'NISAM RATNI PROFITER'

ISPOVIJEST OPTUŽENOG KRALJA KOBASICA 'Blago državi koja ima kriminalce kao što sam ja. Da ih je barem više, tada bi država mnogo bolje izgledala'

Đuro Gavrilović (76), vlasnik tvrtke Gavrilović, uoči suđenja 4. siječnja na Županijskom sudu u Zagrebu za ratno profiterstvo i nezakonito stjecanje petrinjske mesne industrije, za Nedjeljni Jutarnji dao je veliku životnu ispovijest
Đuro Gavrilović
 Sandra Simunovic / HANZA MEDIA

Đuri Gavriloviću (76), vlasniku i predsjedniku Nadzornog odbora Gavrilovića, 4. siječnja na Županijskom sudu u Zagrebu počinje suđenje za ratno profiterstvo i nezakonito stjecanje petrinjske mesne industrije, u povodu kojega je za Nedjeljni Jutarnji dao veliku životnu ispovijest. Kako kao austrijski državljanin obnaša dužnost počasnoga generalnog konzula Republike Austrije u Rijeci, na razgovor se s iznimno simpatičnom i pričljivom suprugom Gretom dovezao u crnom Mercedesu S klase s plavim diplomatskim registarskim oznakama. Sastanak je zakazao u staroj Upravnoj zgradi Dione na Donjim Sveticama, do prije 20 godina najvećeg trgovačkog lanca u Hrvatskoj koji je zatim upropašten, a Gavrilović ga je prije nekoliko godina kupio, konsolidirao i većinu trgovina iznajmio drugim trgovačkim lancima. Uspješno su prije nekoliko godina preuzeli i franšizu McDonald’s Hrvatska sa 16 restorana, a danas ih imaju više od 30.

Je li suđenje na Županijskom sudu u Zagrebu, u kojem vas država tereti za ratno profiterstvo i nezakonito stjecanje tvrtke Gavrilović, doista, kako tvrdite, osveta države zbog arbitraže u Washingtonu u kojoj od Vlade RH tražite oko 400 nekretnina i oko 300 milijuna eura s kamatama?

- Mi ne tražimo te nekretnine. To je obmana javnosti. Riječ je o precizno izračunatoj nastaloj šteti zbog situacije u kojoj nismo mogli dizati kredite od Svjetske banke i podizati proizvodnju. Tvrdnja o tome da potražujem 400 nekretnina od Hrvatske dio je kampanje koja se vodi protiv mene, a koja upravo ukazuje na povezanost ta dva suđenja: arbitraže u Washingtonu i apsurdne optužbe za ratno profiterstvo. Stoga na cijelu optužbu, koja se svodi na to da Gavrilović nije smio kupiti Gavrilović, gledam kao na svojevrsnu osvetu krugova koji su željeli prisvojiti našu obiteljsku imovinu i naslijeđe, i koji se nikad nisu pomirili s tim što im to nije uspjelo.

Od početka istrage protiv vas 2014. izmijenile su se tri vlade. Zar mislite da su i HDZ i SDP i Vlada Tihomira Oreškovića usuglasili svoje stavove u sporu protiv vas?

- To ja uopće ne mislim. Oni se uopće nisu bavili Gavrilovićem. Politički, pravni i ekonomski procesi kojima se osporava vlasništvo obitelji Gavrilović nad tvornicom i brendom Gavrilović mnogo su stariji od 2014. i od sve tri vlade. Stvari se ne odvijaju jednakom brzinom na svim razinama. Središta moći kojima nije po volji ono što smo ostvarili, a to je povratak obiteljske imovine, nisu se bitno promijenila od početka 80-ih. Nitko od političara ili stranaka koji su bili na vlasti u posljednjih šest godina uopće se nije bavio našim problemima, zadnji koji je to htio pozitivno riješiti bio je ministar Petar Čobanković 2008.

Optuženi ste da vam je državni vrh početkom 90-ih omogućio jeftinu privatizaciju pet tvrtki u sklopu SOUR-a Gavrilović, što je danas za javnost gotovo neosporna činjenica. Kakav je vaš stav o tome?

