MARKO VUČETIĆ

ISPOVIJEST ČOVJEKA KOJI JE GOVOROM O ISTANBULSKOJ ODUŠEVIO HRVATSKU 'Ovo je moj prvi i zadnji mandat u Saboru! Zatečen sam onime što sam vidio...'

 
Marko Vučetić
 Dragan Matic / CROPIX

Marko Vučetić bio je senzacija prošlih parlamentarnih izbora kada je kao nezavisni kandidat s liste Mosta ušao u Sabor.

A onda je pri ratifikaciji Istanbulske konvencije još jednom postao senzacija: nasuprot raširenim očekivanjima da će "mostovci" biti protiv, ovaj je filozof i pročelnik Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru bio za ratifikaciju, a pritom je održao govor koji je imao nezapamćeni odjek.

Teolog se usprotivio stavu crkve, zastupnik se oteo kontroli stranke jer je "dužan slijediti svoju istinu čak i da je čitav svijet protiv onoga što je spoznao kao ispravno".

Već iz njegove prve rečenice postaje jasno zbog čega je Vučetić mogao nastupiti kako je nastupio: Ovo je moj prvi i zadnji mandat u Saboru!, kaže u velikom intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.

Zašto?

- Zato što vjerujem da je u demokraciji bitno mijenjati one koji obnašaju dužnost.

Što na to kažu u Mostu?

- Nisam ih pitao jer Most u posljednje vrijeme promatram isključivo kao stranačku strukturu koja dopušta da u Klubu postoje nezavisni zastupnici. A dok sam nezavisni zastupnik, ne raspitujem se što o nečemu misli stranka.

Dokad će Most "dopuštati" ovakve "političke ekskurzije"?

- Ne znam. Što se mene tiče, do kraja ovog mandata jer nezavisni zastupnik ne smije osluškivati odluke stranačkih tijela.

Stigle su vam pohvale "mostovaca" koji su bili za Istanbulsku konvenciju. Što kažu oni drugi?

- Njih nisam čuo.

Je li ovo što ste govorili u Saboru u povodu Istanbulske konvencije bio "lijevi“ govor?

- Ovo je bio govor zaštite ljudskih prava! Ako je to lijeva tema, to bi onda pretpostavilo da desnica negira ljudska prava. Bio je to univerzalni govor zaštite ljudskih prava. Ne bježim od toga da pripadam metodičkoj ljevici, zanima me isključivo izgradnja društva socijalne pravde i zaštite ljudskih prava.

Dugo ste pripremali argumentaciju za ovakav nastup?

- Ne, ne pripremam svoje istupe, osim što čitam dokumente. To je bila kritička sinteza svega što sam tog dana čuo. Uspoređivao sam tekst i ono što sam čuo. Očekivao sam da će Istanbulska konvencija lako proći, jer se ne radi o nacionalnom problemu nego o povijesnom civilizacijskom problemu nasilja nad ženama. Očekivao sam da ćemo shvatiti da je to globalni problem, a mi smo, zahvaljujući nejasnim, metafizičkim ekstazama odjednom to otrgnuli i pretvorili u problem suvereniteta.

Tako smo stvarnost nasilja nad ženama sveli na problem obrane religije. Zato sam osjetio potrebu založiti se za jedinstvena ljudska prava i povesti računa o tome da obranim i pravo na religiju kao ljudsko pravo, jer mi se činilo da smo došli pred opasan izbor biranja između Istanbulske konvencije i religije, što ne smijemo.

Je li nakon ratifikacije Hrvatska postala bolja ili gora?

- Nesumnjivo je bolja u zakonodavnom smislu, ali je Hrvatska i dalje ostala ista u smislu borbe protiv nasilja nad ženama. Dakle, i bolja je i ista, ne bih rekao da je gora. Samo zajedničkim snagama se možemo boriti protiv nasilja, razdvojili smo se u stavovima, ali ne u ciljevima.

Ratificirali smo Istanbulsku konvenciju i shvatili da sutradan nije nastao ni novi čovjek ni novi svijet, da se preko noći nisu urušeni ni religija, ni muškost ni ženskost, ali sada ne smijemo dopustiti da nasilje ostane netaknuto. Ratifikacija je bila potrebna, jer imamo priliku razvijati mehanizme nacionalnog zakonodavstva protiv nasilja nad ženama i u obitelji i nadam se da ćemo s tim izaći na kraj.

