Hrvati ostavljeni bez kuna:Kako od njih tražiti da posluju,zapošljavaju nove ljude i - troše!?

Ono od čega hrvatski bankari panično strahuju, u trenutku dok ovo pišemo možda se već događa. Prodajna cijena jednog eura na tečajnici Hrvatske narodne banke preskočila je 7,57 kuna, a to znači da svakoga trena treba očekivati intervenciju HNB-a kojom će hrvatska središnja banka prisiliti hrvatske poslovne banke da od nje otkupe najvjerojatnije između 120 i 150 milijuna eura. Time će potražnja za devizama biti utažena i rast cijene eura ponovo usporen.

Ali, u najtežoj zamislivoj gospodarskoj krizi u zemlji, uz gubitak domaće potrošnje od 2008. naovamo od oko 35 posto bruto domaćeg proizvoda, uz drastičan pad proizvodnje i trgovine, katastrofalan rast nezaposlenosti i opću besparicu na ulicama i njivama, hrvatska će središnja banka prodajom deviza još jednom iz financijskog krvotoka povući gotovo milijardu kuna najvažnijeg, najmoćnijeg, najvrednijeg - “primarnog” novca.

Dogodi li se doista ovih dana, bit će to deveta HNB-ova intervencija na deviznom tržištu u zadnje dvije godine kojom je prodavao devize iz svojih pričuva i iz optjecaja povlačio kune. Od 19. studenoga 2010., kada je izvukla 860 milijuna kuna, pa do 28. svibnja 2012., kada je poništila više od dvije milijarde, hrvatska središnja banka izvukla je iz ekonomskog života ukupno 11,2 milijarde kuna i tako hrvatsku novčanu masu, na razini protuvrijednosti između šest i sedam milijardi eura, zamrznula na punih šest godina.

Nezaustavljiv kolaps

To ne bi bio nikakav problem da hrvatski proizvođači i trgovci ne računaju da će upravo tim novcem hrvatski potrošači kupiti i platiti njihove proizvode i usluge. A kako je količina tog novca prestala rasti i kako ga sve više završava u štednji - tako su i hrvatska industrija i trgovina doživjele nezaustavljiv kolaps. HNB sve to, nema nikakve sumnje, jako dobro zna i shvaća. Ali, reći će njegovi stratezi, HNB nema izbora. Poveća li središnja banka količinu kuna u optjecaju kupnjom domaćih “papira” (a ne samo inozemnih, eura), Hrvati koji preziru bilo koji novac osim njemačkog odmah će tim kunama krenuti kupovati njemačku valutu i podići će joj cijenu. A kako su uz njemačku valutu vezane sve ostale hrvatske cijene i svi dugovi, eksplodirat će inflacija, nitko više neće moći otplaćivati svoje devizne kredite i dobit ćemo još i bankovni slom.

No, to što se sada događa dramatični je preokret trenda koji je suvereno vladao do 2007. godine.

Od početka milenija do izbijanja aktualne Velike globalne depresije HNB je otprilike učetverostručio novčanu masu, s dvije na osam milijardi eura, pa ipak nije bilo ni inflacije i sloma tečaja kune. To je zato jer je taj novac imao psihološko, ali i realno “pokriće” u “čvrstoj” njemačkoj valuti u HNB-ovim deviznim rezervama. Nakon 2009., međutim, devizne su se pričuve nastavile povećavati, s devet na 12 milijardi eura, ali rast domaće novčane mase HNB je zaustavio.

Većina velikih svjetskih centralnih banaka napravila je suprotno: potkraj 2008., kada je HNB naglo čak i smanjio hrvatsku novčanu masu s osam na šest milijardi eura, Europska centralna banka povećala je primarni novac u eurozoni, u samo tri mjeseca, za nevjerojatnih 43 posto! Potkraj prošle godine ponovo je povećala svoju bilancu za 44 posto; ukupno, sa 1,5 na 2,75 bilijuna eura!

Njemački uzor

Američka središnja banka - Federalne rezerve, Fed - u ovoj je krizi količinu primarnog novca povećala sa 900 na 2900 milijardi dolara. A najviše od svih “naštampao” je novca upravo naš njemački uzor i ideal monetarnog asketizma: Bundesbank je svoju bilancu povećao s pretkriznih 70 na današnjih 750 milijardi eura! Gotovo jedanaest puta! Golem je broj političara, analitičara i komentatora koji tvrde da nema nikakve šanse da povećanje količine primarnog novca u optjecaju za 2000 milijardi dolara neće u Americi prouzročiti superhiperinflaciju i epohalni slom vrijednosti dolara. Ali, trezveniji podsjećaju da je u ovoj krizi samo u bankama u SAD-u otpisano i izgubljeno između 10.000 i 15.000 milijardi dolara vrijednosti. Podsjećaju i da se brzina optjecanja dolara smanjila sa 2,12 na povijesno niskih 1,57 puta na godinu; tako da je čak i drastično Fedovo štampanje novca zapravo samo kap u moru potreba.

