I bez tužbe za genocid dužni su nam reći istinu o svim nestalima

Za mjesec dana obilježit ćemo još jednu tešku obljetnicu: smrt Jakova Crvelina i Borisa Kartela. Moja obitelj i prijatelji, obitelji, prijatelji i suborci stradalih na potezu od Skradina do Tisnoga. Kao pripadnici Hrvatske vojske, Jakov Crvelin i Boris Kartel ubijeni su u veljači 1993. nakon srpskog napada na Dragišiće u zaleđu Vodica. Ti Dragišići su jedno od sela sklepanih uz cestu kojom prolazite kad se s autoceste skinete na izlazu za Pirovac i Kornate pa krenete prema Vodicama i Šibeniku. Tako čovjek zamišlja škrto i surovo dalmatinsko zaleđe: kamena brda i beskrajna polja tvrde makije, tu i tamo pripitomljena kojim maslinikom ili vinogradom. U ovo doba godine to je krajnje neprijateljski kraj: ili šiba ledena bura i reže lice poput oštrog granja makije, ili južina spušta nebo toliko nisko da iz čovjeka istiskuje zadnje atome volje za životom.

Toga sela nema na karti, ni na popisu naselja Državnog zavoda za statistiku. Većinski srpski, Dragišići su u jesen 1991. ostali s ove strane linije, prazni, bez ljudi, a nekoliko kilometara udaljeni hrvatski Gaćelezi na srpskoj strani, pa su prestravljeni mještani potražili utočište u Vodicama i Šibeniku. U praznom selu smjestila se vojska, ne baš ona prava, domobrani: njih deset iz 15. domobranske pukovnije HV-a. Tridesetak krovova danas se tu crveni, pa tako i onaj na prvoj kući u selu na kojoj je stajala spomen-ploča Jakovu i Borisu. Jakov je ubijen kad je imao 27 godina, zaljubljenu mladu ženu i dvoje male djece, a Boris je bio nešto stariji, imao je 36 godina.

Njih deset tamo, u toj prvoj kući u selu, u kotlini uz cestu, nisu imali šanse. U američkom filmu svakako, ali bi im i po holivudskom scenariju u pomoć morao stići neki Rambo. Njima desetorici te 22. veljače nitko nije stigao u pomoć. Zarobljeni su, šestorica su se nakon torture u kninskom zatvoru nakon nekoliko mjeseci vratila svojim obiteljima, no četvoro ih nikad nije došlo do zatvora u Kninu. Ono što se zna jest da su Jakov Crvelin i Boris Kartelo ubijeni. Boris Troskot (30) iz Kašića i Borislav Periša (27) iz Krkovića do danas se vode kao nestali.

Borislav je mogao biti vaš brat, baš kao što je Jakov bio moj prijatelj i otac mojih nećaka. Vi se sa svojim bratom možda svađate ili ga zovete da vam popravi vešmašinu, ali Ante Periša svoga vidi samo u onim dugim noćima kad ne uspijeva zaspati, jer se i dalje muči s time što ga nije uspio pokopati. Na fotografiji uz razgovor za Slobodnu od prije pet godina Ante u rukama drži đačku knjižicu, plavu s tvrdim koricama, kakvu su u ona vremena dobivali đaci takozvanog usmjerenog obrazovanja, i pokazuje tinejdžersku fotografiju nestaloga brata. Ni dvadeset godina nije bilo dovoljno da se sazna sudbina nestalih, a kamoli, recimo, da obitelji žrtava dožive taj osjećaj da je pravda zadovoljena i da je netko odgovarao za zločin, ako im već nije moguće vratiti djecu iz mrtvih. Šibenska policija je od 2002. do kolovoza 2012. podnijela tri kaznene prijave protiv trojice državljana RH osumnjičenih za te zločine. Sva trojica su zasad ostala nedostupna, dakle: u Srbiji.

Boris Troskot i Borislav Periša samo su dvojica s popisa oko devet stotina imena nestalih s hrvatske strane od 1991. do 1995. Tih devet stotina imena krije nekoliko tisuća majki, supruga, djece, braće i očeva čiji život nikad neće biti nalik na one druge, nesvjesne tog strašnog bremena. Može, ali prvo nam otkrijte podatke o nestalima, odgovarali su posljednjih nekoliko godina hrvatski političari na zahtjeve Beograda da Hrvatska povuče tužbu za genocid. To nije bila prazna politička floskula. Jugoslavija je bila uređena država, tumačila mi je prije nekoliko godina dužnosnica Međunarodnog crvenog križa, JNA je bila dobro ustrojena vojska, i sve se bilježilo i registriralo. Da ima političke volje, brzo bi se otkrila sudbina svih nestalih i našli njihovi grobovi, uvjerena je žena koja se godinama bavila nestalima u ratovima širom svijeta. Srbiji je jako bilo stalo do povlačenja hrvatske tužbe: da je sve to staviti na hrpu, nakupilo bi se više stotina izjava beogradskih političara u samo nekoliko godina. Neumorno su pozivali na povlačenje tužbe kojom je Hrvatska tužila Srbiju za genocid još 1999. godine, pred UN-ovim sudom u Haagu koji sudi u sporovima među državama. To im je bilo jako važno, ali opet ne toliko važno da bi ispunili glavni uvjet hrvatske strane, a to je rasvjetljavanje sudbine preostalih nestalih osoba.

Srbija je dosad dostavila podatke o samo 15 nestalih osoba, a na popisu ih još ima više od 900, izjavila je ovih dana ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, odgovarajući na još jedan poziv iz Beograda da se tužbe povuku. Puno je nestalih i sa srpske strane - krajem godine Hrvatska je tražila ukupno 1664 svoja državljana. Sad je već gotovo: ako je i bilo šanse da Hrvatska povuče svoju tužbu, to sigurno neće napraviti neposredno uoči početka suđenja pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu za mjesec i pol dana, u ponedjeljak 3. ožujka. - Nažalost, bojim se da je sada kasno za povlačenje tužbi - poručila je Vesna Pusić. Ispričala je da je u posljednjih godinu dana na tu temu imala nekoliko razgovora, s ministrom vanjskih poslova Srbije Ivanom Mrkićem i s prvim potpredsjednikom vlade Aleksandrom Vučićem. - Složili smo se da je za rješavanje tog problema ključno da Hrvatska dobije podatke o nestalima - rekla je. Složili su se, i ostali na tome. Naši pravni stručnjaci znaju da nemamo šanse dobiti tu tužbu; kao što ni Srbija neće uspjeti u svojoj protutužbi dokazati da je genocid izvršen u Oluji. To nije važno, važno je da sada - kad smo ostali bez tužbe kao snažnog sredstva pritiska - ne odustanemo od inzistiranja na otkrivanju sudbine nestalih i na kažnjavanju ratnih zločina. Makar tako da time, kao članica EU, uvjetujemo približavanje Srbije Europskoj uniji.