Bilo je to kao u Hitchcockovu filmu, samo što su umjesto ptica u pitanju bili – skakavci! Milijuni njih, biblijska najezda.
– Nije se asfalt vidio od njih. Crni kao katran! More njih! Uzeli smo gumu, crijevo spojeno na hidrofor, i vodom smo se branili od njih, šmrkom. Strah nas je bilo da nam ne uđu vrt, u kuću! – priča Đuro Nenadić za Šibenski portal, iz istoimenog zaseoka, kako je izgledao njihov susret s afričkom nemani velikom svega dva centimetra, a koja je prošlih dana uzbunila ne samo Štikovo ispod Svilaje i Kozjaka, nego i cijelu Hrvatsku.
Njegova susjeda Radojka Zeljković od malog se – Ne do Bog da su veći! – marokanskog napasnika, čiji rojevi iskaču iz trave čim nogom kročite u nju, branila čak i – vatrom. Palila im je staze i koridore u suhoj travi ne bi li ih preusmjerila s kućnog praga.
Ne smiju u kuću
– Bojala sam se što ću ako li mi uđu u kuću. Kako ću ih izbaciti vani, kad se to uvuče svugdje, kud okom vidiš i kud ne vidiš? A i strah te je, ne znaš ništa o njima, grizu li, bodu, nemaš pojma kako se ponašaju! – govori Radojka, koja je iz Nenadića rodom, a tu je već pet godina, jer je iz Beograda došla čuvati staru majku, koja je ovdje pod Svilajom ostala sama i nemoćna.
Mama je u međuvremenu umrla, a ona ostala. Pa je sad jedna od ukupno pet stanovnika u cijelom zaseoku. Njih pet i pet milijuna skakavaca! Za koje nitko ne zna ni tko su, ni što su, ni odakle su došli, ni kad će otići. Samo su se odjednom pojavili! Prvi put prije tri godine, ali ovo što je bilo ove godine, to je bio – mirakul!
– Đuro je jadan bio prvi na udaru, on i žena mu branili su kuću svim i svačim, to je more bilo na cesti, miče se ko da rijeka ide, strah te uhvati. Šmrkom, vodom, lugom je posipao, pa brašnom, običnim, bijelim, za kruh, ne znam tko mu je to rekao da vrijedi. Pa je pitao mene da mu sumpora dadnem, što sam ga po vinogradu sipala. Ali, ništa, prešli su oni sumpor k'o da ga nema. Borba je to bila! – govori Radojka, koja širi ruke na pitanje Šibenskog je li koga zvala u pomoć.
– A koga da zovem? Pojma nemam! Ni tko je za to uopće nadležan. Policiju? I što da im kažem, da nas napadaju skakavci?! Bori se sam kako znaš i umiješ – nije ni sada pametna što uopće učiniti.
Skakavci su još uvijek tu, u blizini, samo su se povukli u travu, prema vinogradima i suhim, nepokošenim livadama i strništima. A takvih je većina. Jer, ne radi se, odnosno ne obrađuje, ovdje puno toga. Skoro pa ništa. Sve je oko nas napušteno i zapušteno dokle oko seže. U širokom luku od pravoslavne crkve svetog Luke pa do istoimene katoličke crkve na drugom kraju, Vujevići su katolici, Hrvati, a ostalo su pravoslavci, Srbi – Nenadići, Bure... – govori Radojka.
Neće biti nikoga
Za jedno deset, petnaest godina neće biti nikoga. Ni jednih ni drugih. Bit će samo skakavaca. I divljih svinja. I jazavaca ima.
– Ne znam kako ću uspjeti oteti od njih i spasiti išta u vinogradu ako grožđe i dozori. Kažu mi da moram ići u Lovačko društvo, da mi oni tamo dadu neku tečnost da polijem, da ona odbija svinje – priča Radojka, u čijem se rječniku vidi da je većinu života kad se udala provela u Beogradu.
Ali, veli joj fotoreporter Nikša da od te "tečnosti" neće biti puno koristi, da taj "repelent" treba dozirati više puta i da se baš nije nešto pokazao uspješan na drugim mjestima.
– Vele na TV-u da je ovaj naš skakavac iz Maroka? Kako znaju da je baš otamo? I odakle ovdje kod nas? Pa ne može on baš letjeti, nema krila. Skakati može, ali ne može se iz Afrike baš doskakutati – sumnjičava je Radojka.
Da ga nije netko doveo ovdje? U posljednje vrijeme, kažu nam Nenadići, u Štikovu su primijećeni i galebovi, cijela jata. Izgleda da je i njihov dolazak u vezi sa skakavcima. Dolaze na obližnju lokvu. Valjda im se lakše hraniti Marokancima nego ribom?! Tko će ga znati!
