Partijski i milicijski izvještaji pisani 1972. godine navode da je studentski pokret 1971. godine, iliti pokret hrvatskih sveučilištaraca, započeo izborom Ivana Zvonimira Čička za studenta prorektora. Taj događaj iz poslijepodnevnih sati 21. prosinca 1970. godine doista je bio ključan za nastanak studentskog pokreta, jednog od tri reformska stupa (uz reformsko krilo u SKH i Maticu hrvatsku) Hrvatskog proljeća, odnosno događaja koje su i sami njihovi protagonisti, poput Mike Tripala prije pola stoljeća nazivali "masovnim pokretom" od čega je nastala kasnije pogrdna kratica "maspok". U vrijeme nastanka studentskog pokreta atmosfera je već bila itekako zagrijanija nego što je bila početkom godine. U siječnju je održana X. sjednica CK SKH, a upravo je ona bila ishodišna točka Hrvatskog proljeća. Ta je sjednica bila velik trijumf Savke Dabčević-Kučar i njenog vodstva (naravno, potpomognutog Vladimirom Bakarićem), smatrala se velikim porazom unitarista, a sve do sloma u Karađorđevu, ona je imala funkciju početka vremena. Sve se mjerilo po X. sjednici i od nje, svi su se u nju zaklinjali. Prije početka studentskog pokreta i Matica hrvatska počela se buditi, već od 1967. i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a kulminacija njezina rada uslijedit će 1971.
Prije izbora Čička za studenta prorektora, prvoga u povijesti zagrebačkog sveučilišta, štošta je ukazivalo na nezadovoljstvo studenata tadašnjim studentskim vodstvom, a još je više toga ukazivalo da će biti izabran kandidat struktura, a ne "remetilački faktor". Krajem studenog i početkom prosinca, na fakultetima su održani izborni skupovi za Skupštinu Sveučilišta. Trajala je uglavnom nezapažena kampanja za delegate na Skupštini koja će birati i studenta prorektora. Najinteresantniji skup održan je 26. studenoga na Filozofskom fakultetu. Okupilo se stotinjak od tri tisuće studenata. Rasprava je bila burna, a Čičak i njegovi pristaše dobro su se organizirali i pobijedili. Čičak je bio izabran za kandidata za studenta prorektora iako uopće nije trebao biti kandidat. Mnogi su smatrali da bi to trebao biti Ivan Padjen, ali on je odbio kandidaturu. Čičkov protukandidat, i veliki favorit, bio je Damir Grubiša. Čičak nije bio čovjek sistema. Nije bio član Saveza studenata, bio je deklarirani vjernik, javno aktivan u katoličkom laičkom pokretu koji je snažio nakon Drugog vatikanskog koncila. Htjeli su mu zabraniti da maturira zbog navodno nacionalističke školske zadaćnice. Uspio je maturirati, pa i pobijediti na studentskom natjecanju u govorništvu. Ponajviše zbog svog katoličkog angažmana, imao je mnogo poznanstava među studentima različitih fakulteta. Bio je autsajder, ali nije bio nepoznat. Grubiša je bio student uzorne biografije. Član SKH, uzoran student, aktivan u društveno-političkim, posebno studentskim organizacijama. Bio je službeni kandidat Saveza studenata, a uživao je i pretjeranu podršku struktura. Studentski list je u broju objavljenom šest dana prije izborne Skupštine Sveučilišta potpuno neprofesionalno objavio kratku vijest, grafički istaknutu u okviru, naslovljenu "Damir Grubiša prorektor". Iz teksta je jasno da on još nije prorektor, ali uredništvo očito nije sumnjalo u to da će biti. Dan uoči izbora Televizija Zagreb je emitirala razgovor s Grubišom, a novinar Ante Panjkota čestitao mu je na izboru. Dan prije Skupštine Sveučilišta, na Skupštini Saveza studenata Hrvatske, Grubiša je premoćno pobijedio Čička. Dobio je 90 glasova, Čičak 12.
