ANA URŠULA NAJEV

ISPOVIJEST SASVIM OBIČNE DJEVOJKE 'Zapamtite, ništa nije u ljepoti, računa se samo ono ispod frizure'

Ana Uršula (18) je, poput tisuća vršnjaka i vršnjakinja iz cijele Hrvatske, ovoga tjedna kročila u svijet odraslih
 Duje Klarić/Cropix

Nije im lako. Tek što su završili s (četverogodišnjom) nastavom, pripremili završne radove, rasturili sebe ili se učenjem, sad im tek predstoji ono (njima) najteže - državna matura. Neki od nas, oni “malo“ stariji pak misle kako im je ovo doba ipak najljepše doba, bez obzira na stres. Nekako se tek nakon mature život stvarno zakotrlja. Nekom gore, nekom dolje, ali mame i tate svakako puste uzde, ispuste peglu i kuhaču, i moraš o sebi brinuti sam, piše Slobodna Dalmacija .

Ana Uršula Najev na to je već navikla. Premda ima nježnih osamnaest, premda tek priprema državnu maturu...

- Dobro je - kaže.

A kako i ne bi bilo, kada pred sobom imamo prekrasnu mladu damu koja jako dobro zna što od života želi. Trudom i radom u protekle četiri školske godine stekla je zvanje farmaceutskog tehničara, završila, eto, Zdravstvenu školu i sada kada riješi te silne (državne) ispite iz kemije, biologije, fizike, engleskog, matematike i hrvatskog jezika - e tada je tek očekuje posao...

- Umjetnička akademija Split, odsjek gluma to je to! Primit će ove godine svega osam studenata, pa nije da sam baš opuštena - zvoni Uršulin smijeh.

- Zato se pripremam, vježbam, neću vam otkriti što, ali recimo da sam ipak mrvicu, mrvicu optimist. Naravno, za pristup prijemnom ispitu matura je preduvjet, pa prvo to trebam porediti - smijeh i dalje.

A mi i ne sumnjamo! Vjerujemo u petice, kao i do sada. No, brine nas ipak mogućnost da možda ostane bez snova, što ako ne uspije upisati glumu, gdje se vidi tada?

- U deveti je misec prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, pa ću se uputit tamo - ne poznaje Uršula termin “odustati”.

- Ma, slušaj, cili život mi govore “nema ti od umjetnosti kruva“, namjera mi je uvjeriti ih sve u suprotno. Ali, ipak sam zbog toga, to te, naime, kopka i kad ne želiš da te kopka, odlučila završiti Zdravstvenu, da imam svoje zvanje i svoje zanimanje ukoliko ne uspijem u onom što mi je stvarno želja - skromna je procjena vaše reporterke kako se ova prekrasna mlada djevojka stvarno nikada neće izgubiti na svojem životnom putu.

Brazil

Planira naša sugovornica ovako: ako ne uspije u namjeri da postane studenticom glume – pokušat će odraditi staž u nekoj od ljekarni Splitsko-dalmatinske županije, pa onda, kad godina prođe, - eto nje opet na daskama koje život znače. Sempre dritto!

- Kažu mi moji da sam prije nego li što sam progovorila propivala, valjda je i to neki znak - opet se smijemo.

Ali, pjesma je prati poput dobro omotanog šala, ne odvaja se od nota niti na dan, ma što dan - sat. Negdje krajem prvog desetljeća svojeg život(ić)a, Uršula je nagovorila roditelje da je odvedu na Music little talents, već smo vam rekli da “mala“ ne odustaje. Nagovorila ih, oni popustili, ona otpjevala i - pobijedila. Zar ste sumnjali?

- Tada me je glazbena pedagoginja Teana Kovačević uzela pod svoje, dijelom sam njenog glazbeno-edukativnog projekta i uživam. Noć mjuzikla, Valentinovo, Božićni koncert, Tribute to Queen, Blues večeri, noći kancone i rocka, nema na kojoj nisam pivala - opet se od srca smije Uršula.

Sve se može, kaže nam na naše čuđenje i pitanje kako sve stigne. Škola je zahtjevna, uz težak program morala je odraditi i praktične dijelove nastave, a onda još pjevanje i ples. Da, nismo spomenuli ples.

- Jedno sedam godina latinskoamerički plesovi, zadnjih pet jazz-dance - sve to nevjerojatnom lakoćom “servira” Uršula, a mi padamo sa stolice sjećajući se svojih srednjoškolskih muka.

Kad se, ženo, odmaraš?! To više kao figurativno vrištimo.

- Hm, ne znam rasporediti vrime, kojeg ionako nemam - opet se smijemo dok prolaznici gledaju.

- Strah me ponekad da ne umren od gladi - šapuće nam.

- Zaboravim jesti!

E, taj problem vaša reporterka nema, pa se odmah potom vraćamo pričom na emocije, to područje su novinarske “daske koje život znače“...

I tu smo je “uvatili“. Napokon! Pogled lagano odlutao, zamislilo se dijete, a opet - žena, i veli:

- Hvala Bogu na Whatsappu, na Skypeu...

Zatvorite oči i zamislite dijete koje treba “bančić“ da bi skuhalo ručak! Dovučeš klupicu, popneš se da možeš dohvatiti kuhinjske elemente i stvoriš ono što obično rade mame. Uršulina mama je u Brazilu. Liječnica Veronika, specijalistica psihijatrije, na drugom je kraju svijeta.

- Fizički mi je najdalje, ali mi je najbliže - veli naša mlada-stara sugovornica.

Pa malo tišinom rastjerujemo tugu, a onda opet raspjevana Uršula pronalazi razloga za smijeh, pa se sjeća kako je nedavno s mamom provela punih dvadesetak dana, kako su zajedno birale njenu haljinu za maturalni ples.

Kada voliš i kada te vole, kilometri i nemaju neko posebno značenje. Nekako ti Brazil dođe udaljen kao Marina, gdje joj je tata, sve je to tu negdje, oko nas.

Gluma

Sve se može, kao da mantra naša sugovornica, pa i mi prihvačamo, sve se može, sve se može, kad se hoće, naravno. A ona hoće!

I zato i ne sumnjamo ni trena kako je nova hrvatska glumačka zvijezda rođena, i kako će za glumačku, umjetničku scenu biti veliki minus ukoliko ostane neprepoznata na prijemnom ispitu.

- Ima u Boga dana, kaže.

A mi dodajemo kako tako lijepa jednostavno mora uspjeti u životu, jer je idealnom kombinacijom i duha i stava i čarobnog svijeta mašte, sa natruhama realizma, ukomponiranih u pravilne crte lica jednostavno mora biti kraljica.

- Ma daj! Ništa nije u ljepoti, računa se samo ono ispod frizure! - eto je opet, obara nas na pod osamnaestogodišnjakinja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 20:46