"Broj stranaca koji žele učiti hrvatski raste. Zadnjih deset godina bilježimo kontinuirani porast broja polaznika. Na Croaticumu hrvatski uče strani studenti koji dolaze na studentske razmjene, ali i stranci koji već žive u Hrvatskoj, kao i potomci hrvatskih iseljenika, najviše iz Južne Amerike. U zadnjem semestru ih je bilo najviše iz Argentine, ali imali smo polaznike iz 70-ak zemalja. Dosta ih je iz Ukrajine, ali čak i iz Novog Zelanda, Australije, afričkih zemalja, praktički iz cijeloga svijeta. Neki su došli u Hrvatsku zbog ljubavi, ali mnogi i zbog posla, pa nam tako na intenzivne tečajeve dolazi dosta Korejaca kojima poslodavci plaćaju nekoliko semestara nastave", otkriva u Briefingu viša lektorica za hrvatski jezik dr. sc. Marica Čilaš Mikulić, zamjenica voditelja Croaticuma, Centra za hrvatski kao drugi i strani jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za svoj rad nedavno su dobili Nagradu grada Zagreba.
Cijelu emisiju Briefing možete pogledati na samom kraju teksta
Otkriva da je Croaticum osnovan prije 62 godine i u početku, 60-ih godina prošloga stoljeća, većina polaznika tečajeva su bili studenti iz nesvrstanih zemalja, a već sredinom 80-ih godina se počinju upisivati potomci hrvatskih iseljenika. Osim u Zagrebu, hrvatski se može učiti i u sveučilišnim centrima u Splitu, Osijeku, Rijeci i Puli, kao i u brojnim školama stranih jezika i pučkim učilištima.
"Ponekad se dogodi da nastavnik i studenti nemaju zajednički jezik pa podučavamo svim mogućim instrumentima, puno može pomoći mimika, gesta, pokazivanje predmeta oko nas... U riječi koža moram jako dobro izgovoriti glas ž jer će polaznik možda percipirati kao da sam rekla kosa ili koza. Strancima je teško izgovoriti ime Hrvoje ili Tvrtko. Uz to naša gramatika je jako kompleksna. Hrvatski padeži su teški za ovladavanje, a uz to imamo tri roda, kao i jedninu i množinu, pa se broj nastavaka multiplicira. Možemo reći knjiga je pod stolom ili knjiga je ispod stola: u prvom slučaju instrumental, a u drugom genitiv iako je značenje isto", govori Čilaš Mikulić.
Napominje da njezini studenti kako s vremenom uranjaju u hrvatski jezik, dolaze do zaključka da je on jako logičan dok im se na početku činio jako težak. Za usporedbu, engleski se, napominje ona, mnogo brže od hrvatskog nauči dovoljno za osnovnu komunikaciju.
"Polaznici, koji su prije učili druge jezike, lakše progovaraju i naš. Imali smo polaznike koji su nakon tri semestra intenzivnog učenja jako dobro govorili hrvatski. Nekoliko godina je kod nas učio jedan japanski novinar, zaljubljenik u hrvatski nogomet koji je uspostavio kontakte s mnogim generacijama naše nogometne reprezentacije, ali i navijačima. Iako živi u Japanu, ima jako bogat rječnik i kada dođe u Hrvatsku, nakon nekoliko dana mu se vraća znanje. Izgovor mu nije savršen, ali je dobro ovladao i fonetikom i gramatikom. Ljubav prema nogometu dovela ga je u Hrvatsku koju je jako dobro upoznao", ističe Čilaš Mikulić, dodajući da ima i polaznike iz Filipina i Indije, ali nije riječ o ljudima koji su u Hrvatsku došli zbog posla nego o studentima ili su pak došli iz nekog drugog razloga.
Prema njezinim riječima, preko HZZO-a su se počeli organizirati tečajevi u trajanju od 70 sati za strane radnike u raznim školama i učilištima, a cilj im je ovladavanje hrvatskim na razini A1 što je osnovno znanje koje obuhvaća rečenice najpotrebnije za svakodnevno funkcioniranje.
"Škole oblikuju programe i prema zanimanjima, pa se tako organiziraju tečajevi za radnike u prehrambenoj industriji, prerađivačkoj, graditeljstvu i ugostiteljstvu. Prošle godine je jedna moja poznanica trebala organizirati tečaj u trajanju od 20 sati za djelatnice u ugostiteljstvu s Filipina. To nije puno sati, ali bolje je išta nego ništa. Znanje jezika je važno za integraciju u društvo. No, ako netko zna da se neće duže zadržati u Hrvatskoj i ako na poslu s kolegama ima zajednički jezik, iluzorno je očekivati da će nakon cijelog dana rada imati entuzijazma učiti hrvatski, pogotovo ako uz pomoć engleskog može zadovoljiti sve svoje socijalne potrebe. U Hrvatskoj puno ljudi govori engleski. No kada čovjek dolazi u neku sredinu gdje će možda živjeti duže, bit će mu ugodnije i bit će funkcionalniji ako zna jezik", naglašava Čilaš Mikulić, dodajući da nije loše što smo sve više dvojezični, odnosno da nam je engleski drugi jezik. Hrvatski je, objašnjava, mali jezik, a pripadnici malih jezika često osjećaju prirodnu potrebu da ovladaju stranim jezicima što im je prednost tijekom života.
"I u povijesti su neke naše sredine bile dvojezične pa se uz hrvatski govorio njemački, talijanski ili mađarski, a sve do 1848. godine je službeni jezik u Hrvatskom saboru bio latinski", tvrdi Čilaš Mikulić koja pohvalnim smatra što naši mladi sve bolje govore engleski.
„Hrvatski im je, međutim, i dalje prvi jezik, u iskazivanju osjećaja, mišljenja, u svađanju... Hrvatski je jezik na kojem sanjaju i koji prvi izlazi iz njih. Nema bojazni da će engleski prevladati. Mnogim adolescentima je draže poslušati neku pjesmu na engleskom nego na hrvatskom. Baš sam pitala svoga sina od 13 godina misli li da će engleski prevladati i on kaže da neće iako on ne sluša hrvatsku glazbu”, napominje Čilaš Mikulić. Ističe da ne vidi problem u podatku da niti jedan učenik osmog razreda nije na nacionalnom ispitu bez greške riješio test iz hrvatskog jer se polaže gradivo od četiri godine i nije neobično da se učenici ne mogu svega sjetiti.