ISPOVIJEST ŠTRAJKAŠA 'Kćer je na televiziji gledala kako joj oklopljeni policajci odnose oca'

Glasnogovornik sindikata radnika Trajektne luke Split, kojeg je policija privela za vrijeme prosvjeda zbog niskih ukrcajnih tarifa, iznio je potresnu ispovijest za Al Jazeeru .

Podsjetimo, u petak ujutro radnici su sjeli pred rampu Jadrolinijinog trajekta "Marjan" te nisu dopustili ukrcaj putnika i vozila na liniji za Supetar na Braču.

Interventni policajci koji također već treći dan nadziru situaciju, reagirali su tako što su fizički uklonili štrajkaše, ali i Tonija Medvidovića, direktora "Trajektne luke", kao i bivšeg novinara Vojislava Mazzocca, glasnogovornika splitske podružnice Sindikata lučkih radnika Hrvatske.

Ispovijest Vojislava Mazzocca prenosimo u cijelosti:

“Nosili su te k’o prasca”, rekla mi je majka nakon što sam se, nakon cijelog dana provedenog u splitskoj luci, vratio u kuću u kojoj sam odrastao. Nije bila ljutita, malo tužna i malo više prestrašena.

Da sam joj prije 15 godina priuštio da me hapse pred kamerama vjerojatno bi me dočekala zaključana vrata. U petak navečer dočekala me svečana večera. I poljubac kćeri koja je cijeli dan gledala na televiziji kako joj oklopljeni policajci odnose oca. Dovoljno da budem siguran da nisam ništa loše napravio.

Prije nekoliko mjeseci pozvali su me članovi splitskog Sindikata lučkih radnika. Molili su me da im pomognem. Više od desetljeća oni i tvrtka za koju rade bore se na svim hrvatskim sudovima za svoja prava. Neuspješno. Upali su u mašinu pravosuđa koje će ih ispljunuti tek kada uništi njihovu tvrtku, njih pridruži vojsci zaposlenih, a posao koji bi mogao biti itekako unosan daruje nekom drugom.

Kompliciran je njihov slučaj i ne bih nikoga htio zamarati njime. Svodi se na to da ih se tvrtku i radnike nezakonito tjera da svoj posao rade za četvrtinu cijene drugih luka na Jadranu. Nisam im u početku vjerovao, priznajem.

Kako sam se upoznavao sa slučajem tako sam bio sve začuđeniji razmjerima kriminala, brojem korumpiranih političara od koji neki sjede i u sadašnjoj hrvatskoj Vladi, i nepravdom koja im se nanosi. Obećao sam da ću im pokušati pomoći. Tako sam postao glasnogovornik Sindikata.

Oni koji me poznaju, znaju i da nemam neko visoko mišljenje o sindikatima. Dapače. Dugo već vjerujem da se sindikalnim radom bave samo oni koji ne žele raditi posao za koji su plaćeni. Ipak, završio sam na istoj strani s lučkim radnicima. I u zatvoru.

U petak ujutro, 12 sati prije no što sam počeo pisati ovaj tekst, pristupila su mi dvojica radnika.

“Očajni smo”, rekli su mi. “Ništa ne uspijevamo”. Odlučili su sjesti pred trajekt, pred kotače automobila nervoznih putnika, i ne maknuti se dok netko ne sasluša njihove zahtjeve.

“Ljudi moji, uhapsit će vas”, rekao sam im.

“Neka hapse. Možda nam daju i jesti”, rekao je mlađi od ove dvojice.

Morao sam im se pridružiti. Nisam ih mogao pustiti da idu sami. Odvratno bih se osjećao da sam ih gledao s par metara sigurne udaljenosti kako slušaju policijske prijetnje poput onih koje je prvog dana štrajka izrekao jedan od zapovjednika interventne policije.

