Grabar-Kitarović je izazvala skandal, Milanović ignorira pomilovanja: Hoće li se predomisliti zbog Perkovića i Mustača?

Hoće li se molba za pomilovanje bivših visokopozicioniranih obavještajaca, Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, koji u kaznionici u Glini izdržavaju dugogodišnje zatvorske kazne, obiti o čvrsto zatvorena vrata predsjednika Zorana Milanovića? Ili će u njihovom slučaju Milanović ipak odstupiti od svoje više puta kategorički ponovljene tvrdnje da neće koristiti ustavnu i zakonsku ovlast pomilovanja, i da institut predsjedničkog pomilovanja treba ukinuti? Mustačev i Perkovićev zahtjev na Pantovčak će službeno stići tek nakon Uskrsa..

Perkovića i Mustača je sud u Münchenu 2016. osudio na doživotne zatvorske kazne jer su, prema njemačkoj presudi, odgovorni za organizaciju i pripremu likvidacije hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. Hrvatski sud im je, nakon što su 2019. iz njemačkog zatvora prebačeni na izdržavanje kazne u Hrvatsku, kaznu doživotnog zatvora, koja ne postoji u hrvatskom pravnom sustavu, preveli na kazne zatvora od 40 (Mustač) i 30 (Perković) godina.

Zdravko Mustač i Josip Perković su do 1990. bili visokopozicionirani obavještajci u jugoslavenskoj "Službi državne bezbednosti (SDB)", a po proglašenju hrvatske neovisnosti odigrali su važnu ulogu u stvaranju hrvatskog sigurnosno - obavještajnog sustava. Perković je utemeljio SIS, hrvatsku vojnu obavještajnu službu, i bio joj na čelu.

Šestorica hrvatskih generala proisteklih iz Domovinskog rata (od kojih se jedan, Marinko Krešić, naknadno koleba) su pismom upućenim Milanoviću podržali njihovu molbu za pomilovanjem, pozivajući predsjednika da ispravi nepravdu koju im je nanijelo hrvatsko i njemačko pravosuđe. Generali u pismu Mustača i Perkovića nazivaju svojim suborcima i ljudima zaslužnim za obranu Hrvatske te podsjećaju da ih je predsjednik Tuđman odlikovao.

Zanimljivo je da Mustaču i Perkoviću bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, u čijem mandatu je obavještajni dvojac osuđen na najtežu kaznu koju njemački sud može dosuditi, ali ni aktualni predsjednik Zoran Milanović, nisu oduzeli odlikovanja koja im je predsjednik Tuđman dodijelio.

Milanović dosad nije pomilovao nikoga

U dvije godine i dva mjeseca svog predsjedničkog mandata Zoran Milanović nije pomilovao nikoga. U tome razdoblju Ministarstvo pravosuđa i uprave dostavilo mu je molbe 274 osuđenika koji traže pomilovanje s izvješćima i mišljenjima o svakom od osuđenika. Preporuka koju daje Ministarstvo, međutim, za predsjednika nije obvezujuća. Predsjednik države može udijeliti potpuno ili djelomično pomilovanje od dosuđene kazne, a u praksi se ono najčešće svodi na prijevremeno puštanje s odsluženja dosuđene zatvorske kazne.

Svi Milanovićevi prethodnici na Pantovčaku u većoj su ili manjoj mjeri koristili ovlast pomilovanja koja je predsjedniku države zajamčena 98. člankom Ustava i razrađena Zakonom o pomilovanju.

Kako su institut predsjedničke političke milosti, koji se u suvremenim kazneno pravnim sustavima prakticira tek kao iznimka, pojedini hrvatski predsjednici koristili vrlo široko, udjeljujući predsjedničku milost i u krajnje problematičnim slučajevima, u javnosti se o predsjedničkim pomilovanjima često izvještavalo u negativnom kontekstu.

Najšire ruke u dodjeljivanju predsjedničke milosti pravomoćno osuđenima bio je prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, koji je u deset godina mandata pomilovao nešto više od 3000 osuđenih. Za aktom predsjedničke milosti često je posezao i drugi hrvatski predsjednik, Stjepan Mesić, koji je u dva predsjednička mandata od 2000. do 2010. pomilovao ukupno 787 osuđenika. Tek u njegovu mandatu, 2003., odluke o predsjedničkim pomilovanjima prvi su se put počele objavljivati pa je javnost stekla uvid u imena pomilovanih.

