Malena Argentinka koja je u utorak bila nekoliko minuta pod vodom hotelskog bazena u Dubrovniku spašena je samo zahvaljujući brzoj koordinaciji svih spasilačkih službi. Među njima su i helikopteri Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koji svakog ljeta spašavaju desetke turista koji se ozlijede, ili naglo obole na nekom od naših otoka, ili im je potreban hitan prijevoz do najboljeg regionalnog medicinskog centra - KBC-a Split.
Helikopteri HRZ-a godišnje obave nekoliko stotina medicinskih prijevoza. Samo do kolovoza ove godine odradili su ih više od 200, iako je to samo djelić njihova posla, uz protupožarne intervencije te traganje i spašavanje na moru i kopnu. Satnik Josip Jović, zapovjednik Eskadrile transportnih helikoptera, dočekao nas je u zrakoplovnoj bazi u Divuljama.
Porod u zraku
- Zakasnili ste na intervenciju. Posada upravo polijeće za Dubrovnik - rekao nam je u 9.00, tek što smo stigli u Divulje. No, nema razloga za brigu, napravit ćemo reportažu jer, nažalost, medicinskih prijevoza dnevno je i do četiri-pet. Uglavnom se radi o teško ozlijeđenim turistima koji hitno trebaju transport u bolnicu. Dok sjedimo u hladu nekad velebnog, a sada pomalo derutnog vojnog objekta u Divuljama, građenog još za vrijeme Austro-Ugarske, satnik Jović kao na brifingu za svoje pilote niže priče i situacije kojih se nagledao u ovih deset godina. Bilo ih je uistinu mnogo.
- Imao sam sve vrste medicinskih intervencija koje se mogu zamisliti. Još 2008. godine bio sam na prvom porodu u helikopteru. Gledamo i ružne scene - jednog pacijenta liječnici su od Hvara do Splita morali pet puta reanimirati. Takve se scene moraju urezati u pamćenje, baš kao i ovo jučer, kada smo vozili malu turisticu. Čovjeku se srce stegne kada vidi dijete prikopčano na aparate - ispričao nam je Jović.
I za bolest i za požar
- Najčešće ne letimo na Brač jer je tamo dostupan brzi medicinski gliser, no kada je on prezauzet, uključimo se i mi. No, od Divulja do Šolte treba nam šest minuta i još toliko da pacijenta dopremimo u KBC Split. Dakle, u petnaest-dvadeset minuta od poziva ozlijeđena je osoba sa Šolte dopremljena u bolnicu, što je značajno brže čak i od europskog standarda “zlatnog sata” koji nalaže da pacijent mora biti u bolnici unutar sat vremena - ponosan je satnik na učinak svojih pilota.
Iz njegovih riječi proizlazi da je znatno pametnije, ako se baš mora, ozlijediti se na Šolti nego, recimo, u Omišu. Dok se kola Hitne probiju do pacijenta kroz prometnu gužvu, piloti su svog već predali splitskim liječnicima i ispijaju kavicu u kantini vojarne, čekajući novi poziv.
No, priznaju, nije to nimalo lagan posao. Uz stres koji nosi potreba za brzim djelovanjem, tu je i sve veći broj intervencija. Prošle godine Dalmacija je bila u plamenu i piloti helikoptera i kanadera gotovo su cijelo vrijeme bili u zraku, a trebalo je odraditi i medicinske intervencije jer ozlijeđeni ne mogu čekati da se požar ugasi.
Hitno za Hvar!
Nakon nekoliko takvih intervencija iz naših se kombinezona doslovce može iscijediti znoj, izgubi čovjek i do tri kilograma. Zato prije leta treba dobro pojesti, da tijelo izdrži taj napor - objasnio je satnik. A u rijetkim trenucima odmora piloti pokušavaju “ubiti oko”, ili se nekako razonoditi. Uz kantinu, uredili su si i klimatizirani klub s pikadom i biljarom. Na raspolaganju su im i sauna i teretana, a ako je dan baš miran, barem jedna od tri posade može se baciti u more koje je praktički u samoj bazi.
Prošlo je 10.30, a mi smo još u Divuljama. Vrućina postaje nesnosna pa je razgovor pomalo zamro. Sjedimo u hladu slušajući cvrčke, a onda odjednom nevjerojatno glasan mobitel dežurnog liječnika, dr. Ivana Brdara, oglašava uzbunu. Zove splitski centar 112.
- Mobitel mu mora biti tako glasan da ga probudi - kažu vojnici kao da pravdaju kolegu, a dr. Brdar ozbiljna lica prima upute.
- Hvar, prometna nesreća. Dvije teško ozlijeđene osobe. Idemo! - rekao je, a Divulje koje je vrućina pomalo uspavala postale su nalik košnici. Svi se dižu, žamor na svakom koraku, kombi sanitetskog prijevoza pun medicinske opreme ide prema helidromu, a naš domaćin, satnik Jović, okuplja dežurnu posadu. U trenutku mu se u ruci nekako stvorila pilotska torba sa svom potrebnom opremom. Dok brzim korakom grabimo prema helidromu, gledamo na sat. Prošlo je samo nekoliko minuta od poziva, a mi smo već kod helikoptera. Još nekoliko minuta potrebnih za ukrcaj ljudstva i opreme i već smo u zraku, jurimo na hvarski helidrom, gdje čekaju unesrećeni. Dolaze i prve informacije o stanju pacijenata.
Austrijanka nije dobro!