“Sve ću vas pobacati u more”, rekao im je. Kada to kaže čovjek koji cijeli život trenira da bude u formi za mlaćenje drugih, onda njegove riječi imaju posebnu težinu. Kao i njegov pendrek.

Eto, tako je nas sedam sjelo pred brod.

Onda je došao policijski zapovjednik. I rekao nam da kršimo Zakon o javnom okupljanju. Odgovorio sam da to nije točno. Bilo nas je puno manje od 20 koliko treba biti ljudi da bi se nešto smatralo javnim okupljanjem.

Otišao je provjeriti što kažem pa se za par minuta vratio i rekao da ugrožavamo sigurnost pomorskog prometa. Odgovorio sam mu da ni to nije točno. Za one koji ne znaju brod je najsigurniji kad je privezan. Baš ništa mu se ne može dogoditi u luci poput splitske.

Opet je otišao. Vratio se s idejom da kršimo javni red i mir. I da se izvolimo pokupiti. Odbili smo. Pa nam je još jednom naredio. Pa smo odbili. Pa nas je upozorio da će primijeniti silu. Pa smo mu rekli neka radi što hoće mi se ne mičemo. Pa je pozvao kornjače, oklopljene interventne policajce, da nas odnesu.

“Stanite! Ako ćete nekoga hapsiti prvo uhapsite mene!”, dotrčao je direktor splitske Trajektne luke i sjeo pred policajce. Njegovi radnici ne štrajkaju protiv njega, kako je uobičajeno. Štrajkaju protiv Ministarstva pomorstva, protiv Lučke uprave, protiv korumpiranih političara i njihovih slugu.

Policajci su mu izašli u susret. Priveli su i njega, i radnike, i mene. Nije bilo sile.

Nije doduše baš najugodnije kada osjećaš da si pretežak siročićima koji te nose i da bi im svakog trenutka mogao ispasti iz ruku, ali čvrsto sam odlučio imati povjerenja u hrvatsku policiju. Oni su naš štit. Tako im je pisalo na majicama kada su štrajkali i tražili potporu naroda.

Meni su moji zaštitnici naredili da se naslonim na automobil, raširim ruke i noge, i ostavili me da čekam dok ne donesu ostale radnike.

Ubrzo smo svi bili u lučkoj policijskoj stanici. Na zidu nasuprot mene bio je obješen plakat s natpisom “Korupcija to nisam ja!”. Lijepo. Jedini je problem što je taj plakat, ako se dobro sjećam, izradila tvrtka Fimi Media. To je ona tvrtka preko koje je Ivo Sander krao novac zbog čega danas robija.

Nije nam bilo loše u stanici. Doduše, bilo bi nam ljepše da smo imali karte. Brže bi nam prošlo vrijeme. Dugo smo čekali. Policiji je nedostajalo papira. Običnog, bijelog papira da može isprintati izvještaj o hapšenju, optužni prijedlog, zapisnik.

Šef sindikata je nekako načuo da policija nema papira pa im je donio bunt od 500 listova. Zahvalno su primili donaciju. Na tom papiru koji im je darovao ispisali su da smo remetili javni red i mir, ponašali se na posebno drzak način, bili nepristojni i vrijeđali građane.

Posebno drsko smo sjedili. I posebno nepristojno s građanima nismo ni razgovarali. Uvredljivo.

Razumijem ih. Morali su poslušati naređenje i morali su nečim opravdati svoje postupanje. I državnom proračunu će dobro doći po 300 njemačkih maraka od svakog od nas.

Hrvatska policija još uvijek kazne računa u njemačkim markama. Pametno. Orlići su uvijek bili sigurna valuta. Samo što ne znam gdje ću ih naći. Ako netko još ima negdje skrivene tri Clare Schumann neka mi se javi. Nudim dobar kurs.

Usput, brod je kasnio točno jednu minutu. Da ne bi tko pomislio da smo inkomodirali putnike.

Vojislav Mazzocco napisao je potresnu ispovijest za Al Jazeeru .