Promjene perspektive pozitivni su nerv koji šireći vidike te iste čini jasnijima. Pozvana sam da kao glazbeni “nomad” kroz tematski odabir ukažem na svoje mišljenje o trenutnom stanju kulture u Hrvatskoj. Odmah sam pogledala u rječnik i pod terminom nomad pročitala definiciju: pripadnik rase ili plemena koji nema određeno mjesto boravišta već luta od mjesta do mjesta. Perspektive se šire, u svakom slučaju. No, gubi li se veza s onim čemu osjećamo pripadnost?
Thor Heyerdahl koji je na svojem Kon Tikiju oplovio svijet rekao je jednu istinu: ukoliko dijelimo osjećaje i iskustva sa dragim ljudima ostajemo im blizu čak i kada otputujemo u daleke zemlje. Ponekad je pomalo i komično kako ne možemo izmaći našim dosadašnjim iskustvima, te se čini da smo uvijek u istome gradu, čak i kada oko nas svi pričaju stranim jezicima, a nitko ne izgovara jasno naše ime. Upravo u takvom kontekstu još jasnije iskaču “teme” o kojima bi valjalo pisati, misli koje nosimo sa sobom bez obzira na ime grada, suradnike ili projekt.
Biti pjevačica iz Hrvatske na svjetskim opernim pozornicama doista znači biti sama, bez jasnog konteksta u koji će te drugi uklopiti. Gdje je kulturni identitet miljea iz kojeg dolazim SADA? Svi kimnu glavom na spomen Zinke Kunc i Milke Trnine, ali tu priča staje. Nepostojanje sustavne promocije naših umjetnika izvan Hrvatske ukazuje na niz gorućih pitanja na domaćem terenu i tu se krug zatvara. Suočeni s manjkom mogućnosti, perspektive se za mlade ljude sužavaju i gube se jasni kriteriji.
U kojoj mjeri u Hrvatskoj politička klima utječe na onu kulturnu (čitaj: kreativnu)? ima li uopće šansi temelj za zdravi sustav vrijednosti u kojem će se odmah vidjeti tko vrijedi i jesmo li svjesni da je takvo društvo nemoguće ukoliko nemamo uvid u širu sliku? Doba interneta i tehnoloških mogućnosti te dostupnost informacijama nije dovoljna ukoliko ne mijenjamo sebe.
Renata Pokupić, operna pjevačica
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....