BRANKO ROGLIĆ

ISPOVIJEST JEDNOG OD NAJBOGATIJIH HRVATA 'Božo Petrov? Pametan je. On je u Metkoviću napravio ono što treba napraviti u Hrvatskoj!'

 Neja Markičević/EPH

Branko Roglić je jako zanimljiva osoba. Uspješan, iznimno radišan poduzetnik. Bavi se distribucijom roba široke potrošnje gotovo u čitavoj Europi. Distribuira više od 5000 raznih proizvoda malih i srednjih europskih poduzeća. Svakodnevno. Roglić ima svoje distributerske tvrtke u 18 država Europe. Pri samom je vrhu najbogatijih ljudi u Hrvatskoj. Politikom se javno ne bavi. Sasvim privatno ima afinitete, simpatije pa čak i nešto više. Utjecaj? Savjetnik? Financijer? Možda ništa od toga. No, Roglić puno zna o politici, dubinski je informiran. Tko će biti premijer?... pitam ga prošle nedjelje. Bez oklijevanja odgovara: Božo Petrov.

Gdje ćete slaviti Božić?

- Doma. S obitelji, suprugom, sinovima, unucima i unukama.

Vaš dom je i u Zagrebu i u Splitu i u Makarskoj i u Župi Biokovskoj...

- Split je moj dom. Dom moje obitelji. Kuća je u Podstrani. To su Poljica. Šest kilometara od splitske Pjace.

Na ponoćnoj misi ste na Badnjak?

- Naravno.

Idete li redovito u crkvu?

- Ne. Ne stignem. Pa znate da imam 18 tvrtki u 18 europskih država...

Vjernik ste?

- To je više od tradicije, u Dalmaciji. Brat mog pradjeda bio je svećenik. Napisao je jedan od prvih hrvatskih molitvenika. Don Nikola Roglić. Molitvenik se zove ‘Kitica duhovnog cvijeća’. Vjera je bitni dio nas u Dalmaciji. Nitko mi nije dokazao da Boga ima, ali niti da ga nema. Nitko mi ne može dokazati da ‘Veliki prasak’ može nastati od - ničega. Zato vjerujem. Mislite li da je loše vjerovati u Boga?

Ne mislim. Podržavate sada već slavni Most. Zašto niste konkurirali za položaj premijera?

- Bih, da sam mlađi. Imam 72 godine. Sad sam isuviše zreo za taj strašan zadatak. Jednostavnije i pametnije je istovremeno voditi 18 tvrtki negoli biti premijer Hrvatske. Ja mogu bit savjetnik pametne Vlade.

Što zapravo rade vaše tvrtke diljem Europe?

- Bavimo se distribucijom robe široke potrošnje, od tvornice do dućana. Zovemo se Orbico.

Koliko automobila imate za taj posao?

- Trenutno 1800 automobila. To su kombi i osobna vozila. U ovom trenutku moja tvrtka Orbico je najveći distributer te robe u cijeloj Europi.

Kad ste počeli?

- Kao privatnik 1987. godine. Prije 28 godina. Prvu firmu sam otvorio u Švicarskoj.

Imali ste tada već 44 godine... Što ste radili prije?

- Bio sam 20 godina zastupnik Varte u bivšoj državi i Bugarskoj. Kad sam ‘namirisao’ da će se raspasti komunizam otvorio sam tu prvi tvrtku zajedno s mojim prijateljem, češkim ‘proljećarom’, Emilom Byrom.

I vi ste bili “proljećar”, hrvatski, naravno.

- Bio sam ‘mladi vojnik’ Mike i Savke. To je bila poštena hrvatska politika.

Bili ste u Partiji?

- Jesam, radi Mike i Savke. Dva mjeseca. Od 1. listopada do 1. prosinca 1971. Onda je došlo Karađorđevo, pa su me izbacili iz Partije. Zahvalio sam se i zapitao: ‘Jel’ moguće da ste me, u dva mjeseca u Partiji, toliko pokvarili da me sad treba izbaciti’? Šutjeli su. A, nisu mi bili dali ni knjižicu ni karanfil. Mi nismo ništa htjeli rušiti, nego samo graditi. Željeli smo veću samostalnost Hrvatske i više utjecaja na biznis. No, tretirali su nas kao najljuće neprijatelje društva.

Što radi ovaj škorpion na vašem radnom stolu?