Ako je točno da vaša pozicija "podsjeća na ljevicu", nije li to suprotan pravac od onoga kojim klizi Most?

- Most će, kao svaka stranka, morati priznati vlastiti identitet, program i svjetonazor. Most to zasad nije učinio, ponaša se kao da je još uvijek platforma nezavisnih lista. Ovisno o izbjegavanju javnog očitovanja i priznanja identiteta, ovisit će i sudbina Mosta.

Ali, ona će ovisiti i o primanju novih ljudi u stranačku strukturu Mosta, hoće li osim sadašnjih glavnih protagonista, recimo, Bože Petrova i Nikole Grmoje, do izražaja dolaziti i drugi ljudi. Ako da, moguć je razvoj Mosta na stranačkoj sceni. Ako se to ne dogodi, nestajat će stranački Most jer nije u stanju priznati svoj identitet.

Kao birač, želio bih znati kakav je taj identitet. Osobno, klasičan stranački angažman zbog svoje konstitucije ne mogu prihvatiti, ne vidim se unutar stranačkog posluha.

Što o svemu misle Petrov i Grmoja?

- Ne znam, uopće nismo razgovarali nakon toga. Moja aktivnost u Klubu zastupnika je minimalna jer želim sačuvati svoju nezavisnu poziciju. Možda je na nekim zatvorenim sastancima ili onima na kojima nisam bio bilo rasprave, ali to do mene nije došlo. U Petrovu vidim stranačke strukture, u stranačkim strukturama ne vidim sebe, ali vidim potrebu da imaju članove, a ja nisam član.

Najugodnije iznenađenje koje ste doživjeli zbog govora?

- Što sam dobio potporu iz svih slojeva pučanstva, prvi sam se put osjetio kao zastupnik, a ne "atipični političar“ ili "filozof u politici“. Ljudi su u tom govoru pronašli argumentacijsku snagu.

A najneugodnije?

- Prisustvo "argumentacije u pokušaju“ kod protivnika Istanbulske konvencije. Ne očekujem da oni lome svoju volju, ali… Kao da sam bačen u svijet bajke: netko ti priča nemoguće priče, da ćemo u ljudskom smislu usvajanjem Konvencije biti promijenjeni.

To je pseudoargumentacija, kad čujete da će netko moći birati svoje identitete, da je rodno odvojeno od spolnog, to mi je bilo iznenađenje više na spoznajnoj nego na emocionalnoj razini. Nisam dovodio u pitanje autentičnost njihove argumentacije, nego sam se pitao je li moguće da postoje ljudi koji žive u takvom svijetu i vjeruju u takvu realnost.

Pri ulasku u Sabor imali ste nekakva očekivanja. Jesu li ona ispunjena?

- Ne. Očekivao sam drugačiju spoznajnu, argumentacijsku i strategijsku razinu, da ćemo tražiti zakonske putove prevladavanja sadašnjeg stanja koje je urušavajuće u svakom segmentu - od demografskih mjera do zaštite ljudskih prava.

Sudeći po Istanbulskoj konvenciji, čini se kao da je došlo do vremenskog urušavanja, kao da smo zapali u 13., 14. ili 15. stoljeće, argumentacijski se svakako ne nalazimo u 21. stoljeću.

Možda nisam razočaran koliko sam zatečen. Hitno je potrebno uključiti nove ljude koji će promijeniti tu paradigmu, da u politici kao predstavnici građana budu oni koji drže do vrijednosti spoznaje, argumentacije i donošenja zakona koji neće proizlaziti iz naših vlastitih pozicija.

Izgubili smo iz vida da zastupamo građane i to tako da stvaramo Hrvatsku otvorenu za sve građane, a ne za građane koji će robovati nekakvom etnicitetu ili granicama Hrvatske nego koji će biti otvoreni za stvaranje novog vremena i novog svijeta.

Ali i sami tvrdite da imamo nisku razinu građanske svijesti. Kako ju podići?

- Najuputnije je to napraviti putem obrazovnog sustava. Reforme obrazovnog sustava nema ako naše učenike i studente ne osposobimo za sudjelovanje u građanskom društvu. Bez toga, bojim se da smo pred kolapsom.

