Hajduk jugend: Ljuti su, bijesni, a oni koji su ih kolosalno zajebali najsretniji su kad bijes usmjere na Druge: na Srbe, Sammira, na pankere ili purgere

Vjerojatno je točna tvrdnja glavnog tajnika Torcide Stipe Lekića kako ono što se zove „Hajduk Jugend“ nominalno ne postoji. Torcidin tajnik vjerojatno nas ne laže kad veli da o toj formalnoj frakciji nema nikakvih saznanja, i vjerojatno je točno da “Hajduk Jugend” nema žiroračun, statut i upravno tijelo, kao ni prijavu u registru udruga i okrugli pečat s natpisom u sredini. “Hajduk Jugend” – ukratko – ne postoji u formalnom, nadzemnom smislu, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.

No, da “Hajduk Jugend” postoji „podzemno“ kao društvena i/ili ideološka grupa, neprijeporno je jasno, a da biste se uvjerili da je tomu tako ne treba vam provjeravati u registru trgovačkog suda ili ministarstva uprave. Da biste se jasno uvjerili kako “Hajduk Jugend” (ili „hajduk jugend“) postoji, dosta vam je učiniti jedan pješački đir od Bačvice, preko Varoša, Plinarske, Matoševe i Zrinko-frankopanske ulice.

Samo usputni pogled na zidove, na grafite i na nasprejane poruke jasno će vam pokazati koliko je u Splitu ikonografija ekstremne desnice isprepletena s nogometnom ikonografijom.

Počevši od „najbenignijeg“ natpisa HajdUk u kojem U baš uvijek ima križić i pavelićevske uši, preko natpisa „naprid bili, ajmo ustaše“, preko različitih difamatorskih natpisa protiv crnoputih igrača, grafiterska veza navijanja i rasističkog nacizma može se u Splitu dokumentirati na desecima zidova, fasada i natpisa, od onih uvijenih sve do onih najizravnijih, posve neuvijenih – “Smrt Židovima”, “Smrt Nakazama”, “Ubi Srbina” – ponajčešće uz svastike, u pravilu uz najdraži ustaški vokal, te uvijek ili gotovo uvijek uz prisutnost onog drugog slova, slova koje Torcidu čini lateralnim suučesnikom: slova T (ili Th) koje ne jednom prati te fašističke svinjarije.

Dakle, moguće je da “Hajduk Jugend” ne postoji kao formalizirana grupa sa šturmbanfirerom i oberlajtantima. Ali, “Hajduk Jugend” sigurno postoji kao ulični socijalni fenomen, kao realitet na terenu.

On postoji zato što postoji poveliki broj (mlađih) Hajdukovih navijača koji bez suvišnog konflikta u glavi povezuju odlazak na okuku tribina, navijanje za svoj klub, te ideološku pripadnost ekstremnoj desnici. Mladi su, glupi su, odgojili su ih fra Ćirko i Tuđmanova televizija, odrasli su u gradu konvertita koji je u hipu promijenio zastavu, odrasli su uz roditelje koji kao zmija noge kriju što su radili do 90.

Tko je stvarno kriv

Odrasli su u socijalističkom stanu koji su im dida ili pape dobili od socijalističke firme, te bačeni u svijet u kojem nemaju i nikad neće naći posao bolji od konobarskog ili trgovačkog. Ljuti su, bijesni, a oni koji su ih kolosalno zajebali najsretniji su kad njihov bijes usmjere na drugog, na Druge: na Srbe ili na Sammira, na pankere ili na purgere, na Židove, Josipa Boljkovca ili gay povorku.

Sve dok se bruse na one slabije, manjinske i drukčije, ti klinci iz nebodera, ta šutljiva masa, neće se okrenuti protiv onih (ili onog) što su naše društvo unakazili. Ništa tu – da se razumijemo – u toj priči nema originalno ili unikatno naše. Sve je to Istočna Europa stoput prošla, i ti pretužni ošišani klinci zapravo su temeljno isti u Dresdenu i Sankt Peterburgu, u Beogradu i Novom Sadu. Ista su generacija, djeca su istih lojalnih partijskih očeva, vlasnika dača i vikendica.