Emisija primarnog novca nema samo zadaću nadoknaditi valutu nužnu za funkcioniranje privrede i vratiti novčanu vrijednost imovini, nego i barem donekle stvoriti “umjetnu” potražnju za proizvodima i uslugama; obilatoj emisiji novca prvenstvena je zadaća psihološka: smiriti paniku građana, otkloniti njihov strah da sutra neće imati novca za plaćanje računa, pomoći im da se oslobode grča i počnu trošiti.

A u Hrvatskoj? Ne znamo, nažalost, promjenu brzine obrtanja kuna u ekonomiji, ali znamo, na primjer, da je iščezlo više od 200 milijardi kuna u dionicama na Zagrebačkoj burzi, najmanje 200 milijardi kuna u nekretninama i barem deset milijardi u godišnjim neto plaćama. Nestalo je, dakle, između 400 i 500 milijardi kuna domaće kupovne moći, a s njom i isto toliko potrošačkog optimizma te poduzetničke volje za ulaganje i zapošljavanje. Upravo to su svjetske centralne banke svojom emisijom pokušavale dijelom spriječiti. I uspjele su: u Sjedinjenim Državama recesija je trajala samo jednu godinu, a nezaposlenost je na vrhucu bila barem 10 postotaka manja.

Posljedice panike

Štednja, razduživanje i odgađanje potrošnje u svakoj financijskoj panici kao vakuum “posišu” sav novac iz optjecaja; zato se centralne banke trude emitirati novi. Ali, ne i Hrvatska narodna banka: naša središnja banka, prodajući devize i čuvajući tečaj, dopustila je da kunska besparica u našoj zemlji postane trajno stanje.

Hrvatska, kao mala zemlja, ne može tiskati svoj novac, reći će u HNB-u, i to je možda točno. Ali, obilježja i posljedice financijske panike - ponajprije drastična oseka novca - u Hrvatskoj su posve iste kao i u svim drugim zemljama, i manjima i većima. Mehanizam je čisto psihološki, a psihologija ljudi je svugdje ista, u Americi, Africi i Hrvatskoj. Protiv panike se monetarna politika mora boriti, no ako hrvatska središnja banka ne može preuzeti tuđe gotove recepte za njihovo savladavanje, trebala bi predložiti alternativne. Ili barem otvoriti javnu raspravu, saslušati i druge stručnjake, pozvati na razgovor ministre i bankare.

Kobna greška

Možda povećanje primarne emisije bez pokrića u njemačkoj valuti za Hrvatsku i nije prihvatljivo, ali još je manje prihvatljivo 350.000 nezaposlenih. Na pojavu panike trebalo je i u Hrvatskoj reagirati istoga trena, čim je krivulja pada domaće potrošnje 2009. proletjela kroz pod, no bivši premijer Ivo Sanader tvrdio je da krize u Hrvatskoj uopće nema niti će je biti. Bivši guverner HNB-a dr. Željko Rohatinski dobro je shvaćao što se događa pa je Sanaderovoj nasljednici Jadranki Kosor s govornice konferencije Zagrebačke burze u Šibeniku 2010. poslao fantastičnu poruku.

“Vlada treba odmah restrukturirati proračun tako da smanji novac za socijalu, a poveća pomoć gospodarstvu”, rekao je Rohatinski, “a ja ću sa svoje strane za to osigurati deset milijardi kuna!”

No, Rohatinski je tada načinio kobnu grešku i spomenuo MMF, pa je Kosor odgovorila guverneru kao uvrijeđena piljarica da on “priziva MMF”, a MMF će “ukinuti naknadu rodiljama”. I tako je počelo poniranje Hrvatske u višegodišnju recesiju.

Nasljednik Rohatinskog, današnji guverner dr. Boris Vujčić iskoristio je ljetos povećanu sezonsku ponudu deviza i snižavanje tečaja pa je od poslovnih banaka otkupio 58,1 milijun kuna i tako emitirao 430 milijuna kuna. No, i Vujčić je nastavio s politikom po kojoj hrvatski centralni bankari djeluju kao čuvari božanskih tajni neshvatljivih neposvećenima. I za Vujčića likvidnost banaka je dobra, a to što poduzeća i građani nemaju novca, što je nestašica učinila novac vrednijim, a proizvode i usluge privrede preskupima - nije briga središnje banke.

Od 1. srpnja komocija HNB-a još će se povećati. Za manje od godinu dana hrvatska središnja banka će se praktički ukinuti, njezin Savjet raspustiti, a hrvatsku monetarnu politiku preuzet će Europska centralna banka. Ali, njezinu eursku likvidnost, njezine kredite u beskonačnim iznosima i s nula posto kamata hrvatske banke, poduzeća i građani neće vidjeti još godinama.