- Ja sam škorpion.

Koliko sati dnevno radite?

- 16, 17, 18 sati.

Ne vjerujem. To znači da izađete iz kuće ujutro u 7, a vratite se doma u ponoć?

- Često i iza ponoći. Vjerujte mi, vjerujte...

Putujete mnogo?

- Dosta. Sada već manje. Moja dva sina više putuju od mene. Putujem mojim autom. Bez vozača.

Vaš auto ima plave tablice...

- Da. Počasni sam generalni konzul Slovenije u Hrvatskoj.

Kao mladić bavili ste se sportom, kao i većina Splićana?

- Naravno. Igrao sam u Hajduku, u juniorima. Bio sam vrlo dobar. Onda sam dobio upalu bubrega pa mi je otac zabranio igrati. Moj najbolji prijatelj je, i danas, Rato Tvrdić. Zajedno smo sjedili u klupi u tehničkoj školi u Splitu. Ja sam iša’ u nogomet, Rato u košarku.

Koliko pravih prijatelja može imati čovjek?

- Pet. Točno koliko i prstiju na jednoj ruci. To je pravilo.

Uz vrlo uspješnu poslovnu karijeru pojavljujete se i kao “dobri duh” u politici...

- Ja sam na marginama politike. Moja ambicija je da svoj glas, i nešto novca, dam onima za koje mislim da mogu učinit’ dobro mojoj domovini.

Dali ste Mostu tek 20.000 kuna...

- Slažem se, to nije veliki novac.

Obećali ste da ćete im dati i više...

- Naravno. Neću ih prestati pomagati ako vidim da to zaslužuju.

Imate neki nagon biti - dobrotvor?

- Očito. Vidim ljude oko sebe kako žive... Nastojim i mogu pomoći.

Jedan ste od pet najbogatijih Hrvata.

- Ne znam koliko drugi imaju. Znam tek da sam svaki pfennig, svaku kunu poštenim radom zaradio.

To je kod nas rijetkost?

- Tako se čini... Pomažem one koji vrijede. Bio sam predsjednik košarkaškog kluba Jugoplastika, a Rato je bio tehnički direktor. Tada smo jedini put bili prvaci. Pomažem i mladim slikarima, književnicima.

Kako vam sada ide posao?

- Izvrsno. Ovu godinu ću završiti s prometom od milijardu i 200 milijuna eura. A dogodine milijardu i 700 milijuna. Od mene su, u Hrvatskoj, jači samo Hrvatski telekom, INA i Todorić. Možda i Zagrebačka banka, ali samo još ove godine...

Kako vladate svojim poslovnim carstvom?

- Disciplinom i dobrotom. Strog sam. Tražim rad i odgovornost.

Vole vas vaši suradnici?

- Velika većina - da. Odani su mi i lojalni. Rade sjajno. Zarađuju dobro.

Tko vas je ucjenjivao? Čitao sam nešto o tome...

- Neki ljudi od kojih sam htio kupiti jedno poduzeće u Dugom Ratu. Dvojica su me ucjenjivala, tražili su da im dam mito. Prijavio sam ih Državnom odvjetništvu. Završili su u zatvoru. Imao sam tada 60 godina. Nisam mogao otrpjeti da postanem - lupež pa da dajem nekome mito. Nisam niti svojoj supruzi rekao što se sve događalo. Ona dvojica dobili su 10 odnosno 6 mjeseci zatvora.

Bojite se osvete?

- Ne mogu reći da se nisam bojao. Ali, ne pretjerano. Hrabar sam, oduvijek. Jednom sam, lijevim krošeom, dobro opalio jednog Talijana usred Trsta koji me pljunuo u lice i rekao mi: ‘Slavi merda’, ‘Slaveni su govna’, zbog jednog sitnog spora u prometu, a nisam ja bio kriv.

Hrabri ste i u poslovima?

- Mislim da jesam. Mora čovjek i riskirati kako bi dobro i pošteno obavio posao...

Odvažnost je potrebna i u politici?

- Da. Hrabrost, odlučnost, inteligencija i moral. Takvi su bili Miko i Savka. Takav je bio Vlado Gotovac, veliki čovjek, intelektualac i političar. Stavio sam mu u spomen tablu s njegovim imenom na moju staru kuću u Župi Biokovskoj, to je 50 kilometara od Splita. Vlado je, kao dijete, stanovao u toj kući moje obitelji. Njegov otac je bio žandar, dobio je posao u Župi. Moji su tada živjeli u Splitu, pa su Vladinom ocu iznajmili kuću.

