OTKRIVAMO KAKO RADI MINISTAR FINANCIJA

'HRVATSKA JE POSTALA DRUGAČIJA, A ON JE OSTAO ISTI' Viktor Vresnik analizira financijsku politiku Slavka Linića 2000. i 2013.

Slavko Linić se i 2000. i danas zalagao za brze, učinkovite stečajeve i tu je zapravo problem. Hrvatska se, kao i međunarodni kontekst unutar kojega Vlada mora realizirati svoju politiku, promijenila

Priča o Slavku Liniću zapravo je priča o kontinuitetu, uz upornost vjerojatno najsnažnijoj osobini koja se može pripisati najjačem i najdugotrajnijem SDP-ovu dužnosniku. Sve što je govorio u svojem prvom mandatu u Vladi Ivice Račana, između 2000. i 2004., Linić govori i danas. Kao i onda, i danas je većinu toga teško osporiti.

Možemo li, međutim, reći da je Linić uspješan unatoč tome što se Vlada dosad pokazala lošom? Treba nam kontekst.

Stanje 2000.

Kada je Račanova Vlada u kojoj je bio potpredsjednik preuzela vlast od umornog posttuđmanovskog HDZ-a, hrvatski je BDP kontinuirano rastao, poduprt u velikoj mjeri snažnim rastom svih globalnih tržišta.

Zemlja je, nakon višegodišnjeg liječenja posljedica rata, borbe s inflacijom (1993.), uvođenja vlastite valute (1994.) i velike bankarske krize (1998.), bila spremna za novi početak. Nezaposlenost je bila visoka, unutarnja nelikvidnost paralizirala je državu - nitko nije plaćao nikomu - ali hrvatska zaduženost bila je mala i nova je Vlada u povoljnom, rastućem međunarodnom okruženju, dobila dobru priliku.

Linić je u prvu SDP-ovu koalicijsku Vladu stigao, prema njegovim riječima, “gotovo protiv svoje volje”, s mjesta riječkoga gradonačelnika, na osobni poziv premijera Ivice Račana, kako bi uveo red u sustav koji se počeo raspadati. Kao gradonačelnik potvrdio se odlučnošću u realizaciji zacrtanoga i beskompromisnom netrpeljivošću prema neposluhu u gradskim institucijama.

Izvršitelj

Račanu, koji nije imao nikakvog interesa za ekonomiju, trebao je izvršitelj kojemu je mogao potpuno vjerovati. Linić se pokazao idealnim izborom. Nelikvidnost je riješio brzopotezno - jednokratnim zaduživanjem na međunarodnom tržištu - ekonomija je prodisala, međunarodni investitori počeli su prepoznavati Hrvatsku. MMF s kojim je Hrvatska upravo bila zaključila jedan stand by aranžman i sklopila drugi, ali bez namjere da povlači novac koji je lako mogla dobiti na slobodnom tržištu bez MMF-ove političke privage, zadovoljno je gledao na malu državu čija je nova Vlada, činilo se, znala što hoće i kako to postići.

Srušene barijere

Linić je već tada radio u čvrstom operativnom tandemu s Radimirom Čačićem i s guvernerom Hrvatske narodne banke Željkom Rohatinskim. Linić kao Vladin potpredsjednik i organizator državnih financija (izvršni ministar financija bio je Mato Crkvenac), dok je Čačić kao ministar za javne radove, obnovu i graditeljstvo, bio vrlo učinkovito “mjesto troška”. Tada su, uz pomoć međunarodnih financijskih izvora, sagrađene “Čačićeve” autoceste. Financijski krugovi i MMF vjerovali su prije svega Rohatinskom i Liniću. Prvom jer je HNB izvukao iz kliješta stranačke politike i jamčio valutnu stabilnost investicija, drugom jer se pokazao odlučnim, uvjerljivim i nesporno učinkovitim.

Linić je tada, u intervjuu u Vjesniku, u tri točke dao precizan portret rada Račanove Vlade u prvoj polovici mandata: “Naš je najveći uspjeh to što smo omogućili da hrvatsko tržište postane nekoliko puta veće jer je srušen niz barijera u nastupu hrvatskoga gospodarstva izvan hrvatskih prostora. Za svako ozbiljno gospodarstvo, za svaku gospodarsku granu hrvatsko je tržište premalo.

Drugi vrijedan potez je privlačenje kvalitetnog financijskog kapitala. Prije ove Vlade, financijski kapital je služio samo za špekulacije, izvlačenje novca iz gospodarstva i bogaćenje na kamatama. Danas imamo kapital čija ročnost može pratiti svaki projekt, pa i infrastrukturni, za koji je potreban daleko veći broj godina, kao i pristojne kamate, koje se vrlo malo razlikuju od onih u zemljama u okruženju i Europskoj Uniji.

Financijski smo sposobni osigurati i ulaganja i redovitu proizvodnju. Mirovinska reforma i jačanje financijskog tržišta osiguravaju napokon i moderne oblike financijskih transakcija. Treće je jačanje ekonomskih zakonitosti u gospodarstvu. To znači zakonsko okruženje koje tvrtkama omogućava konkurentnost te gašenje neuspješnih odnosno njihovu reorganizaciju i kroz stečaj.