Muči me što naši studenti uspješno funkcioniraju u sustavu postavljenih građanskih pravila i građanskog društva, recimo Njemačke, a nisu u stanju napraviti iskorak i izgraditi građansko društvo u Hrvatskoj, društvo koje neće tražiti neprijatelje nego uređeni sustav s uređenim radnim zakonodavstvom, dostupnim zdravstvom i obrazovanjem. Političari misle da je njihov zadatak da zauvijek ostanu u politici.

Ne odnosi li se to i na ljude iz Mosta?

- Ja zasigurno tako ne mislim! Kod ostalih kolega se nisam raspitivao, jer nismo razgovarali o sljedećem izbornom ciklusu, ali znam da sam zasada samo ja izrazio namjeru da u njemu sigurno neću sudjelovati.

Kada očekujete da će, kao kod ratifikacije Istanbulske konvencije, Saborom opet zavladati epidemija probuđene savjesti?

- Kod nekog problema koji će biti proglašen svjetonazorskim - zakon o pravu na pobačaj ili obiteljski zakon ili zakon o izvantjelesnoj oplodnji - očekujem da će opet iz stranačkih prostorija progovoriti "glas savjesti“ koja je u tim prostorijama prethodno bila deponirana.

Tko je danas "raspeti narod" i jesu li nam političari oteli demokraciju?

Vrlo su mi bliske ideje iz pontifikata pape Franje, jer podupirem ambijent iz kojega je proizišao, ambijent teologije oslobođenja koji jasno shvaća da crkva nije socijalna ustanova, ali nije ni socijalno neosjetljiva ustanova. Ako danas promatramo, teološki rečeno, tko je to raspeti narod, ne vidim ga u pripadnicima političke hijerarhije i strukturama moći, nego ga vidim u svima obespravljenima.

Tamo gdje nastaje siromaštvo, nestaje demokracija i nastaje element otete demokracije. Mi smo se približili jednom paradoksalnom modelu da nam politika otima demokraciju i promovira model Margaret Thatcher po kojemu dvoje trećine ljudi treba zadovoljiti, a jednu trećinu osiromašiti i obespraviti. U svom sam govoru imao pred očima da nam ne smiju ta trećina obespravljenih biti žene koje ćemo i dalje izlagati povijesnom nasilju - smatra Vučetić.

Zašto je crkva u Njemačkoj za, a kod nas protiv Istanbulske konvencije?

- Radi se o povijesnim okolnostima, ali je vrlo bitno naglasiti da katolički nauk ne smije imati svoje različite stavove i manifestacije, ovisno o zemlji u kojoj se nalazi. Ako ima različite manifestacije, a ima, onda se radi o nekom drugom diskursu, a ne religijskom.

Iznimno je bitno shvatiti da se država i crkva sastaju u pojedincu: država ga promatra kao građanina, religija kao vjernika. Mogao se uhvatiti trenutak kada pripadnik klera prestaje biti vjernik i postaje građanin. Katolička crkva bi zbog svog identiteta trebala promišljati i shvatiti u kojem trenutku prestaje biti zajednica vjernika i postaje političkom zajednicom i je li Crkva kao politička zajednica uopće moguća.

Megalomanska iluzija o velikom narodu

Trebamo se suočiti s time da Hrvatska i njeni građani i u brojčanom i u geografskom smislu predstavljaju manjine, ne smijemo razvijati megalomanske iluzije da smo velika zemlja i da smo veliki narod. Ali, moramo razvijati socijalno osjetljivu državu koja će se skrbiti o svojim građanima, koja će im svima omogućiti da se obrazuju.

Znanje je najsigurnija paradigma da čovjek promijeni vlastite pozicije, od neznalice postane znalac, od siromaštva sebi omogući drukčiji život uz svoj trud i potporu države. Decentralizacija nas je dovela do toga da osjećamo lažnu sigurnost kad svoj grad promatramo kao centar svijeta.

Nisam doživio niti bih imao ikakav problem da u Zadru ne budu smještena neka državna tijela ako će ona biti učinkovitija ako im središta budu u Splitu, na primjer. Ako zdravstveni i obrazovni sustav služe u estetske svrhe, onda ćemo imati klinički centar i osjećat ćemo se lijepo, ali ako služe u funkcionalne svrhe, da obrazovni sustav proizvodi ljude znanja i vještina, a zdravstveni „proizvodi“ zdravog čovjeka, onda ćemo voditi računa da se to i ostvari. A mi na žalost ne možemo imati 25 centara izvrsnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 04:49