Fina, pristojna i obrazovana gospoda uvijek su za Borasa dizali ruku. Do ovog tjedna

Profesor Damir Boras izabran je za 86. rektora Sveučilišta u Zagrebu u listopad 2014. Do tog trenutka, Boras je bio nezamjetni i nekonfliktni profesor informatike na Filozofskom fakultetu, svojevrsni akademski "čovjek bez svojstava" za kojeg se činilo da neće ni stršati ni smetati. Kako je u tom trenutku imao šezdeset i tri godine, pretpostavljam da su mnogi tog listopada vjerovali da će mu mandat biti nekonfliktan, neupadljiv i kratak.

Tko god to mislio - ispostavilo se - mislio je krivo. Jer, sedam godina kasnije Boras je i dalje rektor, a tih sedam godina mandata bili su sve samo ne neupadljivi i nekonfliktni. Tih sedam godina Borasova mandata mogu se mirne duše opisati kao kontinuitet skandala.

Tijekom sedam godina svog mandata, Damir je Boras glavinjao iz jedne sramotne epizode u drugu. Sa skandalima je počeo već prvi dan mandata, kad je javno bubnuo da će se pod njim univerzitet voditi biblijskim vrijednostima. Pokušao je silom fuzirati programe Filozofskog i Katoličko-bogoslovnog fakulteta, što bi za posljedicu imalo klerikalizaciju cijele školske naobrazbe iz društvenih i humanističkih predmeta.

Bacio je kasetnu bombu na perspektivnu jezgru Hrvatskih studija i iskadrovirao nanovo čitav fakultet. Pritom je taj fakultet pretvorio u "društvo mrtvih pjesnika", reaktivirajući desetke umirovljenih profesora kojima je time napravio izdašnu financijsku uslugu. Za savjetnika za kulturu uzeo je najvećeg antitalenta hrvatskog filma Jakova Sedlara, čovjeka najpoznatijeg po negacionističkom dokumentarcu o tome kako je Jasenovac izmišljen.

Tom je Sedlaru bez natječaja i scenarija davao apsurdno velike novce za dokumentarne filmove koji ne bi bili snimljeni, ili bi se - kad bi afera pukla - pojavile ofrlje montirane kompilacije arhivskih snimaka. Kao rektor sveučilišta, Boras je dao počasni doktorat mostarskom aviomehaničaru i suspektnom političaru Draganu Čoviću, a kanio je isti počasni doktorat dati i optuženom Milanu Bandiću. Dvaput je odbijao izglasane dekane Filozofskog fakulteta, fakulteta na koji je naposljetku uveo okupacijsku guberniju, a za gubernatora postavio veterinara.

Koristio je plaćeni novinski oglasnik vlastitog sveučilišta da u njemu vodi kampanje protiv akademskih protivnika, pa čak i protiv novinarke lista u kojem je oglasnik izlazio. Ignorirao je činjenicu da bitne sastavnice njegova sveučilišta padaju na državnoj reviziji, i to zato što se novac za znanstveni rad na njima dijele bez plana, čak i bez prikazanih računa. Ignorirao je činjenicu da je dekan jednog od fakulteta zatečen u USKOK-ovoj istrazi kako s Josipom Rimac naštimava javnu raspravu o zakonskom prijedlogu. Nije ga ni najmanje zapeklo što se isti dekan fakulteta potajice sastajao i ortačio s poduzetnikom uhapšenim zbog mita i političarkom koja je to mito primila. Širokogrudno je dijelio novce i zapošljavao.

Nije pritom zaboravio ni sebe. Redovno se sam nalazio prvi vrhu liste financiranih projekata, a zatečen je kako redovno ljetuje besplatno u Dubrovniku, u apartmanu Inter-univerzitetskog centra koji inače služi za smještaj predavača. Tijekom sedam godina, Boras je pokazao da mu je - kad su afere u pitanju - samo nebo granica. Kad su skandali u pitanju, otišao je dalje u nezacrtani teritorij no i jedan yukonski traper ili rendžer, no i jedan hrvatski ministar, načelnik ili političar.

Jer, čak i u najgoroj zabiti, načelnika i zastupnika čeka reizbor. Nagomila li afere, možda neće biti izabran, možda neće sačuvati većinu. Problem s Borasom bio je taj što Boras nije imao taj problem. On je uvijek znao da će biti izabran, uvijek je znao da će imati većinu.

I to je bio, pa i ostao temeljni problem zagrebačke univerze. Njen problem nikad nije bio Boras po sebi. Problem su bila fina, pristojna i obrazovana gospoda koju su uvijek za Borasa dizali ruku. Čak i onda kad se javnost zgražavala nad Borasom, i onda kad su se medijima vukle afere, čak i onda kad je Ministarstvo znanosti upozoravalo na bezakonje, Boras je uvijek iza sebe imao "ruke": imao monolit glasačke mašine Senata.

Uz rijetke hvalevrijedne iznimke poput ADU ili FER-a, Sveučilište je glasovalo skokom kud Boras okom. Glasovali su za njegova kadroviranja i njegove sječe kadrova, za njegova zamjeranja i njegova nezamjeranja, za njegove počasne doktorate i njegova zaposlenja. Glasovali su obično bez rasprave, često i bez sjednice, najčešće s uvjerljivom većinom.

