali jedva smo ga tada zadržali. Bila je noć i on se istrgao te smo za njim trčali po plaži. I onda je uslijedila psihoterapija i uvjeravanja. Nije puno prošlo i nađem ga u disku s pet tekila na stolu. Uzmem mu ta pića, a on kaže: "To je moja mama platila"!

- Ponekad se osjećam kao dr. House jer moram procijeniti treba li, ako se napiju, ići na hitnu ili ne. Prije nekoliko godina ispumpavanje želuca u Španjolskoj koštalo je 150 eura, a to ne pokriva osiguranje potpisano s agencijom, kao ni druge ozljede nastale pod utjecajem alkohola. Recimo, šav na glavi, koji se plaća 50 eura - nabraja Gunjača.

Na vrhu popisa svih strahova koje nastavnik može doživjeti je i hodanje po rubu balkona i preskakanje iz sobe u sobu. Kada vas zovu s recepcije i kažu da jedan vaš učenik to radi na petom katu, zagarantirana vam je barem jedna sijeda u kosi, a nakon prvotnog olakšanja što je momak živ i zdrav, preplavi vas val ljutnje, iskreno će Gunjača. Neuništivi učenički poriv za zabavom i goste hotela pak zna dovesti na rub živčanog sloma.

- U Pragu su neki naši učenici usred noći nekoliko puta palili alarm. Sve se treslo i odjekivalo, cijeli je hotel izišao van, majke s bebama… I tako sat vremena svaki put, jer je toliko trebalo da stigne čovjek za taj alarm i da ga ugasi.

No, najviše joj, kaže, smeta to što se izgubilo poštovanje prema nastavnicima, čak i kod mnogih roditelja koji misle da nastavnici na ekskurziji samo piju sangriju i uživaju jer besplatno putuju!

Noćni tulumi

Gunjača je i sindikalna povjerenica u svojoj školi, ali najava o plaćanju 50 kuna po danu ekskurzije "zbog dodatne odgovornosti nastavnika" smatra smiješnom.

- Pa toliko koštaju dvije kutije cigareta koje popušite u jednoj noći dok čekate i pratite djecu u diskoklubovima. Ovdje se radi o složenijem i dubljem problemu o kojem se treba s djecom razgovarati od kuće do škole!

Posljednjih godina ekskurzije su kraće za dan ili dva, a uz financijski, jer sve je više obitelji kojima je to skupo, jedan od razloga je i to što je sve teže pridobiti nastavnike da na njih odlaze. Čak i kada je riječ o osnovnim školama, reći će Ivana Rupić, prva žena OŠ "Juraj Šižgorić". U ravnateljsku fotelju sjela je prije nepune dvije godine, a do tada je kao razrednica i nastavnica likovne kulture mnoge generacije vodila na ekskurziju i svake godine, dodaje, to postaje sve teže. Toliko da je nedavno jedan roditelj, koji je pristao biti pratitelj, na kraju rekao da mu je bilo gore nego na Velikoj Glavi u Domovinskom ratu.

- Problem je opća kultura ponašanja. Nitko ne sluša vodiča i po danu su toliko umorni od noćnog nespavanja da se događaju razne nezgode. Jednom sam morala desetak puta dolaziti u sobu blizanaca, u koju se naguralo njih 30-ak, kako bi se razišli i prestali galamiti. Jedino je pomoglo kada sam na kraju nazvala roditelje i onda je zavladao mir. Ali kada smo se vratili u Šibenik, roditelji su došli kod ravnatelja i rekli kakva sam to nastavnica kada ih budim u četiri ujutro - priča Rupić, uvjerena kako je krajnje vrijeme da se nešto počne mijenjati u školskim ekskurzijama.

Blaženi Erazmus +

Aleksandra Acalin, ravnateljica Medicinske škole, tvrdi da je za dobru ekskurziju važna dobra priprema s roditeljima i đacima te da je organizira iskusna turistička agencija koja je u svemu uvijek "dva koraka ispred".

- Nije mi teško ići na ekskurziju. Mobilna sam osoba i volim raditi s djecom, ali ako nemate dobru agenciju imat ćete pakao. Dogodilo nam se da pratitelj nije znao ni gdje je parking za autobus pa smo morali moliti profesoricu engleskog da to pita i traži. Inače, prema pravilniku na 15 učenika dolazi jedan nastavnik, ali možete imati i 10 vodiča i nastavnika i ako se oni kvalitetno ne brinu, ništa niste napravili. Naša je škola specifična jer su djevojke u većini. Ali sa svakom je generacijom teže, jer su djeca preopterećena, sve je više obiteljskih i psihičkih problema…

U kolektivnom pamćenju šibenskih prosvjetara još je svježe sjećanje od prije desetak godina kada se epidemija svinjske gripe proširila među maturantima koji su se upravo vratili iz Španjolske. Policija je autobuse zaustavljala još na Šibenskom mostu, a neki su roditelji smatrali da su nastavnici za sve krivi. Ovi su tada predlagali da se ukinu ekskurzije, no Acalin smatra da unatoč i današnjim iskušenjima, takav radikalni potez nikad nije rješenje.

Samo razgovori, dogovori, još bolja priprema i organizacija jamče ekskurziju koja će se pamtiti po dobroj zabavi, ali i ponečemu naučenom! Uostalom, da odlazak u druge gradove i zemlje može biti pravi gušt i za nastavnike govore i ekskurzije iz Erazmus + i sličnih programa. Istina, riječ je o manjim grupama učenika okupljenih oko istog, zajedničkog projekta, ali i oni se žele zabaviti. Razlika je, reći će šibenski prosvjetari, što ta djeca i znaju kako to treba napraviti, piše Šibenski.hr.