General Ćosić za Jutarnji: Zašto nisam potpisao pismo i podržao molbu za pomilovanjem Perkovića i Mustača

Nakon što su šestorica hrvatskih ratnih generala podržala molbu nekadašnjih obavještajaca Josipa Perkovića i Zdravka Mustača upućenu predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću kojom traže pomilovanje od doživotne zatvorske kazne, za Jutarnji list je progovorio i sedmi general čije se ime prije potpisivanja molbe spominjalo među mogućim potpisnicima.

Podsjetimo, svoje potpise na molbu koju će preko Ministarstva pravosuđa Milanoviću uputiti odvjetnik Anto Nobilo stavili su general-pukovnici Ante Gotovina, Ivan Čermak i Ljubo Ćesić Rojs, general bojnik Marinko Krešić, general zbora Pavao Miljavac te admiral Davor Domazet Lošo.

S davanjem podrške ovoj molbi povezivalo se i umirovljenog general pukovnika Krešimira Ćosića, no njegovo se ime u konačnici nije našlo među potpisnicima, a on nam je pojasnio i zašto.

- Ono što ja osobno znam da je gospodin Perković imao značajnu ulogu u osiguranju naoružanja i vojne opreme za HV još 1991. godine u uvjetima strogog embarga i da je surađivao s ministrom Šuškom, čemu sam osobno svjedočio. Mogu, dakle, naglasiti da je gospodin Perković u Domovinskom ratu dao značajan doprinos obrani RH i o tome svakako treba voditi računa s obzirom na njegovu poodmaklu životnu dob i njegovo opće zdravstveno stanje. I na kraju, nadam se da u Hrvatskoj postoje neke druge institucije koje o svemu tome trebaju voditi računa, a ne umirovljeni hrvatski generali, izjavio je Ćosić.

- Međutim taj problem koji se odnosi na njegov doprinos obrani Hrvatske kao i njegova odgovornost za sve ono što su radile tajne službe bivše države nije javni problem koji ja kao pojedinac želim rješavati na ovaj ili onaj način i ne želim u tome sudjelovati niti biti dio novih/starih javnih političkih sukobljavanja u današnjoj Hrvatskoj, istaknuo je general pukovnik Ćosić.

Bivše visokopozicionirane dužnosnike nekadašnje jugoslavenske tajne službe, Perkovića i Mustača koji su 1990. nakon što su se stavili na raspolaganje Franji Tuđmanu sudjelovali u uspostavi hrvatskih tajnih službi i obrani, sud u Münchenu 2016. osudio je na doživotne zatvorske kazne. Hrvatski Vrhovni sud ih je 2014. odlukom koja je izazvala žučne pravne polemike izručio njemačkom pravosuđu.

Prema njemačkoj presudi, osuđeni su jer su pripremili i organizirali ubojstvo jednog od tadašnjih direktora Ine, Stjepana Đurekovića, koji je 1982. emigrirao u Njemačku. Mustač je osuđen da je kao šef jugoslavenske Službe državne bezbednosti (SDB-a) dao nalog načelniku hrvatskog Odjela za suzbijanje neprijateljske emigracije, Josipu Perković, da pripremi Đurekovićevu likvidaciju u Njemačkoj. Đureković je ubijen 28. srpnja 1983. u Wolfratshausenu.

Nakon izricanja doživotne zatvorske kazne, Perković i Mustać iz njemačkog su zatvora prebačeni na izdržavanje kazne u Hrvatsku. Budući da hrvatski kazneni zakon ne poznaje doživotnu zatvorsku kaznu, pri transferu u Hrvatsku kazna im je prilagođena pa je hrvatski sud Mustaču odredio kaznu od 40 godina zatvora, a Perkoviću od 30. Obojica kaznu izdržavaju u kaznionici u Glini, a odvjetnik Nobilo ističe da dugotrajne zatvorske kazne, Mustaču je 80, a Perkoviću 76 godina, u njihovu slučaju znače doživotni zatvor.

U pismu upućenom predsjedniku Milanoviću šestorica ratnih generala upozoravaju na "tragičnu sudbinu brigadira Josipa Perkovića i Zdravka Mustača" i mole ga da on okviru svojih ustavnih i zakonskih ovlasti sanira "tu nepravednu situaciju koja se ne može razriješiti redovitim pravnim mehanizmima". U pismu šestorica navedenih generala Perkovića i Mustača nazivaju suborcima i ističu da pri izricanju sankcija "sud u Njemačkoj nije uzeo u obzir njihov prijašnji život, tj. doprinos Perkovića i Mustača uspostavi Republike Hrvatske, njihov doprinos Domovinskom ratu u obrani nezavisnosti i cjelovitosti RH te odlikovanje koje su dobili od predsjednika Tuđmana.

"Da im se sudilo u Hrvatskoj, to su okolnosti koje bi svaki sud, na zakonom predviđeni način, cijenio", ističu generali. U pismu Milanoviću naglašavaju da se "dvojica vrlo zaslužnih ljudi za obranu Republike Hrvatske nalaze na izdržavanju kazni koje su proizašle kao direktna posljedica pogrešne odluke sudaca Vrhovnog suda (koji su ih izručili op. a.) i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona vezano za kaznu i prava na uvjetni otpust".