Senzacionalni preokret
Prilikom glasanja o nominacijama na Skupštini Sveučilišta Grubiša je premoćno pobijedio. Osvojio je 195 glasova, Čičak 57. No, prije prvog kruga glasanja jedan je student ustao i s mjesta (nije izašao za govornicu što je bila njegova sreća, jer bi nakon Karađorđeva vjerojatno bio uhapšen zbog onoga što je kazao) rekao da uvjeti nisu bili jednaki za sve, da je Grubiša protežiran. Uzviknuo je "Ova je Skupština izmanipulirana. Dolje manipulacija! Živjela demokracija!". Bio je to Ante Žužul, tada student Filozofskog fakulteta, budući vlasnik Školske knjige. Bila je to prva naznaka da se stanje mijenja u Čičkovu korist. Svi kandidati za prorektore morali su se izjasniti prihvaćaju li kandidaturu. Čičak je napravio mali eksces, iskoračio iz protokola i održao kratak govor te poručio da je "dosta političkih manipulacija u ovom društvu". Dobio je dugotrajni pljesak, postalo je očito da je on kandidat fakulteta i domova, a Grubiša Saveza studenata. Od Čička je zatraženo da se on ponovno izjasni o nominaciji, a on je ponovio isti eksces. Prvi krug donio je senzacionalni preokret: Čičak je dobio 174, a Grubiša 166 glasova. Budući da ni jedan kandidat nije dobio potrebnu većinu, glasanje je ponovljeno. U drugom krugu Čičak je pobijedio, u jednom poslijepodnevu neočekivano je postao studentski lider, a već sljedećeg dana počelo je njegovo osporavanje.
Izbor Čička bio je šok sustavu. Nije bio prvi "samozvanac" koji je pobijedio službenog kandidata. Uspjelo je to i Ivanu Supeku na izborima za rektora 1968. godine. Šok je zapravo bio toliki da su i Čičkovi roditelji bili šokirani, a ni on nije znao što njegov izbor zapravo znači. Čičak je neobična pojava 1971. Bio je studentski vođa koji nije bio član Saveza studenata ni Partije, a vjerno se zaklinjao u CK SKH, Savku i, barem do ljeta 1971. u X. sjednicu. Podržavao je Maticu hrvatsku i njezin rad, a njezin član postao je 6. prosinca, nakon Karađorđeva, kada se u Maticu učlanio iz protesta. Nije bio vezan ni za jedan stup Hrvatskog proljeća - Partiju, Maticu, Savez studenata, a bio je osoba koja je imala, u usporedbi s drugim proljećarima, najčišći i najkorektniji izborni legitimitet. Na mjesto studenta prorektora nisu ga doveli samo studentski glasovi, bez glasova znanstvenog i administrativnog osoblja ne bi pobijedio Grubišu.
Sljedećeg dana Predsjedništvo Saveza studenata Zagreba sastavilo je priopćenje i ustvrdilo da Čičak ne može biti prorektor, niti bilo gdje može predstavljati studente Zagreba. Prigovoreno mu je i to što ne podržava program 300 dana Saveza studenata (grozno dosadan program, pisan učmalim, birokratskim jezikom, više nalik na jezik partijskih veterana nego na jezik mladih ljudi), a preko njega se ruši socijalistički, znanstvena i nacionalna orijentacija Sveučilišta. Osporen je izabrani, ne legalitet i legitimitet izbora.
Studenti Splita protiv Čička
Održavani su skupovi na fakultetima i uglavnom su bili protiv Čička. Protiv Čička izjasnio se i Koordinacioni odbor Saveza studenata Splita, a naslov u Slobodnoj Dalmaciji bio je "Studenti Splita protiv Čička", što je izazvalo revolt i potpisivanje peticije podrške Čičku. Slobodna je prezentirala zaključak Koordinacionog odbora kao stav splitskih studenata, a ne stav tog odbora. Tekst peticije sastavili su Mirko Karoglan i Zvonimir Puljić u prodavaonici namještaja, a potpisalo ju je 1117 studenata.
Studentski list je u prvom broju 1972. na naslovnici objavio čičak (biljku, ne Ivana Zvonimira) i objavio nekoliko tekstova protiv njega. Protiv njega išlo se i ad hominem. Izravno mu je osporena pobjeda (da je njegova jedina pobjeda u govorništvu), izbor Čička ocijenjen je kao sramota socijalističkog hrvatskog sveučilišta, kriza bi se prevladala njegovim odlaskom. Protiv Čička izjasnila se i Godišnja konferencija SK Filozofskog fakulteta, na kojem je Čičak studirao, ali je Grgo Gamulin oštro kritizirao Savez studenata, koji je zanemarivao niz važnih tema. Za Čička je zaključio da je izabran lege artis, a na kraju da je Savez studenata u teškoj krizi. Bila je to naznaka promjene. Oštri napadi na Čička mnoge nezainteresirane i neutralne studente preveli su na njegovu stranu. Osjećali su kako je nepravedno da se nekome, k tome autsajderu, negira nešto što je postigao, izborna pobjeda.
