ISPOVIJEST SVJEDOKINJE STRAHOTA JASENOVCA 'I 73 godine poslije još čujem krikove...'

Nije mi lako doći ovdje. Sjećanja su, iako su prošle 73 godine otkako sam bila logorašica Jasenovca, još uvijek tako svježa, tako opipljiva. Još čujem krikove užasa, osjećam miris krvi.

No, unatoč tom opipljivom užasu i strahu koje osjeća svaki od nas bivših logoraša kada prilazi ovom zloglasnom logoru, moram dolaziti ovdje i dolazit ću sve dok budem mogla hodati. Treba govoriti o tome zlu. Priča to gospođa Dobrila Kukolj (84) iz Banje Luke, jedna od malobrojnih preživjelih logorašica Jasenovca. Kada smo dan ranije telefonom dogovarali razgovor za novine, teško je skrivala emocije.

‘Svaka priča nova rana’

„Znadete, često me zovu novinari da im pričam kako je bilo, a svaka priča nova je rana“.

Prisjeća se kako je s brojnom obitelji živjela prije rata u selu Međeđa na rijeci Savi, nedaleko od Bosanske Dubice. - Život je bio lijep, nas puna kuća, nismo bili siromašni. I onda je došao prokleti rat. Imala sam deset godina kada su nas ustaše pobrali i odveli u Jasenovac.

Otjerana sam u logor od hrvatskih vlasti sa svojom najužom obitelji, a to je bilo početkom kolovoza 1942. godine, kada smo jednostavno istjerani iz kuća i bez ičega protjerani u koloni za Jasenovac. U našem domaćinstvu živjelo je 12 članova. Djed Simo, otac Rade, majka Savka, brat Boško, sestra Jagoda i ja. S nama su živjeli stric Milorad, strina Marija te bratić i sestrična. Svi smo završili u Jasenovcu. Baš kao i obitelji mojih drugih rođaka.

Pamti ulazak u logor. Dvije kolone oružnika postupali su prema nama kao prema stoci. Odvajali su djecu od majki, posebno mušku djecu do 10 godina. Starce i muškarce odvajali su posebno i tu sam posljednji put vidjela svog djeda Simu. Ubili su ga, jer je pokušao zaštititi moga brata Rajka, kaže nam Dobrila. Prisjeća se užasnih događaja, neljudskih postupaka logorske straže, napastovanja mladih žena, djevojaka pa čak i djevojčica. Kaže kako su njezinom rođaku odsjekli ruku u laktu jer ju je pružio za kruhom…

U logoru sam ostala do kasne jeseni 1942. godine, kada su mene s ostalom djecom i ženama strpali u stočne vagone. U vagonu nas je bilo mnogo; ne znam točno broja, a na vagonu je bio samo mali otvor s rešetkama kroz koji je dolazilo malo zraka.

Kod dobrih ljudi

Gušili smo se jer nam je bilo jako tijesno, pa su manja djeca padala u nesvijest, umiralo se u vagonu. Jedno jutro davali su nam vodu da pijemo, ali to je bila sapunica kojom su se prali i to sam morala piti, jer nije bilo druge. Sjećam se da su se smijali i pitali: “Je l’ vam dobra voda?” Treći dan boravka u vagonu povezli su nas prema Lipiku i Pakracu. Na izlasku iz vagona dočekala su nas zaprežna kola i odvezli su nas u općinu Gaj, a iz toga Gaja raspoređivali su nas po selima. Ja sam sa svojom grupom otišla u selo Toranj. Tu su me rasporedili u jednu hrvatsku porodicu, obitelj Petrlić, Stevo i Elza. Imali su četvero djece. Moju mlađu sestru s majkom smjestili su kod obitelji Branka Grandića. Plakala sam i naricala što me odvajaju od majke i sestre. Moja domaćica, Elza, dobra žena, rekla je da se ne bojim, da ću spavati s mamom, da neću biti gladna. Tako je i bilo.

Kod ovih dobrih ljudi ostala sam godinu dana. Pred kraj 1943. s ostalima iz Bosne koji su bili u tom selu krenuli smo natrag u Bosnu.

Nema zaborava

Poslije završetka rata kao ratno siroče smještena sam u internat - dječiji dom, gdje sam završila nižu gimnaziju, a poslije nastavila školovanje u Banjoj Luci.

Ne može, kaže, zaboraviti godine 1942., 1943. i 1944. - U logoru Jasenovac ubijeno je 20 članova moje obitelji. Ostala sam gotovo sama. Zato ću uvijek pričati o tome.