Ako se zatvore uši dok Božidar Alić čita tekst, ne zbog frfljanja, nego naglašavanja kakvom u dokumentarnom filmu doista nema mjesta, i izuzme nekoliko problematičnih interpretacija, prva epizoda dokumentarne serije o Hebrangu bila je informativna, iako još uvijek uglavnom s podacima koji su posve poznati.
Želja obitelji Hebrang da se dozna i objasni sudbina oca posve je jasna. Jedno od djece Andrije Hebranga, Branko, dobio je sredstva za istraživanje i pisanje scenarija. Učinio je to uz povjesničare (i političare) Hrvoja Hitreca, Josipa Jurčevića i Marija Jareba.
Ne posve obična razmjena
U svakoj povijesnoj priči, napose onoj koja pretendira na znanstveno, veoma je važno da se ne naglašava samo jedno ili prenaglašava drugo. Uvijek treba dati sve strane i pokušati objasniti sve kontekste jer u protivnom imamo posla s amaterizmom ili politikantstvom.
Dobro je kada se za određena zbivanja pokušavaju pronaći svjedoci, iako uvijek treba biti oprezan sa sjećanjima onih koji su bili jako mladi i svjedoče o nečemu što se dogodilo prije mnogo desetljeća. No, drukčijeg puta često nema.
Andrija Hebrang bio je, uz Josipa Broza Tita, najistaknutiji komunistički vođa u Hrvatskoj u međuratnom i neposrednom poratnom razdoblju. On nije bio “tajnik” mjesnog komiteta Partije u Zagrebu, kako se u seriji govori, nego sekretar. Posve je nepotrebno takvo prevođenje. Poslije je Hebrang bio i član Politbiroa KPJ, šef KPH, bliski Titov suradnik, ali i jedan od rijetkih u vrhu Partije koji mu je bio gotovo pa vršnjak. Krupan, impozantan, dobrog izgleda, smiren - pa otud i nadimak Mirotočivi iz zatvorskih dana - bio je i opasniji konkurent za prevlast jednoga dana kada su počeli međusobni obračuni.
Andrija Hebrang na čelo je hrvatskih partizana došao nakon razmjene 1942. koja se u dokumentarcu detaljno opisuje. Ne spominje se, doduše, tko je i zašto na tome inzistirao, pa ni kalibar onih koji su za Hebranga, Ivekovića i ostale razmijenjeni. Nije bila riječ o samo običnoj skupini ustaških i njemačkih zarobljenika, nego o vrlo istaknutim dužnosnicima.
Sukob u Mitrovici
Ne spominje se ni tko je tražio da se u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici zaustavi sukob petkovaca, partijskih vahabita, s realnijim Hebrangom, baš kao što se pomalo sugeriralo Savi Zlatiću, koji je bio i jugoslavenski ambasador i član najviših partijskih tijela, ne samo zatvorenik Golog otoka, da je Petko Miletić bio na istoj strani kao i Moša Pijade. Pijade se rugao Petku Miletiću, a Josip Broz Tito tražio je oba puta da se Hebranga razmijeni ili zaštiti.
To, u isto vrijeme, ne mora i nije suprotno činjenici da je Tito izdao zapovijed za uhićenje ministra i visokog političara 1948. godine.
Apsurdna teza
Svakako je najproblematičnija, gotovo apsurdna, teza da je pakt nacističkog ministra vanjskih poslova Ribbentropa i njegova sovjetskog kolege Molotova, odnosno Staljina i Hitlera, bio razlog nastanka Nezavisne Države Hrvatske.
Također je malo previše tvrditi da je nošenje civilnog odijela u partizanima ili odlazak Andrije Hebranga na polnoćku 1942. bio dokaz njegove širine i tolerancije. Ne, bio je to čin kojim su partizani željeli privući običan svijet, sve slojeve u borbu protiv ustaša. Slično kao što je puno godina kasnije, početkom devedesetih, hrvatski politički vrh također odlazio u crkvu, bez da je vjerovao, ali zbog pragmatičnih razloga.
Serija o Hebrangu nam je trebala. Nadajmo se da će se zadržati kvaliteta koju smo vidjeli u prvoj epizodi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....