Smanjili smo poreznu presiju, doprinose, cijenu električne energije, nastojimo da trošarinama ne opterećujemo dizelsko i energetsko gorivo, a u to se uklapaju i posljednje mjere u telekomunikacijskim uslugama. Znači, nastojali smo gospodarskim mjerama daleko više opteretiti troškove građana, a ići u korist samoga gospodarstva, ali smo se smanjivanjem carina kao zaštite domaće proizvodnje i tako smanjivanjem cijena u maloprodaji odužili građanima jer su tako dobili mogućnost da ipak lakše podmiruju osnovne životne potrebe.”

Ništa od toga nije prošlo mirno i bez političkih trzavica koje su sredinom 2002. dovele i do raspada prve Račanove Vlade (nakon fijaska s privatizacijom Sunčanog Hvara, skupe HSS-ove pogreške koju su neki tada pripisivali i Liniću). Linić je stabilno preživio rekonstrukciju i ostao na poziciji potpredsjednika, zajedno s Čačićem kao ekonomskom lokomotivom na mjestu ministra javnih radova i graditeljstva.

Reforme kasne

Nije ni tada bio posve zadovoljan.

“Kasnili smo u reformama, probijali smo proračunske stavke koje smo planirali srezati, zbog čega smo imali lomove u socijalnim izdacima i plaćama. Bili smo neuspješni i u oživljavanju zaposlenosti. Šokira nas to što smo življi promet roba riješili uvozom, a ne domaćom proizvodnjom, aktivnostima malog i srednjeg gospodarstva i poduzetnika.

Obeshrabruje nas što se ljudi još premalo okreću mogućnostima koje im otvara domaće tržište. Ako smo značajno povećali uvoz, to znači da smo mogli prodati i više domaće robe...”, rekao je Vjesniku u drugoj polovici mandata. Posebno ga je smetalo što brodogradilišta ni nakon sanacije državnim novcem nisu uspjela poslovati uspješno.

- Imamo neodgovorno upravljanje sustavima - rekao je, a kao glavni problem isticao je uprave većine državnih tvrtki za koje je tvrdio da su se pokazale nekvalificiranima za vođenje kompanija koje su im povjerene. Milosti nije imao ni spram privatnih poduzetnika.

- Podaci Zavoda za platni promet pokazuju da je insolventno 30 do 40 posto blokiranih poduzeća. Njihov problem nije u tome što im drugi ne plaćaju, nego i u tome što sami loše posluju. Tu bez krupnih rezova nema rješenja, govorio je, tada kao i danas sklon rješavanju problema brzim i učinkovitim stečajevima.

I to mišljenje nije promijenio.

Drugačija zemlja

I tu je zapravo problem. Linić se ne mijenja, ali od tada do danas promijenila se Hrvatska, kao i međunarodni kontekst unutar kojega Vlada u kojoj je ministar mora realizirati svoju politiku.

- Ako smo znali pokrenuti državu 2000., znat ćemo i 2012. - rekao je u prosincu 2011. uoči izbora. Prije 12 godina Hrvatska, međutim, nije bila sputana regulama EU s kojom pregovori tada još nisu bili ni započeli.

Nije bila ni visoko zadužena zemlja pa se nelikvidnost mogla riješiti kreditom, a veliki javni radovi ubrzali su rast BDP-a i, pri kraju mandata, doveli do polaganog pada nezaposlenosti. Danas se krediti podižu za otplatu starih dugova, nelikvidnost je sustav ponovo dovela do kolapsa, državne kompanije opet su u minusu, javnih radova nema, a otišao je i ministar koji ih je, eventualno, iako daleko teže nego 2000., mogao pokrenuti. Za razliku od Vlade iz 2000., Vlada 2012. povisila je cijenu svih energenata, podigla PDV do maksimalne dopuštene razine, uvela niz novih poreza i, kao pravi linićevski potez, čeličnu poreznu disciplinu, koja je uz obilno bankarsko kreditiranje države isisala novac iz sustava.

Kao dodatak, uz nezaboravljene repove afera kao što je bila zamagljena prodaja Večernjeg lista Styriji, državno spašavanje Viktora Lenca, privatnog brodogradilišta u vlasništvu Linićeva i Račanova prijatelja Damira Vrhovnika, skupi krah sudskog procesa protiv Damira Ostoje i Liburnija Rivijere, sada su tu još i njegov prijatelj Robert Ježić i posrnuli Dioki, neuspjeh u osvajanju Inina nadzornog odbora i zasad otvoreno pitanje sudbine državne naftaške kompanije.

- Bilo nam je puno lakše konsolidirati državu 2000. nego danas - priznao je nedavno u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

A nakon rušenja kreditnog rejtinga prvi je put javno pokazao da je umoran i da više nije siguran može li učiniti ono što je napravio 2000. Tada je shvatio joj da 2012. nije jednaka, ali i to da sam sebe više ne može promijeniti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 00:18