Poznajete dobro doktora Božu Petrova?

- Ne previše dobro. Pametan je. On je u Metkoviću napravio ono što treba napraviti u čitavoj zemlji Hrvatskoj. Uveo je skromnost, troši se samo onoliko koliko se zaradi, ne više od toga. Dug se ne smije povećavati i time zaduživati naše sinove, unuke i praunuke. To je smjer kojim trebaju krenuti politika, ekonomija i financije države. Stabilizirati prihode i rashode, uravnotežiti ih, a ne zabit’ glavu u pijesak kao noj pa ne vidjeti što se događa. Točno se zna koliko naša država, u svakoj sekundi, povećava dug. Prijeti nam grčki sindrom. To je evidentno.

Sigurni ste u to?

- Pa jasno. Mi već jesmo u grčkom sindromu. Mi ne možemo servisirati ni kamatu na dug, a kamoli sam dug. Vlada nije smanjila broj zaposlenika u javnoj potrošnji. Javnu potrošnju plaćaju naši vjerovnici pa se dug povećava iz dana u dan. Prije dva dana sam pročitao kako je guverner Narodne banke odlučio štampati novac! Još je rekao da će to povećati inflaciju za jedan posto. Ja to ne vjerujem. Znate kad se štampaju novci? Kad više ne možete dobiti kredite.

To dovodi do inflacije.

- Jasno. Koliko više novca štampate točno tolika će, u odnosu na ukupnu masu novca u zemlji, biti inflacija. To je lako izračunati.

Za što bi služio taj novoštampani novac?

- Za plaćanje administracije, valjda. Imamo administraciju kao država od 20 milijuna stanovnika. A, ima nas tek 4 i pol milijuna.

Vjernik ste, kažete, ali i praznovjerni ste...

- Jesam. To je slučaj moje tajanstvene stare lisnice. Sada imam novu u džepu, ali onu staru, ofucanu, uvijek nosim u taški. Znate li zašto? Kad sam nakratko odbacio staru lisnicu primijetio sam da mi poslovi idu lošije. Vratio sam je i - posao je opet sjajno nastavio. Bojim se i crne mačke.

Petate joj roge i pljucnete?

- Ne. Zaustavim auto i čekam... Čekam da netko drugi prođe prije mene...

To nije fer.

- Je, jer taj iza mene - nije vidio crnu mačku... haaahaaahaaaa...

Recite mi, što vam daje novac?

- Sad ću vam kazat’. Mojim ljudima, onima koji su sa mnom u krugu, mojim radnicima i mojim menadžerima, omogućava dugoročno održiv posao i pristojan život njihovim obiteljima. Uživam u spoznaji te mogućnosti koju ja zaista mogu ostvariti.

Kad vam ide jako dobro vi povećavate plaće svojim ljudima?

- Naravno. Vodeći računa da oni moraju imati dobru plaću i dogodine i za deset godina. I da se njihova djeca, ukoliko su oni ostavili dobar trag, mogu zaposliti u istoj tvrtki. Nažalost, tako ne razmišljaju državna poduzeća. Nije slučajnost da su uspješne zemlje privatizirale sve osim ključnih domena: energetike, voda, šuma, prijevoza... Sve ostalo treba, po mom mišljenju, dati u ruke privatnim poduzetnicima kako bi mogli napredovati i korektno plaćati državi porez.

Koliku razliku EU dopušta između prihoda i potrošnje?

- 3 posto razlike. To je odobreno.

Kolika je ta razlika kod nas?

- Gotovo dvostruko, 5,8 posto. Dakle, mi moramo smanjiti javnu potrošnju ili povećati našu realnu ekonomiju, povećati broj zaposlenih i ostvariti nove investicije i projekte. Kako? Umjesto 20 županija imati ih šest ili sedam. Od 570 sadašnjih općina napraviti ih stotinjak. Ugasiti nepotrebne agencije. Javna i državna poduzeća trebaju voditi vrhunski profesionalci, a ne politički uhljebi. Vođenje državnih poduzeća i zapošljavanje u njima ne bi smjelo imati nikakve veze sa strankom na vlasti. Naša državna poduzeća moraju biti konkurentna barem na europskoj razini, ako ne i na svjetskoj. Za to trebaju menadžeri svjetskog ugleda. Mi ih imamo. Eto, ako samo tih nekoliko nužnih poteza ostvarimo - postat ćemo bogata država. Inače nikako.

