"5 godina krvavog staža: noći u kojima ne znaš gdje spavaju mala djeca kada nisu s nama, jesu li uopće živa i kada ne znaš ima li osuđivana osoba u njihovom okruženju dopuštenje za posjedovanje oružja ili nema. A oni? Šute", govore Riječanke Ana Ivanović i Ana-Marija Vizintin, obje majke malodobne djece, navodeći da su, svaka u svom slučaju, već pet godina zarobljene u obiteljsko-pravnoj zaštiti svoje djece nakon razvoda.
Jedna novinarka, a druga stručnjakinja za project control management, obratile su se medijima i institucijama pismom u kojem javno pozivaju sve građane koji imaju problem s tromim pravosudnim sustavom da pod motom "#tražimopostupanja", što savjetuje i Ministarstvo u svom priručniku za građane, pišu sudovima i institucijama i aktivno traže da se sporovi počnu rješavati.
"Svjesne da nismo jedine koje boli oštar žalac tamne strane hrvatskog sustava, obraćamo se svim predstavnicima medija, poštenim službenicima samog sustava, no iznad svega ‘malim‘ ljudima koji su, poput nas dvije, željni pravednih postupanja u RH, primjene zakona i jednakosti pred zakonom, bez privilegiranih i korumpiranih", poručuju i dodaju da su u svojoj borbi shvatile jedno - nešto unutar našeg sustava, ozbiljno i slojevito ne štima.
"Da nam je itko već tada objasnio koliko je važno vlastito sudjelovanje u #traženjupostupanja i koliko-tolikom nadzoru (ne)učinjenoga, bilo bi manje ili ne bi bilo uopće situacija kojih se ne bi posramili niti režiseri Netflixovih krimi serija. Između ostalog, pet godina hodanja po uredima centara za socijalnu skrb u kojima smo, blago rečeno, doživjele svašta, maratonskih sudskih ročišta izvan razumnih rokova, četiri i pol godine izlaganja odvjetniku koji prijeti nasiljem u zgradi suda, koji se na ročištima majci obraća s riječima ‘ajde šetaj, spodobo‘, ‘što si umislila da si Severina?‘, bez intervencije suca, zatim stranice i stranice ukazivanja na sumnjive propuste te obilna administracijska šutnja svojstvena gotovo svakoj instanci sustava", navode Riječanke.
Apel majki Ane i Ana Marije prenosimo u cjelosti:
"Majka 1:
Te večeri osjetila sam nikada prije proživljeni strah i nemoć. Do jutra sam mu slala poruke da mi javi gdje su djeca, jesu li živa. Otvarao je, ali nije odgovarao. Izmučena, pred jutro molila sam Boga drhtavim glasom samo jedno: Ti ih vidiš, ti ih sada zaštiti... Drugoga dana imala sam što i čuti: osim popodneva provedenog u kafiću punom muškaraca koji su "zvonili na zvono", djeca su i večer provela s njima nepoznatom muškom osobom koja ih je izvela iz kafića, odvela k sebi i smjestila u svoj krevet. A za efektan završetak - ta je odrasla muška osoba s njima u taj isti krevet i legla. O događaju se kasnije pričalo u riječkom Centru za socijalnu skrb, u koresponedeniji roditelja, u stručno provedenom razgovoru s djecom, no riječko Državno odvjetništvo već je u izvidima odbacilo ovu prijavu objašnjenjem: To se nije dogodilo! Bio je to tek početak shvaćanja da sustav gotovo uopće ne postoji, osim na papiru i osim za privilegirane, a to nisu naša djeca.
Majka 2:
Ove godine ulazimo u jubilej, u 5. godinu kontinuiranog neuzdržavanja djeteta od strane oca. Od institucija sam očekivala pomoć, no pomoć se pretvorila u pakao razmjera koje ne prepoznajem: Zašto mu četiri godine, unatoč presudi da je kriv, nitko nije stao na kraj? Zašto dokumentacija stoji i po nekoliko godina u ladicama, a kada i ugleda svjetlo dana - po njoj nitko ne postupa? Zašto je na riječki Općinski sud poslana i inspekcija koja je potvrdila nepravilnosti, no koje očito ne zabrinjavaju za njih odgovorne osobe? Zašto nikoga ne brine podatak da je osoba iz neposrednog okruženja djeteta otprije poznata pravosuđu, a i moguća je vlasnica vatrenog oružja bez jasnog razloga zašto bi je uopće zanimalo oružje? Osoba je to s kojom moje mldb. dijete mora dolaziti u neposredan kontakt, osoba je to koja službeno spominje slike mrtve djece kao ultimativne optužbe na račun onih na koje se namjerila u različitim procesima. Kao majka, nisam imala izbora osim - ući punim plućima u zaštitu svog djeteta kada već nijedna od za to zaduženih službi već godinama nije niti pokušala kako nalaže zakon...
