Odlazak hrvatskog premijera Andreja Plenkovića u Kijev jača vanjskopolitičku poziciju, vjerodostojnost, ugled te utjecaj Hrvatske u okviru asocijacija čije smo članice, prije svega EU i NATO, ali i na širem europskom i globalnom planu.
Predsjednik hrvatske vlade u Kijev je došao 8. svibnja, na dan kad je nacistička Njemačka 1945. godine potpisala kapitulaciju čime je potvrđeno da su pozitivne snage povijesti pobijedile mračne sile. I tada je Hrvatska bila na pravoj strani, pozitivnoj. I sada je, i to je izuzetno važno.
Treba izbjegavati isključivost kad je riječ o međunarodnim odnosima, podjele po modelu ‘tko nije s nama protiv nas je’, ali postoje trenutci kad je to neophodno. Rusija je 24. veljače, odlukom da napadne neovisnu, suverenu Ukrajinu izazvala takav trenutak. Zemlje demokracije, željne slobode i suradnje, beskompromisno su se solidarizirale s Ukrajinom i osudile Rusiju. Hrvatska je jedna od njih zahvaljujući vanjskoj politici koju definira vlada i premijer. Treba reći da nije sigurno bismo li bili na toj strani da tu politiku vodi predsjednik Zoran Milanović. Sadašnji trenutak ne daje prostora svađama nego traži promišljenost, argumentiranost, proaktivnost i stvaranje konsenzusa. Što, nažalost, nisu odlike hrvatskog predsjednika. Nasreću, jesu odlike hrvatske vanjske politike koju vodi vlada.
“Kad se veliki tuku, mali su pod stolom” politička je maksima koju smo čuli i ovih mjeseci, pa i ranije, u hrvatskom političkom prostoru. Kunktatorska politika, politika skrivanja i pasivnosti koja ne shvaća ulogu modernog suvereniteta. Korištena i kao okvir napada na premijera kad je, među prvima u EU, ponudio Ukrajini hrvatska iskustva mirne reintegracije. Razljutio je Moskvu, vikalo se tada. Sada je stvarno pokazao da razumije suštinu problema nastalog aneksijom Krima i pobunom dvaju oblasti u Ukrajini koje su dobile neograničenu rusku pomoć.
Premijera Plenkovića se, kao i svakog obnašatelja javne funkcija, mora podvrgavati kritici. U njezinom punom smislu, ocjene postupka koja može biti negativna ili pozitivna. Kad je riječ o stavu prema Ukrajina ta je ocjena apsolutno pozitivna. Politika koju je vodio još od doba dok je bio zastupnik u Europskom parlamentu bila je razborito profilirana, izbalansirana, jasno definirajući da su potezi Rusije neprihvatljivi jer predstavljaju kršenje postojećih sporazuma i narušavanje međunarodnog prava i postojećeg sigurnosnog poretka u Europi. Moskva se bunila, ali je vlada uspjela uspostaviti ravnotežu pa je u prosincu premijer bio u Kijevu, a u siječnju ministar vanjskih poslova u Moskvi. Nije to pozicija mnogih vlada u Europi. To je odgovorna vanjska politika koja misli o interesima Hrvatske, imajući u vidu širu sliku, Hrvatske kao dijela EU i NATO, progresivnog svijeta. Koja ne uvjetuje podršku Finskoj i Švedskoj, partnericama iz EU, za ulazak u NATO. Nego se trudi dijalogom riješiti probleme koji postoje u BiH.
"Divimo se otporu koji ste pokazali prema ruskoj agresiji. Borite se za slobodu ne samo Ukrajine nego i za vrijednosti koje svi dijelimo", poručio je premijer iz Kijeva. Vrijednosti, to je ključna riječ povijesnog trenutka. Podrškom Ukrajini na svim razinama, prihvatom izbjeglica, slanjem pomoći, vojne i humanitarne, moralnom i političkom potporom u svakom pogledu Hrvatska potvrđuje predanost vrijednostima na kojima se temelji EU, vrijednostima za koje se borila od 1941. do 1945. godine i za koje se borila od 1991. do 1995. godine. Za slobodu, pravo na vlastito mišljenje, da sjedi za stolom kad se donose odluke o našoj i sudbini kontinenta na kojem živimo, da aktivno gradi moderni svijet demokracije i europskih standarda. Nije to, kako mnogi vole reći, politika poslušništva Bruxellesu. Upravo obrnuto, to je politika Hrvatske kao glasa razuma. Primjerice, kad je Mario Nobilo, hrvatski ambasador u NATO, pobio argumente Sergeja Rjabkova, zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova, o uzrocima izbijanja rata na prostoru bivše Jugoslavije. To je politika koja vodi Hrvatsku prema članstvu u europodručju i Schengenu, stavljajući je u krug vodećih zemalja EU.
U Kijev ne dolaze svi koji to žele, nema sada tamo mjesta raznim orbanima. Ne, Ukrajina nije bila savršena demokracija, ali i uspješnije neprestano rade na tome da budu bolje. Rusija joj nije dopustila da poboljšava svoju demokraciju, bili su joj strani standardi koje je Kijev želio ostvariti. I zato ju je napala u želji da joj oduzme slobodu donošenja vlastitih odluka. I to treba imati na umu, neprestrano.
Svijet sloboda kakav živimo unutar okvira EU i NATO nije sam po sebi zadan, za njega se treba boriti. Kao što se Ukrajina bori sada, ali i potezima koji jačaju demokraciju na unutarnjoj i europskoj razini. I pomagati svima koji se bore, kao što Hrvatska pomaže Ukrajini. I jasno se postaviti prema vrijednostima. Solidarnost kao temelj.
Predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković odlaskom u Kijev okrunio je pomno građenu i isprofiliranu vanjsku politiku. I ojačao Hrvatsku u krugu saveznika i, ponavljam, globalno. To je čin na kojem mu se mora iskreno čestitati.