Imali smo naoko sve. Imali smo atmosferu, navijače, formu, zdravlje, gard, ‘know-how‘... A onda je, u biti, sve vrlo brzo počelo padati u vodu. Budimo realni, navijači su ‘pojeli‘ petak i subotu, apsolutno sve što je prethodilo utakmici, a onda su, da ne stvaramo mitove, nakon himne i uvoda, poslije prvoga gola Španjolske na Olimpijskom stadionu - zaspali. Odnosno, budili su se kao i reprezentacija - na mahove. Budili su se, u biti, baš kao i hrvatska veza. Prerijetko...
Nisu navijači trebali dobiti ovu utakmicu, to je posve jasno. Ali simbolika su cijelog dvoboja, u kojem su ‘vatreni‘ ostali izvan ritma. Pokušavajući dobiti dominaciju, oni su je gubili. I to tamo gdje se već šest godina uzdamo da smo najsnažniji - u vezi. Počelo je s Rakitićem i Brozovićem, kojima je upravo Dalić našao prava mjesta, a oni su na putu do srebra bili instrumentalni dio naše momčadi, a kasnije se ta priča nastavila i s Kovačićem. Mogli smo pričati o drugim dijelovima momčadi, koji su se i mijenjali, no veza Kovačić-Brozović-Modrić bila je ‘beton‘. Kao i ovoga puta...
Ova Španjolska, koju je Luis de la Fuente postavio na negdašnjim temeljima, ali uz dodatke koji su stvorili nadogradnju 2.0, viđenu još lani u Ligi nacija, a posebno ovoga puta u Berlinu, temeljila se dakle na bazi te dodacima u vidu Yamala i Williamsa, odnosno okomitosti koja je nekoć nedostajala, i zbog koje je, recimo, kontra Hrvatske ‘patio‘ i Dani Olmo. Posjed? Super! Ali dajte mi i konkretnosti. U prijevodu, De la Fuente je od ove reprezentacije tražio da se preobrazi i utka komponentu opasnosti, jer kada zatvoriš ili ugušiš posjed, postaje sterilna. Poznato?
Temelj je, ipak, ostalo srce. Rodri, Pedri i Ruiz. U finalu Lige nacija lani umjesto Pedrija u vezi je stajao Gavi. Pedri je bio - ozlijeđen. Tada se već mogla nazrijeti snaga. U subotu u Berlinu brutalno je došla do izražaja...
Hrvatski vezni red, dakle, bio je naša temeljna oklada. kada nešto ne štima, štima - veza. Luka, Broz, Kova. ‘Najbolji vezni red na svijetu...‘ Ovo nije priča kojom ćemo obezvrijediti njihove vrijednosti, niti ćemo paliti alarme za uzbunu. No, velik dio hrvatskih problema u buđenju kontra Španjolske stizao je upravo iz srca naše momčadi.
Da, griješio je Šutalo, patio je Pongračić, Gvardiol se čak i uz pomoć jako teško nosio s Yamalom, a ofenzivna linija prerijetko je sijala opasnost ili presing kojim bi kratila španjolske mogućnosti, o čemu bi više mogla reći i taktička postavka, kao prepisana iz duela s Marokom.
Ali, u pogledu prema dalje, gdje je i dalje apsolutno sve u našim rukama, reflektor ide upravo prema sefu, koji čuva desetak Liga prvaka, tko zna koliko klupskih naslova i individualnih priznanja. Luka Modrić, recimo, dugo nije odigrao lošiju utakmicu od ove: ‘furija‘ ga je izolirala, pročitala, držala daleko,a on nije pronalazio prostor kako osloboditi sebe, ali i momčad. To je temeljni problem. Drugi je, naoko manji, ali u biti značajniji, u Brozoviću, čije igranje na nižoj frekvenciji od europskog nogometa uzima danak. Kada, u prijevodu, spojimo manjak Lukinih utakmica za Real, a Modrić najbolje igra kada je stalno u pogonu, te Brozovića bez punog intenziteta, onda niti treći - Kovačić, nije u punoj formi.
Da, Portugal je bio sjajan, ali bio je uslijed priprema. Da, Španjolska nas je razbila, ali kako Portugal nije smio biti generator euforije, tako niti ovo ne smije biti trampolin depresije. Pred nama stoji Albanija. Utakmica koju nakon ovoga moramo dobiti. Više ne postoji mogućnost ‘slobode‘.
Nakon ovoga, Hrvatska mora krenuti na mlazni pogon. Osnovno je pitanje može li Dalić ključnu dvojicu dovesti u idealno stanje, jer tada problema neće biti, ili će morati tražiti rješenje iz drugog plana. Luka Sučić prvi se nameće. Međutim, razbijati ‘sveto trojstvo‘, mnogi će nazvati bogohulnim.
Iako, ne radi se ovdje o heretici, već o jasnim idejama kako stvari staviti na svoje mjesto. Trening će odati mnogo toga. Odbaciti kolajnama ovjenčane velikane nakon jedne utakmice čini se preteškom odlukom i ne priliči kompletnom trenutku, međutim, Dalić i suradnici nakon malo odgledane utakmice Albanije s Italijom mora znati kako je naš sljedeći suparnik zapravo vrlo brz i opasan.
A naša igra, bez okomitosti, ovisi upravo o vezi. Bez veze, nema ni nas. Lisabon je bio putokaz, i to vrlo jasan, nadajmo se kako je ‘furija‘ bila samo ‘bug‘ na navigaciji, tek slijepa cesta nakon koje slijedi - autoput. Navigaciju, pak, u rukama poput kompasa drži ‘trio fantastikus‘. Tko god on bio.