Sve je na Čičkovu stranu prevagnulo 8. siječnja, kada su održane dvije skupštine studenata (koje su se pretvorile u zbor) i jedan zbor. Skupština Saveza studenta Pravnog fakulteta je prekinuta, a protekla je u nadvikivanju i zviždanju. Skupština na Medicinskom fakultetu, na kojoj je bio i Čičak, prekinuta je na vrijeme, nekoliko minuta prije fizičkog obračuna kod govornice. Bilo je jasno da Čičak više nije pojedinac protiv kolektiva. Uz njega su išli njegovi pristaše, oni su skupštine pretvarali u zborove. Atmosfera je bila užarena, a ni znanje stečeno na fakultetu nije bilo od pomoći. Jedna je studentica medicine, nasuprot svemu što je učila, pljunula na svog kolegu koji je javno podržao Čička. Zbor je održan u večernjim satima u Studentskom domu "Nina Maraković" i taj je skup završio. Čulo se štošta - od toga da Čičak ne može ostati student prorektor, do burnog skandiranja "Čičak-Čičak" za vrijeme govora studenta prorektora čiji su stavovi te večeri bili pomirljivi. Izjavio je da se javno u Crkvi sv. Petra molio za Centrali komitet te kako podržava 300 dana, ali da ga treba revidirati. Čičak je postao pobjednik pred očima Eme Derossi Bjelajac, članice Izvršnog komiteta CK SKH, zadužene za Sveučilište. I nije se dogodilo samo to, na zboru je predloženo da Dražen Budiša bude kandidat za predsjednika Saveza studenata Zagreba. Slučaj Čičak okončao je rektorat priopćenjem od 18. siječnja. Potvrdio je da je Čičak legalno izabran, a ubrzo nakon toga počelo je otvoreno distanciranje od dotadašnjeg vodstva Saveza studenata.
Razdoblje do Skupštine Saveza studenata Zagreba u travnju bilo je vrijeme transformacije. Dotad se pokret dijelio na čičkovce i antičičkovce, sada se počeo dijeliti na nacionalne i lijeve. Činjenica da nikada nije bio monolitan vrijednost je tog pokreta, uvijek je zadržavao i omogućavao pluralnost. Skupština SS Zagreba više je puta odgađana. To je odgovaralo Budiši i Čičku. Dobili su još vremena za pridobivanje novih pristalica, a imali su vremena, posebno Budiša, naučiti kako funkcionira Savez studenata. Na skupovima se čičkovci i antičičkovci sukobljavaju, a jedan od čičkovaca Predrag Raos optužio je antičičkovca Linu Veljaka da želi uvesti politički pluralizam. Veljak se zalagao da ljevica na Filozofskom fakultetu gdje je studirao formira zasebnu izbornu listu. Budiša na tim skupovima postupno formulira političku platformu studentskog pokreta. Raskida sa '68. (koju nikada i nije podržavao), u središte stavlja nacionalnu ekonomiju, nacionalno utemeljenje za njega je imperativ, a protiv je nove ljevice i njezina internacionalizma. Skupovi su komentirani izrazom "nezapamćena strančarska atmosfera", što je tada bila psovka, a danas je pohvala tih skupova. Da u svemu ima pluralizma, jasno je formulirao Nenad Peternac, izjavivši da ako pobijedi Budiša, "najgrublje rečeno, ja idem u opoziciju".