Odrasli su u istim ili sličnim socijalističkim visokogradnjama. I u Beogradu i Moskvi – baš kao u Splitu, bruse se na „pedere“, a da u Splitu ima crnaca ili Vijetnamaca, brusili bi se i na njih. Ukratko – sve su to samo tužne, neoriginalne varijacije jednog te istog socijalnog kalupa, originalnog taman onoliko koliko je jedna franšiza Mc Donald’sa „originalnija“ od druge.

Nikakve tu ozbiljne razlike nema, nikakve lokalne boje ili specifičnosti, razlika je tek u ratničkim bojama najdražeg kluba: jednom je to žuta i crna dresdenskog Dynama, drugi put plava i modra Zenita, treći put Zvezdina crveno-bela, četvrti put – eto, ovdje - Hajdukova bijela. Svi ti mladi desničari od Baltika do Vardara u neku ruku lažu sebe i pretvaraju se da u svoje laži vjeruju.

Pokušavaju vjerovati da su ibermenši i superiorna rasa, a u očima Zapada tek su jadni „Ossiei“, „slavi“ i „jugosi“ kojima je mjesto na baušteli ili u kupaoni, da popravljaju vodokotlić. Pokušavaju vjerovati da su komunjare krivi za sve, a žive u komunjarskim stanovima, uz komunjarski radijator i rolete. Pokušavaju vjerovati da su „zdravi“, za razliku od „bolesnih pedera“, a onda (poput mlađahnog HČSP-ovca Frane Čirka) na Facebook stavljaju vlastite slike kako se goli do pasa drpaju s mišićavim prijateljima. Navijaju za klubove za koje vjeruju da su bili bastioni proturežimskog otpora, a zapravo je prava istina da su ti klubovi uvijek i svugdje bili režimske ispostave, da su im u upravama sjedili partijski funkcionari i generali.

Plaćam Zapad

U cijeloj Istočnoj Europi ta „balun jugend“ živi u laži. No, vjerojatno nema točke od Murmanska do Ohrida na kojoj „jugendaši“ moraju toliko i tako temeljito sebe lagati da bi vlastiti svjetonazor pomirili sa stanjem činjenica kao što to moraju ovdje, u Splitu. Jer, na žalost hajduk-jugendovske okuke činjenice postoje, ma koliko ih mi sprejali Pipsom obmane.

A kad su Hajduk i Split posrijedi, te činjenice su ove – Hajduk je bio partizanski klub; on je odbio igrati u ligi NDH; prešao je na slobodni teritorij i igrao kao službena momčad Jugoslavije; više desetljeća je kao jedini klub u Jugoslaviji na dresu imao crvenu zvijezdu; u tom razdoblju bio je važan i uspješan klub, da bi nakon 1990. postao sportska i organizacijska ruina, bankrotirani đanki koji svakih nekoliko godina od svog siromašnog, upropaštenog društva i grada traži novih nekoliko desetaka milijuna da bi ih spiskao za ništa i kupio još par godina odgode propasti.

Ovo što sam napisao su činjenice: i neka mi i jedan “jugendovac” ospori makar koju od njih, plaćam mu pretplatu za Zapad do kraja života. I to je možda najtužniji dio priče o “Hajduk Jugend”.

Jer, kad smo već osuđeni živjeti u ekonomski upropaštenom gradu, u upropaštenoj i koloniziranoj regiji, kad već živimo u civilizacijskom i gospodarskom rasulu, kad pored toga već navijamo za sportski neuspješni, bankrotirani klub, postojalo je barem nešto u što smo se mogli uprti kao u utješnu točku koja grije i tješi – a to je čista, dostojna prošlost, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.

Upravo to – to posljednje uporište splitskog samopoštovanja – Hajdukovi “jugendovci” su popišali. Prije šezdeset godina, Hajdukovi navijači (a bogme i neki igrači) sabotirali su čekpointe, kasarne, elektrovodove i pruge da se njima ne bi koristio vladajući nacizam. Danas neki drugi „partizani“ – Anonymousi – sabotiraju stranicu Hajdukovih navijača, kao „čekpoint“ i „punkt“ vladajućeg nacizma. Krug je završen: današnja „jugend“ ratuje za protivničku momčad, puca na naš gol, protiv svojih predaka, svog kluba i njegove prošlosti.