Glasovali su tako i dekani i profesori, i studentski predstavnici i akademici. Ignorirali su njegove afere - dijelom zato što nisu smatrali da su to afere, dijelom jer je bio vlast, a vlasti se ne zamjera. Dizali bi ruku, a zauzvrat je prema njihovim sastavnicama tekao nepomućeni tok projekata, infrastrukturnih poboljšica, zaposlenja novaka, koeficijenata i napredovanja. Mogli su to stoput biti akademici, emeritusi, dekani, redovni profesori.

Mogli su stoput stanovati u donjogradskim stanovima s kinderštubeom i štukaturama na pročelju. Ali, na senatu Borasova sveučilišta ponašali su se točno onako kako se ponašaju Kerumovi pajdaši u konobi Pršut: prvo je pitanje bilo "ima l' mene tute?". A bilo ih je. Bilo ih je "tute".

Do ovog tjedna.

Ovog tjedna Damira su Borasa pogodile dvije nove afere. Prema "back catalogueu" njegovih skandala, te su dvije afere neznatne. Da, Boras se cijepio preko reda. I - da- dao je titulu emeritusa profesoru koji je pipao kolegice i studentice - što je činjenica nad kojom se sad javnost sablažnjivo skandalizira, premda pune tri godine nije nikom bila tajna. Ali, kao što ona beštijica iz crtića "Ice Age" nožicom pokrene lavinu, tako su i ove dvije majušne afere pokrenule lavinu protiv Borasa.

Ministar znanosti naložio je da se sastane Savjet sveučilišta i raspravi Borasov mandat. Tridesetak članova Senata Sveučilišta skupilo je potpise za njegov opoziv. Javila se i Borasova prorektorica koja najednom daje ostavku i dijeli s javnošću vlastite jade.

"U vašim namjerama", piše prorektorica Hruškar, "ne vidim dobru volju da Sveučilište s vama na čelu nađe adekvatna rješenja za ozbiljne izazove s kojima se već dulje vrijeme suočava." Dokle je Borasu dogorjelo do noktiju shvatite kad čitate intervju s predstavnikom studenata u Senatu, fićfirićem u skupom odijelu koji u zapučku ima zataknutu značkicu s konturama Hrvatske. "S gađenjem gledam na događaje koji su se sada dogodili", veli studentski predstavnik, pa poziva "institucije" da - "donesu neku odluku"!?

Još nevičan medijskoj diplomaciji i komunikaciji pod diktafonom, studentski je predstavnik i nehotice bubnuo istinu. Naime, u Borasovom slučaju "institucija" jest "donijela neku odluku", a ta institucija nije ni savjet, ni Senat čiji je član. Ta su "institucija" ministar kulture i vladajuća stranka, koji su procijenili da im je Boras postao preveliki teret, pa su preko ministra Fuchsa poslali signal jednostaničnim organizmima na Sveučilištu u Zagrebu o tome što "komitet misli". A jednostanični su organizmi tu informaciju primili. I procesuirali.

Svima je njima - podsjetimo - svih tih sedam godina Damir Boras bio dobar. Bio je dobar HDZ-u i Crkvi. Bio je dobar Plenkoviću, koji je dolazio na dodjele skandaloznih počasnih doktorata. Bio je dobar članovima Senata koji su glasovali za sve njegove odluke. Bio je dobar studentskim predstavnicima koje bi kupio kakvim ustupkom. Bio je dobar emeritusima koje je poput uskrsnulih Lazara reanimirao iz penzije, ili ih držao dovijeka za pulpitom poput živih mumija. Bio je dobar fakultetima koji su ga podržavali dok se obračunavao s jednom, ili tri, neposlušne sastavnice. Sada im - međutim - najednom više nije dobar. Jer, čujte, "institucije" su "donijele neku odluku".

Ono čemu upravo svjedočimo - ukratko - tipski je, legendarni dramolet iz Hrvatske povijesti. Pred našim živim očima, upravo u ovom trenutku, domobrani u jesen 1944. prelaze u partizane. U "partizane" prelaze Borasovi glasači, Borasovi dekani, Borasovi prorektori i Borasov "komitet". Damir Boras točno pred vama nanovo rekreira najtipskiju dramsku situaciju hrvatske političke povijesti: onu komesara Andrije iz filma "Lisice" Krste Papića i Mirka Kovača. Do pred pet minuta, vladaru su se Andriji svi umiljavali, svi su seljani oko njega obigravali, privodili mu koze, pečeno janje i djevojke. A onda kad se saznalo da je Andrija u nemilosti, protiv njega se svi okreću, a jedan mu od seljana veli "neću ja uslugu od neispravna čojka".

Točno tu rečenicu - "neću ja uslugu od neispravna čojka" - izgovara sad drugim riječima Borasova prorektorica. Izgovaraju je Borasovi studentski predstavnici, koji su taman "tražili da se oko kampusa na Borongaju neke stvari pokrenu". Izgovaraju tu rečenicu dekani istih onih sastavnica koji su se do jučer kod njega grebali za koeficijente, novake i obnovu krovišta. Cijeli zbor uglednika hrvatske alme mater izgovara malo drukčije sročenu rečenicu iz Papićevog filma. Samo - u Kovačevom scenariju tu rečenicu izgovara bezubi naturščik iz Ježevića pod Dinarom. U ovom, zagrebačko-univerzitetskom remakeu, tu rečenicu izgovaraju doktori, emeritusi i akademici.

Između njih i Papićeva seljana iz Ježevića, međutim, nema nikakve razlike. I to je problem Sveučilišta u Zagrebu - to, a ne Damir Boras. To je problem koji će ostati i kad jednom Boras bude davno zaboravljen.