Predsjedništvo Saveza studenata Zagreba objavilo je da su na Skupštini zakazanoj za 4. travnja dva kandidata za predsjednika: Dražen Budiša i Žarko Puhovski. U stvari, kandidat je bio samo Budiša. Puhovskog je kandidirao PMF, a da ga o tome nisu ni pitali. Do Skupštine SS Zagreba promijenio se i odnos politike prema studentskom pokretu. Pero Pirker javno ga je podržao i izjavio kako je važno da na scenu dođu politizirani studenti koji podržavaju X. sjednicu. Iz prvotne rasprave o pojedincu nastao je masovan i žestok pokret. Partija je bila protiv studentskog vodstva, ali i toga da Budiša dođe na čelo SS Zagreba. Skupština je održana, i zapamćena je po uklanjanju v.d. predsjednika SS Zagreba Damjana Lapainea s govornice, što je dovelo do rascjepna Skupštine. Ljevičari su otišli u ABH kabinet, a nacionalnima koji su tada definitivno pobijedili bivše vodstvo, taj je incident priskrbio etiketu nasilnika. Lapaine je uklonjen gotovo anegdotalno. On je tražio da se ukloni delegata Ivana Borasa, inače i zastupnika u Saboru, i uzeo mu je mikrofon. Umjesto Borasa, redari su uklonili njega. Nakon toga Puhovski je ustao i rekao da ide, za njime je otišla skupina lijevih u ABH kabinet. Do danas nije raspleteno koliko je redarskih službi bilo organizirano - dvije ili tri, kao ni to gdje je bilo više delegata nakon rascjepa, u ABH kabinetu ili dvorani. Rasprave o tome među sudionicima traju i danas, ali svi se slažu da su Budiša i Čičak imali studentsku podršku. Sve je ponovno razriješio Supek, kazavši da je Skupština u dvorani legalna.
Budiša je doživljavan kao mekši od Čička, kao netko s kime se može pregovarati. Lijevi su bivali sve manje važni, ali ipak će ostati na sceni do kraja. Primjerice, Puhovski i Duško Čizmić Marović bit će na brojnim tribinama. Njima bi se i fućkalo na njima, ali su pozivani. Da se stanje u Hrvatskoj zaoštrava, potvrdio je Tito, koji je krajem travnja od Savke tražio hapšenja, a među onima koje je trebalo uhapsiti, bili su i Budiša i Čičak. Savka je to odbila. Potpuni trijumf nacionalnih završen je 18. svibnja, kada je Ante Paradžik izabran za predsjednika SS Hrvatske.
Reformsko krilo partijskog vodstva i dalje je sa simpatijama gledalo na studentski pokret. Miko Tripalo, u intervjuu danom Omladinskom tjedniku u lipnju, kazao je da je pokret progresivan, kako igra pozitivnu ulogu, ali ima i mišljenja pojedinaca i manjih grupa koja se ne podudaraju s "našim mišljenjem". Za ljeto studenti nisu planirali nikakve posebno akcije. Kao i svi, i oni su tražili legitimaciju kod Tita i slali su mu telegrame. Za Dan borca poslali su mu čestitku "jer Ti si bio i ostaše prvi ustanik i borac, ne samo protiv okupatora, nego protiv svake nepravde".
Odnos Partije se mijenja
Studentski čelnici nisu bili pozvani na 4. sjednicu Konferencije SKH, i prošireni plenum SS Hrvatske zatražio je da predstavnici studenata ubuduće budu pozivani na sve političke skupove svih razina SRH. Bio je to trenutak u kojem su pokazali koliko su nevješti, naivni, samouvjereni, koliko su sebe smatrali važnima i snažnima, i koliko nisu razumjeli politiku, jer zašto bi ih itko pozivao na sastanak tijela kojega nisu članovi. Zatražili su i formiranje studentskih vojnih teritorijalnih jedinica (zbog sve jačeg blokovskog pritiska na SFRJ) jer su smatrali svojom dužnošću da se aktivno pripreme za doček bilo kojeg agresora.
Da se odnos Partije prema studentima mijenja (pri čemu valja imati na umu da ti odnosi nikada nisu bili intenzivni; studenti su djelovali samostalno) pokazala je akcija Hrvatski sveučilištarci u Istri, službeno kulturna manifestacija, no koja je u političkim krugovima primljena kao nacionalistička provokacija. Akcija je prekinuta nakon što su iz Partije isključeni, zbor nacionalizma i frakcionaštva, Šime Đodan i Marko Veselica, dva docenta s Fakulteta ekonomskih nauka, zbog svojih radikalnih stavova o ekonomskom položaju Hrvatske vrlo popularnih među studentima. To isključenje bilo je prvi uspjeh protuproljećarske struje u Partiji. Pokazalo je i da studentsko vodstvo nije monolitno. Većina je bila ogorčena zbog isključenja, ali SS Rijeke podržao je odluku Partije. U Partiji sve više jača uvjerenje da im studentsko vodstvo svojim radikalizmom i energičnošću šteti, a posljedica toga je sve veća sumnjičavost Partije prema studentima.