- Gavrilović nikad nije privatiziran, nego sam ga 1991. kupio iz stečaja, u trenutku kad se najveći dio tvrtke nalazio izvan područja koje je kontrolirala legitimna hrvatska vlast. Ni logički, ni pravno nije postojala nikakva garancija da će imovina tvrtke biti isporučena kupcu, odnosno meni. Tim više što sam nakon kupnje dobrovoljno potpisao da u slučaju uništenja tvornice ili izlaska iz hrvatske jurisdikcije nemam nikakva potraživanja prema prodavatelju, a to je bio Trgovački sud. Kupac Gavrilovića nije bio bilo tko, nego upravo obitelj Gavrilović, ista ona koja je dala ime i život proizvodnom brendu prisutnom na tržištu ukupno 331 godinu do trenutka kupnje. Suština te kupnje, kojoj nije pristupio niti jedan drugi ponuđač, iako je bilo najava i rok je produljivan, jest ta da je obitelj Gavrilović vratila u posjed svoj obiteljski brend čija je vrijednost 1991. - posljedično stečaju, okupaciji i ratnim okolnostima - bila nikakva. O tome kakve su bile prognoze daljnjeg razvoja političke situacije i razornih ratnih događanja najbolje govori činjenica da nije bilo niti jednog drugog ponuđača koji bi vjerovao da se Gavrilović može ‘spasiti’ iz pakla rata. Dakle, te 1991. Gavrilović nije zanimao nikoga, osim obitelji kojoj je njihova vlastita industrija bila u srcu. Stoga je napravljen korak u nemoguće, koji se od 1996. pokazao vidovitim jer je vrijednost brenda i industrije spašena, usprkos svim indikacijama koje su ukazivale na nepovoljan razvoj događaja. Odnosno, bilo je i drugih interesenata za kupnju iz stečaja, koji su sigurno mogli platiti više od mene, ali su svi oni odustali, najvjerojatnije zbog u tom trenutku više nego velike mogućnosti da imovina nikad ne bude isporučena kupcu ili da bude uništena u ratu. Ja sam, međutim, imao vjeru da će se moja obiteljska industrijska tradicija, dulja od 300 godina, nastaviti i stvari su se posložile upravo na taj način. Od kupnje su me odgovarali čak i svi članovi obitelji, ali bio sam neumoljiv u svojoj namjeri da industrija koju su osnovali naši pradjedovi ponovno bude Gavrilovićeva. Uostalom, ja sam i u najtežim trenucima vjerovao da će Hrvatska biti priznata u svojim granicama, što očito neki drugi nisu.

Iako tvrdite da Gavrilović 1991. nije vrijedio ništa, knjigovodstvena vrijednost temeljnog kapitala tvrtki u sklopu SOUR-a Gavrilović iznosila je između 68 i 75,6 milijuna njemačkih maraka, a imovina je, prema procjenama, vrijedila čak 642 milijuna DEM. Opovrgavate li i to?

- Imovina se u tom trenutku nalazila u središtu ratnih zbivanja, a tvrtke su bile u stečaju iz kojega su i kupljene. I prije okupacije plaće nisu isplaćene mjesecima, a nekim radnicima nisu plaćeni doprinosi za punih pet godina, što sad predstavlja problem ljudima koji idu u mirovinu. Također je postojao golem dug stranim dobavljačima, što sve govori da knjigovodstvena vrijednost nije bila realna. Ekonomisti znaju da knjigovodstvena vrijednost ne očitava pravu, to jest tržišnu vrijednost tvrtke u određenom trenutku, pogotovo ne u ratnim okolnostima. Osim toga, za procjenu od 642 milijuna DEM nisam nikada niti čuo, ne znam otkud vam taj podatak.

To je 2014. izjavio profesor na Ekonomskom fakultetu Vladimir Čavrak koji je do 1991. u Gavriloviću radio kao direktor transporta. On je rekao da je Gavrilović 23. travnja 1991. pretvoren u holding od devet poduzeća koji je, prema tadašnjim procjenama, vrijedio 642 milijuna DEM te da je u osnivački kapital upisano samo 75,6 milijuna DEM.

- Ne znam otkud gospodninu Čavraku taj podatak, najbolje je da njega pitate da vam da dokaze za tu apsurdnu tvrdnju.

No, optužuju vas da ste dva milijuna DEM dobili po nalogu ministra financija Joze Martinovića s austrijskog računa na kojem se nalazio novac za obranu Hrvatske te da ste za preostalih 1,2 milijuna DEM dignuli kredit za koji ste založili imovinu tvrtki koju ste kupili.

