Etička dilema: Je li zgodno upozoriti prijatelja da neoprezno postupa s novcem?

Briga o bliskim ljudima može se iskazati na različite načine. Porukom, pozivom, veseljem, podrškom u blistavim i manje blistavim trenucima. Koliko će tko kome biti blizak, ovisi o jednoj i drugoj osobi, njihovoj međusobnoj povijesti i dinamici odnosa.

Rijedak je slučaj da su ljudi bliski, a da baš nikad nisu imali trzavice i svađe. Uspješno rješavanje problema svaku vezu čini čvršćom, snažnijom i trajnijom. Nitko od nas nije svetac niti može vječno bdjeti nad svojim reakcijama.

Ne bi to bilo ni zdravo. Ni za nas ni za naše odnose. Ponekad, upravo da bismo sačuvali odnos, iako posve krivo, osjetljive teme ne spominjemo, a one baš vole takvo stanje. U prešućivanju rastu, množe se i bujaju, kao kvasac na toplom. Pitanje tuđeg novca prilično je osjetljiva tema. Čovjek radi, zaradi i troši onako kako misli da je najbolje.

Međutim, odnos prema novcu i nije tako jednostavna stvar. Odraz je to naše cjelokupne ličnosti, prošlih i trenutnih stanja. Ljudi koji su gladovali u djetinjstvu i generacijama nasljeđivali odjeću, vjerojatno će štedjeti zarađeni novac, znajući kako je živjeti bez njega. Moguće je da će štedjeti i oni koje su roditelji štednji naučili, ako uopće od čega imaju štedjeti.

Neki će kupovati samo ono što im je nužno, neki će kupiti svaki mjesec novi par cipela. Lidija je bila jedna od ovih posljednjih. Dobro, možda to nije uvijek bio novi par cipela, ali torba, šešir, šal, naočale, sve joj je to bilo neodoljivo i sve se to nakupljalo u njenoj sobi, onoj u kojoj je provela zadnjih trideset i sedam godina, onoj koja zid dijeli sa sobom njenih roditelja. Petnaest godina prije trošila je tako i njena studentska prijateljica Majda i njihov prijatelj Marko.

No, onda su Majda i Marko počeli štedjeti, raspitivati se o kreditima, bilo im je slađe na kraju mjeseca vidjeti da im se štednja malo povećala nego otići na još jedno putovanje. Malo pomalo, ovo dvoje su što uštedjeli, što digli kredit i eno ih svakog u svom stanu, Marko sa ženom i djecom, Majda s partnerom, a Lidija i dalje s nulom na kraju mjeseca.

Uz to je, kao profesorica engleskog jezika znala lijepo zaraditi od nekih prijevoda, poduka, ljeti je radila i kao turistički vodič. Majda i Marko znali su bez nje o njoj komentirati, ali nitko se od njih nije usudio, niti im se činilo primjereno, reći joj da bi trebala pripaziti na novac.

Sve dok im se jednom, kao u sred puberteta, Lidija nije požalila kako joj starci idu na živce i kako ne može više s njima, kako joj stalno prigovaraju koliko troši "Kao da je to njihov novac, molim te". "Pa jesi razmišljala da se odseliš?" pitala ju je Majda. "Ma daj, pa gdje ću, znaš li ti koliko je podstanarstvo, meni jedva do kraja mjeseca i ovako izdrži plaća." Posve blago, kao da djetetu govori, Majda ju je upitala koliko mjesečno troši.

"Pa eto, plaću." "A ovo dodatno što zaradiš?" "A to, e to mi super dođe da nekud odem, na more il tako nešto. Baš sam sad gledala neke jeftine letove za London, ono, to se može za manje od sto eura naći". "Pa je li ti treba to sve?" "Kako misliš jel' mi treba, normalno da mi treba, pa moram malo otići od kuće, ne mogu više s njima, krv mi piju."

Kako će joj sad reći da je štedjela da je možda do sada nešto i mogla kupiti, nije imala djecu, nije morala roditelje pomagati, kako će joj sad reći da je sve ove godine propustila učiniti nešto da se danas osjeća bolje. "Ma mislim, što mi sad svi odjednom govore što mi sve to treba?! Najprije otac, pa mama, sad i ti?" Majda više nije imala kud: "Pa možda malo brinemo". "Što imate brinuti, sve je ok, zaradim, potrošim, nikoga ne pitam."

Možda zaista Lidija ima pravo neodgovorno trošiti novac, možda se zbilja može živjeti od danas do sutra, možda joj stvarno može biti. Možda čak neće za deset godina nikome od njih reći da su bili u pravu. Možda će je za deset godina netko od njih još i slušati.