U kolovozu Tripalo i Savka izražavaju sumnju u studentski pokret, a u istom mjesecu, na Tripalovu inicijativu, održan je tajni sastanak na kojem su, osim njega, bili i potpredsjednik Sabora Makso Baće, sekretar Međuopćinskog komiteta za Dalmaciju Mirko Dragović i Budiša, od kojega traže da studenti ne stvaraju probleme svojim radikalnim zahtjevima. Tripalo je Budiši nagovijestio da se za jesen sprema obračun s neproljećarima u partijskom vodstvu.
SS Hrvatske u rujnu je u Dubrovniku organizirao skup "Univerzitet danas", i tamo je prvi put spomenuta mogućnost organizacije studentskog štrajka. Puhovskom su o toj mogućnosti govorili Budiša, Čičak, Paradžik, o tome su razgovarali i s drugima iz lijeve grupe, Čizmićem i Marovićem. Pitali su ih bi li im se u slučaju štrajka pridružili. Puhovski im je kazao kako to ne može biti samo na nacionalnoj osnovi, nego i na socijalnoj, na temelju '68. Ti razgovori nisu bili nevažni. Studentske vođe na suđenju se teretilo da je štrajk pokrenut iz inozemstva, jer je jedna hrvatska emigrantska novina u Švicarskoj pisala o toj mogućnosti, ali u listopadu 1971. Budiša skup pamti i po ručku u Restoranu Mimoza, gdje su bili čelnici SS Jugoslavije, pa tako i Azem Vllasi, koji je Budišu optužio da djeluje s proustaške pozicije. Tučnjava je na vrijeme spriječena.
Sve su češće i rasprave o povezanosti Matice hrvatske i studenata. Neki matičari bili su idoli studentima, posjećivali su se međusobno na skupovima, Matica je imala simpatija prema studentima, ali je bila i oprezna. Bojala se studentskog radikalizma, podržavala ih je uglavnom kroz Hrvatski tjednik.
Preokret se zbio u studenom, na 22. sjednici CK SKH. Prvoga dana Savka je održala referat koji je usvojen kao programski dokument. To je trebao biti trenutak obračuna s neproljećarima, ali drugoga dana Dušan Dragosavac održao je kontrareferat i kazao da je sektaštvo velika prijetnja. Bilo je jasno da su proljećari u defenzivi. Kasnije je Bakarićeva, pobjednička struja, tvrdila da je mogla smijeniti rukovodstvo na 22. sjednici, ali nisu htjeli jer je Tito bio u inozemstvu. Ubrzo nakon sjednice, Bakarić na zatvorenom sastanku s političkim aktivom Hercegovine u Mostaru izjavljuje da u CK SKH postoji nacionalistička frakcija, na čelu sa Savkom i Tripalom.
Okidač za studentski štrajk bilo je isključenje Jure Sarića iz republičkih sindikalnih foruma. Na sjednici Predsjedništva Republičkog vijeća Saveza sindikata Hrvatske raspravljalo se o isključenju Veselice iz sindikalnih tijela, što je bio nastavak njegova isključenja iz Partije. Veselica je vrlo oštro iznio svoje stavove, otvorio je čak i pitanje republičkih granica, a njegove teze odbačene su kao štetne i neprihvatljive. Za riječ se javio potpredsjednik sindikata Jure Sarić, i kazao da ako se iz sindikata isključuje ljude optužene za nacionalizam, onda na dnevni red treba staviti i unitariste "kao najplodnije đubre koje proizvodi nacionaliste". Isključeni su i Veselica i Sarić. Isključenje Sarića bio je velik šok. On je bio stari komunist, prvoborac, jedan od organizatora ustanka u Srbiji. Studentsko je vodstvo vidjelo da se događa suprotno od onoga što je Tripalo najavio Budiši, a preko isključenja Sarića nisu htjeli prijeći, i ono je pokrenulo ideju štrajka. O tome su 21. studenoga razgovarali Veselica, Čičak, njegov brat Đuka i Mijo Pavić. Oko 23.30 otišli su u studentski dom u Šarengradskoj ulici, gdje je živio Budiša. Zatekli su ga u pidžami, spremnog za počinak. Izložili su mu ideju štrajka, i on se s njome složio. Pola sata poslije ponoći dogovoreno je da zbor zakazan za 22. studenoga, a koji je trebao biti o ustavnim amandmanima, bude zbor na kojem će biti proglašen štrajk. Dogovoreno je i da će ga proglasiti potpredsjednik SS Zagreba Goran Dodik. On je sin prvoborca iz Dalmacije, oženjen je, ima dijete, računali su da ga milicija neće dirati.