- Riječ je o neutemeljenim optužbama koje ćemo sa sigurnošću pobiti tijekom sudskog procesa. Većina tih optužbi teško narušava ugled pokojnoga ministra financija Joze Martinovića koji je jedan od najzaslužnijih ljudi za obranu suvereniteta u Domovinskom ratu. Kad se procesi koji su u tijeku završe, a činjenice otkriju, nekima će biti neugodno zbog načina na koji su događanja iz Domovinskog rata zloupotrijebljena kako bi se narušili ugled i poslovanje obitelj Gavrilović.

U kakvim ste odnosima bili s ministrom Martinovićem? Jeste li preko njega radili neke poslove za državu?

- Na sva ću ta pitanja odgovoriti tijekom sudskog procesa. Ministar Martinović bio je čovjek od izuzetnih zasluga za uspostavu hrvatske države, zasigurno jedan od najkorektnijih i zaslužnijih ljudi u stvaranju Hrvatske. Vjerujem da ne postoji čovjek koji može reći nešto protiv Joze Martinovića.

Kakva je u vašem preuzimanju tvrtke bila uloga pokojnog predsjednika Franje Tuđmana?

- Nikakva. On je u svibnju 1991. u Saboru najavljivao da će se tvornica Gavrilović vratiti bivšim vlasnicima, to jest našoj obitelji, ali nije došlo do toga, nego do stečaja i kupnje iz stečaja. Prvog predsjednika Hrvatske visoko cijenim, a svake godine čast mi je gospođi Ankici Tuđman čestitati Božić.


Kakvu je ulogu imao tadašnji predsjednik Sabora i vaš šogor Žarko Domljan koji je od 2008. do 2011. bio zamjenik predsjednika NO-a, a njegova kći Daška Domljan već je godinama jedna od direktorica u tvrtki?

- Također nikakvu. On mi je bivši šogor, a to nije još od 1963. U trenucima kupnje Gavrilovića funkcija Žarka Domljana nije bila apsolutno nikakva, tek kasnije, kada više nije imao nikakvih političkih funkcija, zamolio sam ga da bude u Nadzornom odboru zato što sam smatrao da bi kao ugledan čovjek i bivši političar mogao pridonijeti razvoju tvrtke i razjašnjavanju prave istine o tvrtki jer ne smijete zaboraviti da smo i u to vrijeme bili pod medijskim linčem kao i danas. I tada smo imali tužbe za poništenje kupnje i protiv mene osobno te nam je sva imovina bila blokirana kroz zabilježbu spora s Hrvatskom, a to je i razlog zašto nismo mogli dobiti kredite Svjetske banke. Daška je moja nećakinja, kći moje jedine sestre, rođene Gavrilović, i ne znam što bi tu trebalo biti sporno. Kao što sam već rekao, mi smo obiteljska tvrtka.

Jeste li uživali zaštitu Hrvoja Šarinića po čijem ste nalogu s austrijskom putovnicom i kodiranim mobitelom na početku rata otišli u Banja Luku kod Radovana Karadžića te je tako između njih prvi put uspostavljena izravna veza? Kako vas se dojmio Karadžić?

- Tijekom Domovinskog rata sam, kao i većina hrvatskih domoljuba, činio sam sve što sam mogao kako bih pomogao naporu Hrvatske da se oslobodi i uspostavi kao država. Mnoge od stvari koje sam činio bile su opasne po život, ali i još uvijek u domeni državne tajne. Mnoge sam stvari radio i kako bih spriječio da se strojevi raznesu, a tvornica digne u zrak tijekom okupacije, što je bila posve realna mogućnost koja je i odbila druge kupce. U Banja Luci sam čak vidio planove kako bi se tvornica trebala uništiti. Planirano je da se naprave dubinske kose bušotine s jedne i druge strane zgrade i tvornica bi se naprosto rascvala, a 90 tona amonijaka bi iscurilo, pa bi dio otišao i prema Zagrebu zbog konfiguracije terena. Na to sam upozorio i američkog ambasadora Petera Galbraitha prije Oluje. Zbog toga sam stupio u kontakt i s generalom JNA Momirom Talićem, kojega sam uspio uvjeriti da se taj plan ne izvrši. Sve ovo je još jedan od razloga zašto je suđenje za ratno profiterstvo apsurdno jer ću, ako se ono nastavi, biti prinuđen otkriti mnoge stvari koje ne bi trebalo otkrivati... O najvažnijim i šokantnim stvarima iz toga doba imam i svjedoke koje mogu dovesti na sud ako to bude potrebno. Kad smo nakon Oluje ušli u tvornicu, ustanovili smo da je na nju pucano topom, ali se granata nije aktivirala. Nazvao me ađutant generala Talića i pitao jesam li zadovoljan jer je tvornica ostala cijela. Odgovorio sam mu: ‘Je, ali ipak ste pucali’, a on je objasnio da su morali izvršavati naređenja, ali da su pucali granatom bez upaljača kako ne bi došlo do katastrofe. Karadžića osobno nisam upoznao.

