EUROPA OD HRVATSKE TRAŽI HITNO PRODULJENJE RADNOG STAŽA Od 170.000 javnih službenika samo je njih 430 starije od 65 godina, najstariji je Nikša Bareza

Zauzimaju li radnici koji su stekli uvjete za mirovinu, kao što se to često misli, radna mjesta mladim nezaposlenim Hrvatima?

Sudeći prema brojkama kojima raspolaže Ministarstvo uprave, ove glasine ne mogu biti dalje od istine.

Statistika prikupljena iz registra državnih i javnih službenika pokazuje da je u ovom trenutku u javnom sustavu zaposleno 430 osoba u dobi od 66 i više godina, dok u državnoj službi ne postoji niti jedan takav radnik.

Kad gledamo omjere, s obzirom na procijenjenih 170 tisuća zaposlenika u javnim službama, ispada da je onih koji su stekli uvjete za mirovinu tek 0,25 posto, što je vrlo niska brojka, čak i za hrvatske “uhljebničke” uvjete.

Nema kadrova

Dodatno iznenađuje i popis javnih institucija u kojima u ovom trenutku radi najveći broj takvih djelatnika.

Začudo, na popisu nema niti jedne bolnice iako bi se, zbog nedostatka liječničkog kadra, očekivalo da će upravo ovdje biti najveći broj onih kojima su institucije produljile radni odnos.

Na prvom mjestu zato je Filozofski fakultet u Zagrebu s 20 zaposlenika u dobi od 66 i više godina, na drugom je mjestu Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, slijedi FER, a na zadnja su dva mjesta dva doma zdravlja, jedan Primorsko-goranske, a drugi Splitsko-dalmatinske županije. Dirigent Nikša Bareza s 80 godina najstariji je javni službenik u Hrvatskoj, zaposlen kao pomoćnik intendantice u HNK. Po riječima prodekana Filozofskog Tina Turkovića, rang-lista institucija ne čudi, posebno s obzirom na to da se na tom fakultetu u periodu između 2000. i 2008. godine otvorio priličan broj novih studija kojima je često teško pronaći odgovarajući kadar. “Ti odsjeci stvaraju novi kadar, ali često ne dovoljno brzo pa je nerijetko potrebno zadržati ljude kako ne bi morali zatvoriti katedru. Mislim da su motivi za ostanak u radnom odnosu nakon mirovine dvojaki. U jednom dijelu riječ je o profesorima kojima se mogućnost rada produljuje zbog potrebe, a u drugom dijelu to budu profesori koji ne žele ići u mirovinu jer su psihofizički i dalje sposobni za rad, ali se i boje mirovine”, pojašnjava Turković.

Stvar dogovora

Na zaposlene u javnim službama primjenjuje se Zakon o radu koji kaže da radni odnos završava s napunjenih 65 godina i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, a mogućnost produljenja službe je dodatno propisana posebnim zakonima kao što su Zakon o zdravstvenoj zaštiti ili Zakon o znanstvenoj djelatnosti.

Danijel Nestić s Ekonomskog instituta pritom ističe da ne postoje nikakvi objektivni razlozi zašto bi se produljivanje radnog odnosa nakon 65. godine zakonski u javnim službama omogućavalo liječnicima i profesorima, ali ne bi jednakopravno i svim ostalim strukama u kojima se ljudi psihofizički osjećaju sposobnima za rad i nakon 65. godine.

Povisiti prag

“Općenito smatram da bi se ljudima odlazak u mirovinu trebao omogućiti po američkom modelu, dakle da odlaziš onda kada to želiš, ali da se raniji odlazak onda reflektira i na iznos mirovine. Kad su u pitanju javne službe, ovdje bi ipak trebalo postaviti neku dobnu granicu, ali ne nužno 65 godina s obzirom na to da ljudi danas sve dulje žive pa su i sve dulje sposobni raditi. Nažalost, problem kod trenutnog sustava jest to što nisu svi jednakopravni, ali još više to što se produljenje mogućnosti rada u javnim ustanovama odvija vrlo selektivno, najčešće ono pripada pojedincima na izvoru moći, o čemu svjedoče i nedavni slučajevi poput onog rektora Damira Borasa”, upozorava Nestić.

Stručnjak za radno i socijalno pravo s Pravnog fakulteta Viktor Gotovac upozorava da je, uz mali broj zaposlenih nakon 65. godine, još neracionalnija njihova disperzija koja je dovela do toga da ponajveći njihov broj imamo upravo tamo gdje bi oni trebali biti iznimke - kao što je to u sustavu znanosti i obrazovanja - a manje među zdravstvenim radnicima, iako je poznato da među njima imamo deficit.

“Ondje gdje bi rad bio najsmisleniji, liječnike tjeramo u mirovinu, odnosno preusmjeravamo ih u privatni sustav u kojem također postoji potreba, ali ona koja nije nužno koordinirana s uslugama i zdravstvenim potrebama u smislu socijalne države”, upozorava Gotovac dodajući da je Hrvatska već trebala povisiti prag odlaska u mirovinu s obzirom na to da trajanje života raste po stopama od jedne godine svake tri-četiri godine.

To bi bilo povoljnije za državni budžet s obzirom na to da bi radnici dulji period uplaćivali doprinose i poreze, a potom i za iznose njihovih mirovina koje bi kasnijim umirovljenjem bivale i nešto više.

Nestić upozorava i da pritom ne stoji prigovor onih koji smatraju da dulje zadržavanje radnika utječe na nezapošljavanje mladih.

U mirovinu sa 67

“Ne postoji niti jedno znanstveno istraživanje koje bi govorilo tome u prilog. Dapače, praksa pokazuje da zemlje u kojima je propisana viša granica za odlazak u mirovinu imaju najniže stope nezaposlenosti mladih osoba. Kad su u pitanju stariji i mlađi radnici, riječ je o potpuno različitim tipovima radnih mjesta, a gospodarstvo, uostalom, samo kreira nova radna mjesta ako za njima postoji potreba”, kaže Nestić. Na to Hrvatsku upozorava i Europska komisija, čiji ljudi ovih dana borave u Zagrebu kako bi razgovarali o nužnim strukturnim reformama.

Jedna od njih predviđa i pomicanje dobne granice za odlazak u mirovinu na 67 godina, ali tek od 2029. godine, što i Nestić smatra predalekim.