Informacija da je policija uspjela nakon nekoliko dana otkriti da je haker koji je upao u sustav telekoma A1 i ukrao osobne podatke oko sto tisuća korisnika zapravo petnaestogodišnjak s područja Slavonskog Broda, ponovno je širu javnost zainteresirala za kibernetički kriminal koji je sve raširenija pojava u modernom društvu.
Tek treba vidjeti koja će kaznena djela policija maloljetnom hakeru službeno staviti na teret, no zasad je poznato da ga istražuju za oštećenje računalnih podataka za što je propisana kazna do tri godine zatvora te za pokušaj iznude, piše Slobodna Dalmacija. No, osim prijetnje zatvorskom kaznenom, kako se uopće i može li se spriječiti nekoga da ne ponovi isto djelo?
U našem Kaznenom zakonu od 2013. godine postoji mogućnost sudskog izricanja sigurnosne mjere zabrane pristupa internetu osobi koja je kazneno djelo počinila putem interneta i to "ako postoji opasnost da će zlouporabom interneta ponovno počiniti kazneno djelo". Mjera može trajati od šest mjeseci do najviše dvije godine.
U Zakonu o kaznenom postupku piše i da će "u rješenju kojim se nalaže mjera opreza zabrane pristupa internetu nadležno tijelo zabraniti pristup internetu, određenim mrežnim stranicama ili određenim društvenim mrežama" te da tu mjeru opreza izvršava policija i regulatorno tijelo nadležno za elektroničke komunikacije odnosno Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti.
Ipak, je li to tako lako kontrolirati? Koliko je ova mjera uopće životna ili je samo još jedno mrtvo slovo na papiru?
- Ovo je jedna od idiotskih i potpuno besmislenih mjera koja je neprovediva i uopće nije podložna kontroli. To je kao da nekome tko je ukrao nešto iz dućana zabranite da u nekom roku uđe u bilo koji dućan u Hrvatskoj. Osim što je besmislena, zadire i u pitanje ograničavanja ljudskih prava jer se danas velik dio svakodnevnog života odvija preko interneta (bankarenje, apliciranje za dokumente i sl.). Ukratko, to je bedastoća, govori nam jedan profesor kaznenog prava iz Zagreba koji je prije desetak godina, kada se počelo govoriti o uvođenju ove mjere, tvrdio da je ona u praksi neprovediva.
S njim se, u načelu, slaže i Slaven Crnjac, voditelj Informatičke službe na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, i jedan od koordinatora nacionalnog Centra za sigurniji internet koji ističe kako je danas pristup internetu moguć s raznih lokacija i uređaja.
- Mislim da treba raditi na edukaciji i prevenciji, a onda da se, kad se počinitelj otkrije, napravi njegov psihološki profil i eventualno odredi liječenje ako je potrebno. I naposljetku, umjesto besmislene mjere zabrane pristupa internetu, neka se izrekne, recimo, dobrotvorni rad ili nešto slično kako bi se bar na taj način društvu vratio dio pričinjene štete. Zakoni su puni rupa, a ovo je jedna od njih - smatra Crnjac.
- Ako je počinitelju kaznenog djela putem interneta izrečena uvjetna osuda te sigurnosna mjera zabrane pristupu internetu, a on krši izrečenu sigurnosnu mjeru, sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora, kaže nam iskusni splitski odvjetnik i bviši sudac, prof. dr. sc. Damir Primorac.
- Naravno da se postavlja pitanje može li se uspješno kontrolirati provođenje sigurnosne mjere posebno kada se uzme u obzir da se počinitelj može služiti internetom i, primjerice, korištenjem usluge pristupa internetu druge osobe – prijatelja i dr., korištenje bežičnog pristupa u ugostiteljskim objektima, knjižnicama i slično. Razvidno je kako je osiguranje provođenja ove mjere povezano s određenim teškoćama i pitanje je koliko je uopće moguće osigurati cjeloviti nadzor nad tom mjerom.
Bez kvalitetnog i učinkovitog nadzora provođenja ove sigurnosne mjere, ostaje nam vjerovati da će počinitelj poštivati izrečenu mjeru ili, ako je odluči kršiti, da će po nečijoj prijavi ili slučajnoj kontroli biti zatečen u kršenju mjere - smatra Primorac.