Gdje su naši milijuni ili kako se punila HDZ-ova blagajna

ZAGREB - Kad je zatražila da policija, USKOK i Državno odvjetništvo istraže je li HDZ financiran iz nedopuštenih izvora, premijerka Kosor vjerojatno je imala na umu financiranje u mandatu njezina prethodnika Ive Sanadera.

Međutim, postoji obilje indicija i izjava koje upućuju na to da punjenje HDZ-ove stranačke blagajne kroz protuzakonite kanale traje mnogo dulje od Sanaderova liderskog mandata u HDZ-u.

Ta je stranka od samog osnutka, uz službene izvore financiranja iz proračuna i donacija, imala i one druge, “nevidljive”. Prvi novac za HDZ-ovu stranačku blagajnu prije pobjede na višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u proljeće 1990., prikupljen je od hrvatske dijaspore.

Prodaja stanova za oružje

Stjepan Mesić je u veljači 1990. na 1. općem saboru HDZ-a izabran za glavnog tajnika stranke, a u opisu posla bila mu je i briga o stranačkim financijama.

Nakon izlaska iz HDZ-a Mesić je i javno progovorio o “torbarima” koji su hodočastili među iseljenim Hrvatima, prikupljali novac za obranu Hrvatske, a nisu podnosili izvješća o tome kako su ga potrošili.

Kad je predsjednika HDZ-a, Tuđmana, upozorio da dijaspora postavlja pitanje na što je potrošen novac, Tuđman mu je odgovorio: “Pusti sada, poslije rata ćemo praviti bilance”.

Šuškova kontrola

Vrijeme embarga na uvoz oružja u prvoj polovici 90-ih stvorilo je idealno ozračje za lov u mutnom. Novac iseljenika, ali i novac hrvatskih građana prikupljen od prodaje društvenih stanova, a namijenjen kupnji oružja na crnom tržištu, bio je idealna “samoposluga” za bogaćenje odabranih unutar HDZ-a.

Tokove novca od glavnog tajnika HDZ-a Stjepana Mesića već je 1991. preuzeo i pod vlastitu kontrolu stavio povratnik iz Kanade Gojko Šušak.

Na njegovu je inicijativu 1991. osnovan Hrvatski nacionalni fond u koji se počeo slijevati novac za obranu i gospodarsku obnovu Hrvaske. Taj je fond najprije imao račun u banci UNBS u Genevi, a početkom 1992. račun je preseljen u Bank fur Karnten und Steiermark u Villachu. Samo u toj banci otvoreno je 13 deviznih računa na koje se slijevao ne samo novac koji je donirala dijaspora, nego i novac iz hrvatskog proračuna namijenjen kupnji oružja.

Računi su iz Villacha u prvoj polovici 90-ih nakratko prebačeni u London, pa ponovno vraćeni u Villach. Samo tri ovlaštena potpisnika mogla su raspolagati novcem s računa u Villachu: ministar obrane Gojko Šušak, ministar financija Jozo Martinović i predstojnik Tuđmanova ureda Hrvoje Šarinić.

Likvidiranje računa

Martinović i Šušak su umrli, a 1998. Tuđman je naložio Šariniću da račune u Villachu, koji su se vodili pod zbirnim imenom Fond za obranu i obnovu Hrvatske, likvidira. Posljednjih 2,8 milijuna DEM, koliko je bilo ostalo na austrijskim računima, prebačeno je u Privrednu banku Zagreb na račun HDZ-ove stranačke Zaklade hrvatskog državnog zavjeta, osnovane 1995. godine.

Kad je 2002. skandal izbio u javnost i DORH naložio HDZ-u da 2,8 milijuna DEM s pripadajućim kamatama vrati u državnu blagajnu, pristaše Ive Sanadera u vrhu HDZ-a spremno su optužili netom poraženog ravnatelja Zaklade državnog zavjeta, Ivića Pašalića, da je novac od kamata trošio samovoljno.

Malo tko je slutio da je povratkom HDZ-a na vlast potkraj 2003. Sanader u vrh stranačkog i državnog aparata instalirao mrežu odanih ljudi koji će nastaviti s protuzakonitim punjenjem stranačke blagajne (i ne samo nje), pretvarajući tako najmoćniju stranku u jedno od najvećih žarišta korupcije u državi. Oni koji su uživali blagodati pune stranačke blagajne punih sedam godina, ponašali su se poput tajkunskih supruga: nije bilo važno odakle je novac, važno je samo da ga ima.