Kako se osjećate otkad ste optuženi kao ratni profiter?

- Vrlo sličnu optužbu je 1945. protiv mog oca upotrijebila nedemokratska vlast na montiranom procesu koji je završio njegovom internacijom u Staru Gradišku. Obitelj Gavrilović se od 1690. do danas nije bavila politikom, nego proizvodnjom mesnih prerađevina. Optužbe o ratnom profiterstvu sa sigurnošću ćemo pobiti tijekom sudskog procesa, a zbog prvog ročišta sam se upravo vratio iz Amerike gdje povremeno živimo.

Što ste radili od 1991., kada ste kupili tvrtku, do 1995. kada ste ušli u posjed tvornice u Petrinji? Proizvodnju pašteta počeli ste u Zagrepčanki u Zagrebu, zar ne?

- Počeli smo 1992. malu proizvodnju paštete i mesnog doručka u Zagrepčanki kako ime Gavrilović ne bi iščezlo s polica. Također smo nastavili poslovanje trgovačkom robom u dućanima u slobodnom dijelu Hrvatske.

Koliko ste investirali u tvrtku otkad ste je preuzeli?

- Kako bi se proizvodnja obnovila i razvila nakon oslobođenja okupiranih područja u Oluji 1995., do danas je uloženo 601.599.716 kuna, a u poslovanje Dione dodatnih 120 milijuna. Zato su sve tvrdnje o kupnji bez novca sasvim bespredmetne. Riječ je o javnim podacima koje svaki ekonomski pismen analitičar može vidjeti iz bilanci mojih tvrtki.

Kako je došlo do toga da se nakon oslobađanja Petrinje očito promijenio odnos državnog vrha prema vama te da vas je u svibnju 1996. država tužila za poništenje ugovora o kupoprodaji iz 1991. i da se upisala kao vlasnik gotovo svih nekretnina Gavrilovića, osim petrinjske tvornice, a riječ je o 438 stanova, deset kuća, 22 garaže, zemljišta od 498,2 tisuće četvornih metara u deset katastarskih čestica te 17 tisuća kvadrata na području Petrinje?

- Ne bih rekao da se radi o odluci državnog vrha. Bila je to zapravo tiha konfiskacija od strane provincijalnih moćnika, koje moderno zovu i ‘warlords’. Radi se, nažalost, o maćehinskom odnosu države i ‘duboke države’ prema poduzetništvu, privatnoj inicijativi i obiteljskom vlasništvu, koji je upravo ta rak-rana koja uništava hrvatsko društvo i čini da stojimo u mjestu, umjesto da se razvijamo i priključimo razvijenom dijelu Europe kojemu po povijesti i kulturi pripadamo. Socijalizam i etatizam su u Hrvatskoj, na žalost svih nas koji smo se za nju na svoj način borili, još dominantan način odlučivanja i razmišljanja. Još bih rekao: blago državi koja ima kriminalce kao što sam ja, i dabogda ih bilo više jer bi država mnogo bolje izgledala.

Petrinja, 180610.
Ulaz u Gavrilovic.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / HANZA MEDIA

Govorili ste da su vlasništvo Gavrilovića željeli tadašnji župan Đuro Brodarac i pokojni dugogodišnji direktor PBZ-a Martin Katičić te da su oni i nekadašnji državni odvjetnik Petar Šale, koji je prije 20 godina podigao tužbu protiv vas, uzrok većine vaših današnjih problema. Brodarac i Šale govorili su da žele zaštititi državno vlasništvo, a Katičić nenaplaćene kredite svoje banke. Je li istina, kao i obično, negdje na sredini?