U svakom slučaju, svega i svačeg čudnog i neobičnog, danas u Štikovu nema onog običnog, po čemu je selo u prošlosti bilo najpoznatije – štikovskog sira iz mišine! Najboljeg nadaleko. Najboljeg ikad! O njemu se na drniškom pazaru i danas ispredaju legende. A mišljenja su nepodijeljena, nema tu Messi ili Ronaldo. Nikad više onakvog! Nema ni za lijek, nitko ga više ne pravi. Ovce i krave drže se uglavnom za poticaje, a ne za sir i mlijeko. Čast izuzecima! Poput jednog dečka u Vujevićima, četrdesetogodišnjak, koji drži krave, i pravi sir. Svaka mu čast!
Potpuni preporod
Puni su hvale za susjeda Drago Nenadić i njegova Dušanka. Njemu je 65, a njegovoj gospođi koju godinu manje. Bili bi najmlađi u selu da nije Radojkine kćeri i zeta koji su joj s unučicom stigli u posjet. On se u rodno Štikovo vratio nakon što je zaslužio penziju, u Kostolcu. Vratio i preporodio! Osjeća se kao da mu je dvadeset godina manje, 45, a ne 65. Jer, ovakvog zraka, klime, ekologije, toga u Kostolcu nema. Ima samo termoelektrana, na ugljen.
– A kakav je zrak od njih, smog i izmaglica, ne trebam vam ni govoriti. Tamo sam uvijek imao nekih problema, a ovdje ništa. Preporodio sam se! – govori nam Drago, kojeg zatječemo ispred kuće, na kavi s prijateljima. Nude i nas pićem. Nema veze što u Štikovu nema vode, ali imaju ljudi bunare, imaju frižidere, pa imaju i pive, i vina. Doći će i voda, obećavaju im pred svake izbore. Čak su i neke crvene križeve po asfaltu iscrtali. To je, kažu, za trasu budućeg cjevovoda, riječi im se pozlatile. Ali, ni ti se križevi, ni cesta prije neki dan nisu vidjeli od skakavaca.
– To se riječima ne da opisati. Bila je velika vrućina, suho, kiša danima nije padala, i oni su pokrili asfalt. U debljini od nekih desetak centimetara. Sablasno je bilo čuti ih kako vam krckaju ispod guma od freze! Kola vam se kližu po toj pasti! Rođak Đuro ih posipao svačim, čak i lugom. Strah ga je bilo da im ne uđe u krompijere, ali izgleda da im ne prijaju baš. Jedino im se kupus sviđa! – priča nam Drago.
Kamen se od njih pokraj prometnog znaka, table "Nenadići", od njih nije vidio. To je bilo kao kad se pčele roje! Roj! Samo skakavci, a ne pčele! –kazuje Dragina supruga.
A Drago veli da mu je konobar iz Drniša poručio kad drugi put skakavci nalete, da će on dovesti svoje – tuke. To je za njih najbolja prirodna hrana, puna bjelančevina. Tuke su za njih penicilin!
Dobri za 'street food'
– Ma, mogao sam slobodno tu večer dva džaka mu napuniti za tren, kada sam se vraćao iz Drniša. Lopatama se moglo trpati! Deset metara ispred sebe ne vidiš asfalt! Da vam kažem, ja to nikad prije nisam ovdje viđao, u tolikom broju. Zna biti kad se kosi trava, baš u ovo vrijeme, onda se znaju vidjeti. Ali, ni izdaleka u ovolikom broju kao što je bilo ove godine!
Dragin prijatelj iz Žagrovića spominje se da su prije skakavci znali doći, napasti na mlado žito i ječam, obrstiti sve. Ali, ovako, na suho, to se ne pamti. Tko li će ga znati što se to u međuvremenu promijenilo, klima, ljudi, sve pomalo.
Drago, koji se čini veseljak, pa sve okreće na šalu, veli da bi Kinezi – kojih u Kostolcu ima dosta – sigurno znali iskoristiti ovu najezdu skakavaca. Možda bi ih pržili i prodavali kao čips, ili girice! Nama je to odurno, ali u Kini je na ulici sasvim uobičajeno vidjeti skakavce kako se prodaju kao "street food", na štapićima. Ovi su manji, pa bi mogli ići – "na čačkalicu", smijemo se skupa s Dragom. Kojem malo za sriću triba. Zadovoljan je u svom Štikovu i ponosi se sa svojom lijepo održavanom frezom, Benassi iz 1984. godine, k'o da Ferrarija ima.
A još kad djecu ljeti natrpa "u koš" i poveze s njom, pa kad stane cika i vriska...
– Možda je i dobro što su ovi skakavci napali. Da nije njih, tko zna kad bi novinari kod nas došli i o nama koju riječ napisali. I kad bi itko za Štikovo čuo! – kaže za Šibenski.
Eto kako dobri ljudi ni u čemu ne vide zlo, nego u svemu stalno i samo vide neko dobro!