FRAGMENTI PRESUDE ARBITRAŽNOG SUDA KOJE SU OBJAVILI MAĐARI OTVARAJU NOVI NIZ PITANJA O INI Evo koji će dio zasigurno izazvati najviše rasprave

Hrvatska nije uspjela utvrditi da je MOL podmitio Ivu Sanadera, korporativni model upravljanja Inom nije u suprotnosti s hrvatskim zakonom, MOL je uložio najbolje napore da modernizira Inine rafinerije u skladu s ugovorima sklopljenim s hrvatskom državom, a arbitražni sud nije mogao utvrditi da MOL nije uložio najbolje napore u Inino širenje u regiji te zadržavanje tržišnog udjela u Hrvatskoj.

Ovo je sažetak sadržaja objavljenih dvadesetak članaka presude arbitražnog suda UNCITRAL u sporu koji je Hrvatska pokrenula protiv mađarske naftne kompanije MOL zbog navodnih nelegalnosti i prekršaja u procesu preuzimanja upravljačkih prava i sklapanju ugovora o plinskom poslovanju u hrvatskoj Ini 2009. godine.

Iako je ishod ove presude poznat još od Badnjaka kad ga je na urgentnoj konferenciji za novinare javnosti priopćio hrvatski premijer Andrej Plenković, njezin sadržaj javnosti je dosad bio nepoznat zbog navodne tajnosti cijelog postupka.

Ipak, mađarska strana sad je odlučila objaviti dijelove presude, pravdajući to zahtjevima koje je pred nju stavila mađarska centralna banka i pravilima komunikacije međunarodnog tržišta kapitala. Isječci iz presude koje je MOL objavio – 20-ak od ukupno 490 ulomaka – sugeriraju kako je arbitraža poprilično čvrsto odbacila cjelokupnu argumentaciju hrvatske strane kako su s jedne strane ugovori sklopljeni u korupcijskom aranžmanu, a s druge strane da su bili i nezakoniti i štetni po Hrvatsku, a da MOL nije ispunio niti obveze koje je preuzeo.

Taj dojam, ipak, upitne je vjerodostojnosti, s obzirom da je većina presude i dalje nepoznata, pa se ne može uopće donijeti zaključak o kvaliteti dokaznog materijala iznesenog od obje strane, niti načinu na koji su arbitri vrednovali te dokaze. Ipak, i iz te sužene selekcije mogu se donijeti određeni zaključci. Kao prvo, evidentno je da se hrvatski slučaj bazirao na dokazivanju korupcije u sklapanju ugovora između Sanaderove vlade i MOL-a.

Svi ostali dokazi de facto su služili u svrhu osnaživanja te teze, pa kad Hrvatska nije uspjela dokazati koruptivnost i ostale osnove tužbe nisu mogle biti prihvaćene. To se iščitava iz članka 467. presude gdje se navodi kako arbitražni tribunal izražava 'vrlo veliku sumnju da bi Hrvatska koristila tvrdnje o nelegalnom korporativnom upravljanju i kršenju Međudioničarskog ugovora kao samostalne i neovisne osnove za tužbu, već da su one korištene za ojačavanje tvrdnji o koruptivnosti'. Dakle, kad nije dokazana koruptivnost, srušila se i hrvatska tužba.

Zašto nije dokazana, iz objavljenih članaka presude ne može se zaključiti, osim što tribunal zaključuje kako iz 'dokaza koje je Hrvatska iznijela na vrlo sveobuhvatan način' nije dokazano postojanje koruptivnog djela. Koliko je u tom zaključku doprinijela činjenica da je pravomoćna presuda za mito protiv Ive Sanadera u Hrvatskoj u međuvremenu srušena, ne može se zaključiti, kao ni stav koji je arbitraža zauzela prema određenim svjedočanstvima.

Što se korporativnog upravljanja Inom tiče, arbitri su zauzeli stav – koji je suprotan stajalištu većine relevantnih stručnjaka za trgovačko pravo – kako model upravljanja Inom s koncentracijom operativnih ovlasti u Odboru izvršnih direktora nije protivan hrvatskim zakonima. Indikativan je pritom zaključak arbitraže kako su članovi Uprave Ine – ukoliko su smatrali da su lišeni svojih ovlasti i zakonski pripadajućih prava – trebali podnijeti tužbu pred lokalnim trgovačkim sudom – što nisu napravili. Zašto nisu i tko je za to odgovoran pitanje je o kojem će se narednih dana u Hrvatskoj jamačno raspravljati. Također, zanimljivo je da je očito takav stav podržao i akademik Jakša Barbić – od Hrvatske imenovani arbitar u procesu – s obzirom da je u prošlosti javno iznosio tvrdnje kako je Inin Odbor izvršnih direktora suprotan hrvatskom Zakonu o trgovačkim društvima i da zato ne može imati izvršne ovlasti.

Na koncu, što se tiče hrvatskih tvrdnji da je MOL prekršio svoje obveze što se tiče razvoja raznih aspekata Ininog poslovanja i one su odbijene, uvelike temeljem inicijalnog zaključka tribunala da tzv. 'obveza poduzimanja najboljih mjera' (eng. best effort obligation) nije i obveza postizanja određenih rezultata. Ta definicija vjerojatno je srušila hrvatsku argumentaciju, s obzirom da neosporne numerički utemeljene činjenice o lošem upravljanju Inom nisu de facto mogle služiti kao dokaz za nepoduzimanje 'najboljih mjera' od strane MOL-a.

Objavljeni fragmenti arbitražne presude, utoliko, otvorit će znatno više pitanja, nego što će zatvoriti, te zasigurno izazvati eskalaciju rasprava oko politike dosadašnjih Vlada oko Ine, ali i načina vođenja samog postupka. Za vjerodostojne odgovore trebalo bi ipak dobiti uvid u cijelu presudu. Nakon što je MOL objavio dijelove, hrvatska Vlada ima i kvalitetno opravdanje da javnosti omogući taj uvid,