- Oni su, čini se, imali osobne interese u svemu tome. Ali, o mrtvima sve najbolje.

Vaši neprijatelji tvrde da tražite stanove i imovinu koji ne pripadaju obitelji Gavrilović jer su sagrađeni u doba socijalizma. Na čemu temeljite potraživanje te imovine?

- Uopće se ne govori o nekretninama koje ja osobno potražujem jer su te nekretnine vlasništvo tvrtke Gavrilović. Država je, kad se upisala na tu imovinu, zapravo oduzela vrijednost tvrtki Gavrilović. Tako je, uostalom, 90-ih na upit odgovorio i tadašnji ministar pravosuđa Ivica Crnić.

Pisalo se kako ste pregovarali i pokušavali se nagoditi s predsjednikom Tuđmanom i premijerom Račanom. Kako su izgledali ti razgovori?

- Ni jedno, ni drugo nije točno.

Jeste li poslije razgovarali o vašem sporu s državom s predsjednicima Mesićem, Josipovićem i Grabar-Kitarović ili s premijerima Sanaderom, Kosor, Oreškovićem i Plenkovićem?

- Taj se spor razvijao mimo svih državnih vrhova, na nižim razinama. S institucijama se u više navrata pregovaralo. Međutim, nisu željeli ili nisu mogli iz nekih drugih razloga učiniti korake kako bi se spor riješio. A onda je DORH 2008. konačno blokirao pregovore. U procesu pregovora 2008. s hrvatskom Vladom, kada nam se činilo da je postojala dobra volja u rješavanju problema, dali smo svu dokumentaciju o Gavrilovićevim nekretninama kako bi se realizirala nagodba. Umjesto toga, država nam se počela ubrzano upisivati na nekretnine upravo temeljem naših podataka i po nalogu Državnog odvjetništva. Sudovi nas nisu niti obavještavali po službenoj dužnosti. To nas je natjeralo do zida i u arbitražu. U svemu tome dandanas sudjeluju ljudi koji su uključeni u naš progon od 1996. Zamislite da vam se netko upiše na vaš stan ili kuću, zar biste prekriženih ruku prihvatili svoju sudbinu?

Što točno u arbitraži tražite i kako ste došli do iznosa od 198,5 milijuna eura plus kamate?

- Svotu je izračunala ugledna američka tvrtka. Riječ je zapravo o šteti u poslovanju jer se zbog maćehinskog odnosa države nismo mogli razvijati pristupačnim kreditima Svjetske banke, nego mnogo nepovoljnijim i ograničenijim kratkoročnim financijskim aranžmanima.

Kako doživljavate tvrdnje da obitelj Gavrilović ni do 1945. nije bila većinski vlasnik tvrtke?

- Moj je otac bio većinski vlasnik Gavrilovića s 54 posto udjela do konfiskacije 1945. godine. Mesna industrija Gavrilović i sinovi osnovana je 1690. i sve do 1945. posluje u kontinuitetu pod kontrolom obitelji. Sedam generacija Gavrilovića vodilo je poslovanje tijekom različitih razdoblja vlasti Habsburške Monarhije, francuske vlasti u Ilirskim pokrajinama, u Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji i tijekom Drugoga svjetskog rata. Kontinuitet se privremeno prekinuo tek tijekom konfiskacije sredstava za proizvodnju 1945. godine. Kolektivizaciju i nacionalizaciju proizvodnje povijest je u cijeloj Europi pokazala kao neadekvatno rješenje pa se s padom Berlinskog zida obitelj vraća u posjed industrije kojoj je dala ime - kupnjom iz stečaja, a ne povratom imovine.

Je li točno da je vaš otac, nakon robije od 1945. do 1957. i bijega iz Jugoslavije do 1967., krajem 60-ih obeštećen za oduzimanje tvornice te da mu je bivša Jugoslavija isplatila sedam milijuna dolara?

- To je smiješna, ali i tužna laž. Moj otac nije prodao ime, nego dopustio da se ono upotrebljava u trgovačke svrhe, a za to je dobio toliko novca da kupi WV Bubu i mami zlatne rinčice za uši. Iznos nije tajna, riječ je o svoti navedenoj na ugovoru. Ali, apsurdno je da se s jedne strane tvrdi da nisam imao novca i da sam tvrtku kupio za sramotno nisku cijenu, a s druge da je moj otac dobio sedam milijuna dolara. Toliko o kontradiktornosti optužbi koje se protiv mene lansiraju gotovo svaki tjedan.

