U različitim krajevima Hrvatske ljudi kao da ne žive u istoj zemlji. Razlika je i između grada koji svaki tjedan ugosti stadionski koncert ili zvijezdu fada, i grada u kojem su kulturna ponuda ovog mjeseca bili dani kršćanske kulture i kick-boxer Bob Sapp. To su Zagreb i Split. Hrvatska, naravno, nije jedina zemlja u kojoj postoje regionalne razlike u razvoju. Takve razlike imala je i Jugoslavija, pa ju je to i uništilo. Ja gunđam zbog Splita i grintam zbog njegova zaostajanja. Najbolje poznam njegove probleme jer u njemu živim.
Crna kronika
Ali, Split bar ima nas novinare, pisce, St!llness i TBF, ima dakle glas da ga se čuje, a gdje je glas goleme, anonimne, zaboravljene provincije, gdje je danas glas Siska i Karlovca, Broda i Šibenika, gradova plemenite industrijske prošlosti iz kojih danas stižu tek vijesti iz crne kronike, stečajevi i štrajkovi? Duboke regionalne razlike i interesne podjele među njima razjapile su se pred našim očima kad su se dva regionalno specifična problema - brodogradnje i agrara - izborila za mjesto nacionalne teme prvog reda. Nakon fanfara devedesetih i trublji o svehrvatskom jedinstvu, došli smo godine gospodnje 2010. kad je prilično jasno da je hrvatska nacija suštinski interesno podijeljena na dvije: onu koja grčevito ovisi o statusu quo, i onu koja bi se “parazita” otresla. Strašno je lako tu diobu svesti na “reformiste” i “antireformiste”, “crvene” i “plave”, odnosno one koji žive na tržištu i one koji žive od etatističke sise. Ali, ta jednostavna bipolarna konstrukcija ne vidi da je država najveći poslodavac, klijent, mušterija i platiša. Ona vrlo često generira nejednakost i pristaje na nejednake standarde u kulturi, zdravstvu i školstvu. Najgore je pri tome što se tema korozivnih i opasnih regionalnih razlika zamjenjuje za zapaljivi “spin” o sukobu sjevera i juga.
Imperijalni sjaj
Takvog sukoba, međutim, ne može biti dok god Osijek muči iste muke kao i Šibenik, i dok su god najveće žrtve centralizacije upravo gradovi najbliži Zagrebu, poput Karlovca ili Siska.
U međuvremenu, većina građana osuđena je živjeti tuđe živote, gledati na TV-u hokej i izložbe iz MSU, dok im ispod prozora vjetar po napuklom asfaltu tjera nepometene novine. Žive tako tuđi život kao čehovljevski likovi koji sanjaju Moskvu, ili prekomorska kolonija koja upija iz daljine imperijalni sjaj.
piše Jurica Pavičić