Puše ovih dana vjetar u Zagrebu, a s krovova 'ko vješti piloti' ne lete golubovi, nego najloni, privremene zakrpe, pokušavajući bezuspješno zaštititi ono što je točno prije godinu dana smlavio potres.
Tog hladnog nedjeljnog jutra, usred lockdowna, Zagrepčani su bolno upoznali razornost prirode, ali nekako imali su nade da u tom neće ostati sami, da će, kao što to biva u elementarnim nepogodama, znani i neznani pomoći u nevolji, a poglavito grad i država. Trajala je nekoliko dana kakva-takva pozornost na grad i ljude u nevolji, a onda je sve utihnulo. Gotovo da je spominjanje Zagrepčana i potresa postalo gnjavaža svima. U prilog tome govore činjenice. One su više nego bolne, o čemu svjedoče upravo ovi sveprisutni najloni kojima se nastoji pokrpati...