Kako ste otac i vi 1957. pobjegli u Austriju i zašto mama nije išla s vama?

- Otac je prvo bio utamničen u Staroj Gradiški, a potom su ga prebacili na prisilni rad u Zaprešić, gdje je bila jedna mala mesna industrija, da organizira proizvodnju. Kao svojevrsnog logoraša počeli su ga koristiti kao stručnjaka u mesnoj industriji. Zatim su ga prebacili u PIK Vrbovec. Tamo je organizirao proizvodnju konzervi. Pristao je i posvjedočiti i posredovati da se tada već konfisciranoj kompaniji isplati neplaćena roba s kraja Svjetskog rata. Upravo je taj novac, koji je stigao iz inozemstva, poslužio kao detonator izgradnje poslijeratnoga Gavrilovića. Nakon što je taj novac zaslugom mog oca isplaćen, pušten je na slobodu da bi i dalje radio u PIK-u Vrbovec. Međutim, kad su okolnosti dopustile, pobjegao je u Austriju sa mnom. Tri puta smo pokušavali bijeg, ali dva puta smo odustali zbog nepovoljne situacije na granici. Treći put smo uspjeli uz pomoć seljaka koji je živio na samoj granici pa je zbog nedostatka cesta, da dođe s polja doma, morao proći kroz Austriju. On je napravio kola s dvostrukim dnom pa je iznad nas dvojice natovario stajski gnoj. Tako smo ispod dreka, kako nas policijski psi ne bi mogli nanjušiti, prešli granicu dok su nas vukli volovi. Nije smio stati pa smo iskočili iz kola u vožnji u mrak. Otac je dobio posao u tvornici Fenix gdje je organizirao proizvodnju konzervi dok ga iz tvornice Gavrilović 1967. nisu nagovorili da se vrati i počne raditi u firmi kao savjetnik generalnog direktora. Ja sam počeo studirati bušenje nafte na RGN fakultetu u Zagrebu, nakon što sam vojsku odslužio u Austriji. Majka je ostala u Hrvatskoj pa nam se pridružila po konvenciji Crvenog križa o spajanju obitelji. Ja sam joj putovao u susret vlakom i kad smo se susreli u vlaku, nije me prepoznala.

U bivšoj Jugoslaviji Gavrilović je zapošljavao 6000 radnika, a brojni kooperanti u banijskim selima uzgajali su svinje i goveda. Zašto nakon obnove proizvodnje niste nastavili kooperaciju s lokalnim stanovništvom te ste zaustavili proizvodnju i prodaju svježeg mesa? Optužuju vas da ste smanjenjem proizvodnje samo na suhomesnate proizvode zaustavili ekonomski razvoj i obnovu Banovine...

- Naša je namjera bila uspostaviti cijeli sustav proizvodnje, ali nije došlo do realizacije kredita Svjetske banke od 60 milijuna dolara. Kredit za koji su napravljene dvije due diligence procjene nije ostvaren jer nam se država upisala na nekretnine i stavila zabilježbu spora. To je kao da vam vežu ruke i noge, a onda pitaju zašto niste obavili ono što ste planirali. Svejedno, u različitim oblicima zaposlenja, honorarne i ugovorne suradnje, osigurali smo posao za oko 700 ljudi, što komparativno sa sudbinom drugih koncerna možemo promatrati jedino kao uspjeh. Osim što je plasman mesa u odnosu na broj stanovnika Hrvatske dvostruko veći od plasmana proizvoda u SFRJ, proizvodi industrije Gavrilović u međuvremenu su osvojili tržišta na kojima se nikad prije nije bilo. Sve se to događa dok su se mnoge tvrtke, kojima se upravljalo na drugačiji način, pretvorile u prah i pepeo usred nepovoljnih ekonomskih i tehnoloških okolnosti. Sve podatke o preporodu industrije mesnih prerađevina Gavrilović i povećanju plasmana proizvoda, kako po broju stanovnika u Hrvatskoj tako i na ključna inozemna tržišta, možemo prezentirati zainteresiranima.

Zašto ste dio proizvodnje prebacili u BiH?