Zbor je otvorio Čičak, založio se za jedinstvo svih frakcija pokreta. Ključno pitanje bile su devize, odnosno pitanje deviznog režima, jedno od centralnih pitanja '71. Budiša je, pred 3000 studenata, kazao da se štrajk pokreće isključivo zbog deviznog režima. Usvojeno je 11 zaključaka. Tražilo se, uz ostalo, da se SRH konstituira u suverenu, nacionalnu državu hrvatskog naroda, podržan je referat Savke na 22. sjednici, u točki šest proglašen je štrajk, a posljednjom točkom podržan je Tito "od koga je i potekla inicijativa za radikalno rješenje deviznog režima". Navečer su na plenumu SS Zagreba dogovorene parole: "dohodak radniku", "devize onima koji ih ostvaruju", "studenti srpske nacionalnosti budite s nama: interesi su nam zajednički" i druge. Plenum SS Hrvatske odlučio je da štrajk traje do 3. prosinca.
Tvrdi Janko Bobetko
Partija je štrajk osudila kao društveno neodgovoran, štetan. Razdoblje štrajka razdoblje je dvoboja između partijskog i studentskog vodstva. Partijsko vodstvo bi da završi što prije, studentsko ga želi odraditi do kraja. Partijsko vodstvo izazvalo je i rascjep u studentskom, koje će napustiti manje važan dio iz vodstva SS Zagreba, predvođeno Mladenom Vedrišem, koje je bilo na liniji Partije i hitnog završetka štrajka. Rektor Supek nije se uzbuđivao zbog štrajka. Bio je u inozemstvu, gdje je promovirao svoju ideju stvaranja Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku. Vijest o štrajku zatekla ga je u Walesu, gdje su studenti štrajkali zbog zapostavljenosti velškog jezika. Supek im je održao predavanje, a u Zagreb se vratio nakon završetka štrajka.
Štrajk je imao gotovo jednoglasnu podršku. Dijelom ga je podržala i studentska ljevica. Protiv su se izjasnile samo Viša upravna škola i Viša škola za fizičku kulturu. Podršku studentima davala su i poduzeća (Rade Končar, Nikola Tesla), a stizala im je i financijska pomoć. Partijsko vodstvo bilo je nervozno. Mislilo je da ih studenti mogu srušiti, nisu znali da su u stvarnosti već otpisani. Tripalo je održao govor u Tvorpamu, upozorio da posljedice štrajka mogu biti tragične, a već postaju vrlo opasne i dovode u pitanje politiku SRH i njezina vodstva. U zagrebačkom Gradskom komitetu u Mesničkoj ulici formiran je antištrajkaški štab. U subotu, 27. studenoga, održan je sastanak o prekidu štrajka. Na njemu su bili Paradžik i Budiša, koji kao posebno tvrdog u partijskim zahtjevima pamti Janka Bobetka, koji je lupao šakom o stol. Sastanak je završen bez dogovora.
Štrajk je prolazio u miru i bio je dobro organiziran. Bilo je pokušaja narušavanja štrajka. Nekoliko studenata uspjelo je održati vježbe iz anatomije na Medicinskom fakultetu. Mladi asistent na Katedri za ustavno pravo pokušao je održati predavanje za dvadesetak studenata. Bio je to Smiljko Sokol. Najslavniji štrajk u hrvatskoj povijesti završen je nakon 12 dana, 3. prosinca, kako su studenti i planirali. Završen je dva dana nakon sastanka u Karađorđevu. Studentski vođe su prvi hapšeni, već sredinom prosinca. Čičkovo hapšenje je anegdotalno. Čuo je da su uhapšeni njegovi kolege. Cijelu noć nije bio doma, pa ga ni milicija nije našla. Ujutro je došao u Petrinjsku raspitati se što je s njegovim kolegama, a milicajci su mu kazali "Čičak, baš vas tražimo".
U ljeto 1971. organizirano je suđenje studentskim vođama. Svi su osuđeni na zatvorske kazne: Dražen Budiša na četiri godine, Ivan Zvonimir Čičak i Ante Paradžik na tri godine, Goran Dodig na godinu dana zatvora.