Ovo je samo dio događaja koji su obilježili naše putovanje, no na kojem smo naučile jedno - #tražitipostupanja vlastitim angažmanom što je našu djecu poštedjelo i gorih scenarija. Iz toga se, zatim, rodila incijativa da na isto #traženjepostupanja vlastitim angažmanom ili preko referentnih udruga i inicijativi, medija (svima krilaticu stavljamo na daljnje slobodno raspolaganje), pozovemo sve građane i građanke RH upoznate s njegovom tamnom i tromom stranom. Bez skrivenih motiva, želimo da se ljudi prestanu bojati zastrašujućeg sustava koji im treba im služiti, a ne njima vladati! Želimo podignuti svijest o važnosti samostalnog i transparentnog traženja postupanja, nadzora, postavljanja pitanja i traženja informacija u bilo kojoj upravnoj ili pravnoj stvari! Na isto #traženjepostupanja pozivamo i državne službenike koji, sumnjamo, često pod dominacijom jačih odustaju od rada po moralnoj i profesionalnoj savjesti. Pozivamo i civilne udruge, inicijative, da se slobodno oslone i preuzmu ovu krilaticu, ali i medije da javnost upoznaju s mogućnošću vlastitiog uključivanja u procese pod #tražimopostupanja! Pozivamo i naše političare da počnu koristiti ovu krilaticu u traženju postupanja protiv kriminala u sustavu, ali i da daju vjetar u leđa građanima koje predstavljaju.
Time se povećavaju šanse za poštenijm djelovanjem sustava u ukupnosti koji bi svoje odluke trebao donositi utemeljeno na dokazima, logičnosti i u propisanim rokovima.
Zatrpamo li naše institucije i to pod javnom krilaticom #tražimopostupanja, sukladno bi se morao povećati i radni naboj, a s vremenom i interes da pojedinci u institucijama odbiju sudjelovati u suvišnim pratećim, razvlačećim, ili postupcima koji imaju cilj - predmete preusmjeriti u pravcu koji odgovara privilegiranim stranama. Gospoda čelnici naših institucija shvatili bi realno stanje, ali bi, da se kojim slučajem pogube u količini posla, shvatili i da nisu nezamjenjivi na svojim pozicijama. Uvijek ima tko će raditi, ako oni neće ili sve toliko sposobni, kao što pričaju da jesu - ne mogu!
Krajnje je vrijeme da nehumane i mučne epizode iz svakog dijela ‘pravne‘ Hrvatske ugledaju svjetlo dana, da se tabui šutnje svojstvene svim žrtvama nasilnika - pojedinaca, ali i žrtvama sustava sruše, a da progovore istinske priče svih naših ljudi gdje god je to moguće!
Građanima je kod toga u od pomoći priručnik samog Ministarstva pravosuđa koji detaljno objašnjava kako točno sami mogu (mi dodajemo - i moraju) tražiti postupanja i nadzirati njihov opći tijek. Alat je zakonit, dostupan je iz - vlastitih domova, a ne čini štetu nikome. Osim, dakako, onima kojima u sustavu ili izvan njega upravo odgovara da se postupanja ne traže, ne provode, ako i postoje da se ne nadziru i ne stavljaju pod upitnik. A takvih nam je, nadamo se, na razini cijele zemlje već - puna kapa!
Ovoj skromnoj incijativi za koju, kako to u Hrvatskoj ide - od onih kojima ista ne odgovara očekujemo osobne napade, nije cilj izgorjeti u 3 dana. Osnovna joj je misao razviti se polako i to korištenjem krilatice #tražimopostupanja kao podsjetnika na ono što svaki građanin može i mora, ali i kao znak pripadnosti svijetloj i poštenoj strani Hrvatske. Načine na koje će tko koristiti krilaticu ili tražiti vlastita postupanja prepuštamo svakome po vlastitom kompasu, barem su danas digitalne mogućnosti nebrojene, a na raspolaganje se putem: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. stavljamo i osobno."