Mi smo bogata zemlja?

- Nismo. To je floskula. Zašto se ljudi ne vraćaju na zemlju? Kad svaki tjedan vozim od Zagreba do Splita i natrag - ne vidim niti jednu kravu. A, Slovenija je puna krava. Zašto se ne stvaraju male i srednje privatne farme? Ljudi se, valjda, stide raditi na zemlji? Mi smo zemlja mogućnosti koje ne ostvarujemo. Nismo bogata zemlja. I ne vidim kad ćemo to postati. Imamo samo prelijepo more, obalu, otoke, plodnu Slavoniju, nešto malo drvne industrije. I Zagreb - prepun činovnika. Sve ostalo je - prazno. Nedostaje nam proizvodnja.

Kako živite privatno?

- Normalno. Ne bahatim se onime što imam. Svi bahati ljudi završe na isti način... Svi. Tko visoko leti nisko pada.

Jeste li upoznali papu Franju?

- Nisam još. Oduševljava me ovaj Papa. Hrabar je i pošten. Papa Franjo je nada svijeta. Ići ću sa suprugom do njega kako bih mu zahvalio za to što radi. Moja žena je, znate, moja veza s Bogom.

Crkva ima veze s Mostom? Stoji li iza njega?

- Ako je vjerovat’ što kaže Petrina, onda stoji. Ili Crkva ili netko drugi. Crkva mora dati svoje mišljenje o svemu, ali se ne smije previše involvirati. Crkva ne smije izgubit’ izbore. Crkva se stoga ne veže uz stranke. Ne javlja se javno kad su izbori. Čuva svoju vjerodostojnost. Crkva nije zlo. Crkva je postojana i nacionalno je orijentirana. Ali, ako iza svega stoji netko drugi? Netko iz prošlog režima? Toga se malo bojim.

Petrov će biti mandatar pa ako sastavi Vladu i premijer?

- Ja se tome nadam. Napisao sam Boži Petrovu ljubazno pismo i ponudio mu svoje iskustvo. Ja znam dosta toga. Poslujem u zemlji i u Europi. Govorim engleski, njemački, talijanski i slovenski. Sa svakim vrhunskim biznismenom ja mogu razgovarati ravnopravno. To i činim. Mogu li naši političari razgovarati ravnopravno s europskim političarima? Sumnjam.

Zašto smo, zapravo - neuspješni? Imamo svoju državu već 25 godina...

- Imamo svega 20-ak godina demokraciju. Komunizam je ispirao mozgove. Socijalizam su vodile grupe mediokriteta. Kapitalizam vode pojedinci. Deng Xiao Ping je davno kazao: ‘Neka cvjeta tisuću cvjetova’. Tako je počela reforma Kine. I nama treba tisuću malih proizvodnih ‘cvjetova’. Nemamo ih pa smo neuspješni. Uz to, treba srediti radno zakonodavstvo: omogućiti poduzetniku da bira radnike. Dati otkaz lošem radniku, a dobrog radnika - nagraditi. To je bitno.

Znate li zašto se politikom ne bave vrhunski intelektualci i uspješni biznismeni?

- Znam.

Tajna uspješnog vladara je - odabrati suradnike koji su bolji od njega...

- Tako je. Točno tako. Reagan, Gorbačov, Papa. Oni su tako radili i srušili komunizam. Ključ je upravo u savršenom odabiru suradnika. Ali, ne zna to svatko...

Moral i politika?

- Krhko je znanje i krhak je moral u politici.

Rad je užitak?

- Meni jest. Ali, i čuvam se. Ja sam ribič. Lovim morske ribe. To je veliki gušt, moj glavni hobi. Ove godine sam ulovio tri velike škarpine.

Tko je Vjekica?

- Moja supruga.

I vaš privatni brod se zove ‘Vjekica’...

- Svaki moj ribarski brod se zove ‘Vjekica’. Imao sam ih pet.

Ali ženu...

...samo jednu. Moju lijepu dragu Vjekicu. Već punih 45 godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 18:30