Josipović pomilovao 247 ljudi, Grabar-Kitarović 67

Ivo Josipović u pet je godina predsjedničkog mandata, od 2010. do 2015., pomilovao 247 pravomoćno osuđene osobe. U mandatu Kolinde Grabar-Kitarović pomilovano je 67 osuđenika. Međutim, pad broja pomilovanih posljedica je skandala koji je izazvala već prva runda njezinih pomilovanja početkom 2016., zbog čega je bila prisiljena raspustiti svoju Komisiju za pomilovanja. Skandal je, naime, izbio nakon što su novinari ustanovili da je Grabar-Kitarović pomilovanjem osigurala raniji izlazak iz zatvora Danku Seiteru, bivšem članu uprave Karlovačke banke osuđenom za zloupotrebu poslovanja u toj banci. Seiter je, uz ostalo, izbrisao bankovni dug Nikoli Hanžeku, najvećem donatoru njezine predsjedničke kampanje.

Pomilovala je i kontroverznog Leona Sulića osuđenog zbog malverzacija u Croatia busu i još nekim tvrtkama, koji se godinama skrivao pred pravosuđem. A nakon pomilovanja smijenila je i svog dotadašnjeg savjetnika Vladimira Šeksa, koji je javno priznao da je utjecao da predsjednica pomiluje Vanju Goldbergera, njegova bivšeg savjetnika u Saboru koji je bio osuđen zbog zlouporabe droga. Nakon skandala s početnim pomilovanjima, Grabar-Kitarović je do kraja mandata taj instrument zadiranja izvršne vlasti u pravomoćne presude, koristila vrlo oprezno i tek iznimno.

I predsjednik Mesić je nizom pomilovanja izazivao žestoke javne kritike. Pomilovanjem je tako skratio zatvorski staž Siniši Rimcu, pripadniku Merčepove postrojbe osuđenom za zločin na Pakračkoj Poljani (jedan je od sudionika ubojstva obitelji Zec za koje nije procesuiran), zatim Stjepanu Grandiću osuđenom za gospićke ratne zločine, nekima od višestruko osuđivanih narko - dilera i slično...

'Grubo narušavanje trodiobe vlasti'

Hrvatska praksa predsjedničkog pomilovanja do mandata Zorana Milanovića potvrdila je da nije riječ o iznimnoj mjeri, već predimenzioniranom, gotovo redovitom instrumentu intervencije nesudskoga tijela vlasti u pravomoćne sudske odluke.

Institut pomilovanja, koje daje i predsjednik države, vuče korijene iz preddemokratskog doba kad je apsolutni vladar imao zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Aktom vladarske milosti jačao je lojalnost podanika prema sebi. Kao dio duge povijesne baštine zadržao se gotovo u svim suvremenim političko - pravnim sustavima, ali ga predsjednici država u suvremenim demokracijama primjenjuju tek iznimno, kao korektiv u situacijama koje kazneno pravni sustavi ne mogu predvidjeti.

Kritičari instituta predsjedničkog pomilovanja navode kako pomilovanje predstavlja grubo narušavanje temeljnog demokratskog načela trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Ističu da je taj instrument nepotreban u modernim kazneno - pravnim sustavima jer je unutar njih osigurano dovoljno instrumenata za korigiranje sudskih pogrešaka.

Iako je više puta ponovio da neće nikoga pomilovati, i da taj institut treba ukinuti, predsjednik Milanović do sada nije obrazložio kakvi su točno njegovi argumenti za ukidanje ovog instituta upisanoga u hrvatski Ustav. Je li naprosto riječ o tome da mu se ne da baviti onima koje su sudovi spremili s onu stranu brave, jer smatra da je to nedostojno njegovog predsjedničkog vremena, ili za to ima ozbiljne pravne argumente pa smatra da treba promijeniti Ustav i tu predsjedničku ovlast iz njega izbrisati.

Zagovornici zadržavanja instituta predsjedničkog pomilovanja u suvremenim političko - pravnim sustavima ističu kako pomilovanje, ako se primjenjuje obzirno i oprezno, osigurava dobrodošlu korekciju zakonodavstva i pravosuđa u onim situacijama kad je taj sustav nesposoban prepoznati sve nepredvidljive kombinacije koje život donosi. A sudbine nekoć čelnih osoba jugoslavenskog, i arhitekata sadašnjeg hrvatskog obavještajnog sustava, Zdravka Mustača i Josipa Perkovića su, kako se čini, primjeri prilično nepredvidljivih životnih kombinacija.