Njemačkom državljaninu nezgodno je slomljena ruka i trebat će na operaciju. Austrijanka je prošla znatno gore. Probijeno joj je plućno krilo, zbog čega se zrak zadržava u međuprostoru i moguće je da kolabira. Dr. Ivan Brdar unosi podatke u zapisnik o intervenciji, a njegov tehničar Goran Karna već priprema nosila i drugu opremu. Helikopter je opremljen kao omanja bolnica: EKG, oprema za reanimaciju, nosila i daske za spašavanje, lijekovi, infuzije i injekcije, oprema za davanje kisika, pribor za previjanje rana... Ekipa nikad ne zna što će ih dočekati pa su spremni za sve situacije. Ne stignemo se ni nadiviti panoramama Splita, Čiova i Šolte, a satnik Jović već počinje slijetanje na helidrom. Primjećujemo žuta kola hvarske Hitne pomoći s unesrećenim turistima koji izlaze iz njih. Dobro je, hodaju, to je valjda dobar znak, pomišljamo vidjevši nesretnog Nijemca kako se, sav umotan u zavoje i preplašen, penje u moćan ratni helikopter. Slijedi ga teško ozlijeđena Austrijanka. Ne žele leći na nosila, dobro im je, kažu, i na sjedalima. Medicinska ekipa se ne buni. Ivan i Goran ne razmjenjuju, zapravo, ni riječi. Nema ni smisla kada se od glasnih elisa ne bi ni čuli. Komuniciraju znakovima, ako si uopće moraju išta reći, jer nakon toliko intervencija svatko točno zna što radi u kojem trenutku te nema potrebe za dogovor. Najprije pregledavaju ozlijeđenog Nijemca. Stanje mu je stabilno. Doznajemo da je on zapravo ozlijeđen još prije dva dana, kada je sudjelovao u prometnoj nesreći te mu je slomljena ruka.
Kao u autobusu
Iako mu je stavljena longeta, očito se nije pridržavao uputa o mirovanju pa je došlo do pomaka slomljene kosti, zbog čega mora na operaciju. Austrijanka je u gorem stanju, premda, zapravo, izgleda mnogo bolje. U nezgodnom padu slomljena su joj rebra i probijeno plućno krilo. Dok joj ekipa stavlja masku s kisikom na lice i uvodi infuziju, već smo u zraku i letimo prema splitskom KBC-u, gdje nas čeka spreman liječnički tim. Preplašeni turisti kao da i ne shvaćaju da su u vojnom helikopteru. Gledaju pred sebe, zabrinuti za svoje stanje. No, naša ekipa zna da će s njima biti sve u redu pa se bacaju na sređivanje papirologije dok instrumenti pomno bilježe vitalne funkcije austrijske turistice. Za tren oka eto nas na helidromu splitskoga KBC-a. Još jedna žuta kola Hitne pomoći već su tu, čekaju nas. Pacijenti odlaze na pretrage i operacije, a mi smo već na povratku prema Divuljama.
- I to je to! - dobacuje nam dr. Brdar prikupljajući otpatke i pripremajući opremu za novu intervenciju. Bio je to relativno lagan posao, no katkad se dogodi da im novi poziv dođe dok su još u zraku.
Znamo pokupiti pacijenta na Hvaru, pa juriti na poziv s Visa, a u povratku još svratiti po jednoga na Šoltu. Ponekad se osjećam kao da vozim autobus pa stajem na stanicama - našalio se satnik Jović. Ipak, svjestan je da helikoptersku hitnu pomoć nitko ne zove iz hira.
Motiv koji tjera dalje
Nakon svakog leta osjećam se kao da sam nešto napravio, spasio nekoga, pomogao čovjeku. Zbog toga se i radi ovaj posao - rekao je Jović, a to su potvrdili i “medicinari”.
Bilo je u karijeri te ekipe i smrtnih slučajeva, ali, ustvrdili su, srećom samo toliko da se svih dobro sjećaju. Njihov je cilj dopremiti pacijenta u stabilnom stanju u bolnicu, a u tom su poslu uspješni. Dok smo izlazili iz helikoptera, satnik Jović iz kokpita nam je mahao kako ipak neće s nama.
- Gori na Svilaju, idemo gasiti - vikao je dok se dizao u zrak. I tako 365 dana godišnje, 24 sata dnevno.
Godišnju normu sruše u 2 mjeseca
Svake godine na našim se otocima odmara sve više turista. Zakon velikih brojeva nalaže da će se jednom postotku njih dogoditi nešto loše. Nespretno će pasti na kamenjaru, sudjelovati u prometnoj nesreći ili baš na ljetovanju doživjeti srčani udar.
Otoci nemaju bolnice pa svaka medicinska intervencija zahtijeva dobru koordinaciju svih službi, a helikopteri su u tim akcijama presudni. Kada čuju snažne elise ruskog transportnog helikoptera Mi-8, otočki liječnici znaju da je stigao spas za njihove pacijente, jer bržeg i kvalitetnijeg načina transporta teško ozlijeđenih osoba s otoka naprosto - nema.
- Pokrivamo sve otoke i nema dijela Hrvatske u koji nisam sletio - rekao nam je Josip Jović prisjećajući se kako je prije nekog vremena letio i u BiH. Sletio je na nogometni stadion u Mostaru usred utakmice. Tribine su bile oduševljene, no iskusni piloti brinuli su se samo jesu li stigli navrijeme da spase ljudski život.
- Godišnja ‘norma’ je oko 120 sati leta, a mi u mjesec dana nekada odradimo 50-60 sati. Ne izlazimo iz helikoptera u kojima, kada je ovako vruće, može biti i do 48 stupnjeva - ustvrdio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....