- Zbog ulaska u EU. Da se nismo prilagodili na vrijeme, određeni proizvodi nakon hrvatskog ulaska u EU na tom tržištu CEFTA-e poskupjeli bi i do 50 posto. Jasno je da bismo tada bili nekonkurentni i da bismo trajno izgubili udio na tržištu. Naši se najvažniji proizvodi, međutim, proizvode u Petrinji.

U koje sve zemlje izvozite i koliki su vam prihodi od izvoza?

- Izvoz na tržišta EU je u ekspanziji. Austrijsko je tržište ponovno opskrbljeno asortimanom Gavrilović. Velike trgovačke kuće poput Bille, Merkura, Metroa, Spara te REWE-a uvrstile su naše proizvode u vlastitu ponudu, pozicionirajući Gavrilović al pari austrijskim proizvođačima mesnih prerađevina. Riječ je o perjanicama naše premium proizvodnje trajnih salama poput Zimske, Čajne, Srijemske i Sudžuka, koje su sada na raspolaganju austrijskim kupcima. Paštete i mesne konzerve polako uzimaju svoje mjesto na polici, a pouzdan i siguran protokol suradnje širom otvara vrata. Isto tako, u Njemačku izvozimo više od 60 proizvoda. Naši proizvodi putuju i prema Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj. Potencijal izvoza leži i u porastu prihoda koje ostvarujemo u SAD-u, Kanadi i Australiji.

Zašto ste se povukli iz posla proizvodnje u pazinskom Purisu?

- Bilo je više razloga. Zbog krize i pada potrošnje ona više nije bila rentabilna. Uz to, Hrvatska je dopustila uvoz brazilskih purećih prsa za 19 kuna, a naša proizvođačka cijena bila je 33 kune po kilogramu.

Jesam li dobro shvatio: nakon nesporazuma, kako ste to nazvali, vas i Ivice Todorića, proizvodi Gavrilovića povučeni su iz Konzumovih dućana, a spor su izgladili vaši sinovi, koji danas vode vaše tvrtke, a kao djeca zajedno su išli u vrtić kod časnih sestara na Pantovčaku?

- Ha, ha, nije bilo baš tako, naši se sinovi znaju, ali poslovne se odluke ne donose na taj način…

Kakva je vaša veza s Doris Pack, koja se često i u Europskom parlamentu i u medijima zauzimala za tvrtku Gavrilović, a često ljetuje kod vas u Novom Vinodolskom?

- Mi smo dugogodišnji prijatelji, upoznali smo se 1992. godine.

Gdje ste i kako upoznali suprugu Gretu?

- Prije točno 50 godina, u listopadu 1966., na primanju austrijskog konzula. Ona je tamo bila kao djelatnica konzulata, a ja sam došao na primanje za nacionalni praznik, kao austrijski državljanin. Godinu dana kasnije, 8. prosinca 1967., vjenčali smo se.

Zašto ste se preselili na Floridu?

- Živimo u Hrvatskoj, ne na Floridi. Ali, budući da moja supruga ne voli zimu, imamo kuću na Floridi u kojoj boravimo nekoliko mjeseci godišnje.

Tko brine za vaših pet pasa i deset mačaka u kući u Novom Vinodolskom koju je vaš djed kupio 1918., konfiscirana je 1945., a vi ste je opet kupili 1993. godine?

- Jedan prijatelj koji se iz zdravstvenih razloga preselio na more. Snalazimo se nekako.

Kao i vaš otac, zaljubljeni ste u motocikle. Koje motore imate?

- Imam BMW 1200R, a moja supruga BMW HP4 Competition, težak 170 kilograma, sa 205 i još jednim konjem, kojega mi povremeno posudi da se vozim po Grobniku, na trkaćoj stazi.

A automobile?

- Vozim Mercedes star osam godina, koji me još dobro služi.

Jedrite li i danas?

- U Novom Vinodolskom imamo jedrilicu i jedrimo po regatama.

novi vinodolski, 240704
jedrilica djure gavrilovica - jelica 2 - primopredaja u novom vinodolskom
foto tea cimas
-pok-
Tea Cimas / HANZA MEDIA

Kada ste kupili avion, koliko ga često vozite?

- To je avion moje supruge Grete, star pet godina, slovenski Pipistrel Virus SW. Ako se to može nazvati avionom jer je doista ultralake kategorije. Moja mi ga žena, kao i svoj motocikl, posudi povremeno, kada je dobre volje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 22:17