Nova knjiga dr. Franje Gregurića “Vlada demokratskog jedinstva - Istina o Vukovaru i škola demokracije u Hrvatskoj” predstavljena je na ovogodišnjem Interliberu i u Vukovaru. Objavljena je u izdanju Hanza Medije i Školske knjige. Za 21. studenoga priprema se glavna promocija u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost. Franjo Gregurić je već objavio jednu knjigu o toj Vladi u kojoj je kroničarski, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec bilježio događaje. Na čak 685 stranica objavio je niz dokumenata koji svjedoče o tim presudnim danima. U novoj knjizi Gregurić sada opisuje i pozadinu događaja, daje atmosferu i iznosi osobne političke ocjene. Svoja svjedočenja u knjizi iznose i dr. Mate Granić, dr. Zdravko Tomac, dr. Jurica Pavelić, Gordan Radin, general Anton Tus, Marin Vidić Bili, Zoran Šangut, Vesna Bosanac, Branko Borković Mladi Jastreb, Branko Salaj, Danijel Rehak, dr. Slaven Letica, Mladen Vedriš, Boris Gregurić…
--------------------------------------
Razaranje Vukovara, stradanje njegova stanovništva i krvoproliće nakon pada grada, obilježili su mandat Franje Gregurića na čelu hrvatske Vlade. Činjenica da nikako, usprkos svim naporima, nije mogao spriječiti srpske zločine i klanje na Ovčari, Gregoriću je, dijelom svjesno a dijelom podsvjesno, diktirala sadržaj ove knjige. Vukovarska tragedija je okosnica njegovih sjećanja na 1991. godinu.
Posebno emotivan odnos Franjo Gregurić ima prema Marinu Vidiću Bilom, povjereniku Vlade RH za Vukovar. U javnosti su ostala upamćena imena Siniše Glavaševića, novinarskog heroja koji se do zadnjeg dana javljao u radijski eter, Jastreba, pukovnika… Dedakovića koji je zapovijedao obranom grada, njegova zamjenika, Mladog Jastreba, Branka Borkovića koji se uspio probiti iz okruženja, legendarne doktorice Vesne Bosanac koja je u porušenoj vukovarskoj bolnici liječila sve ranjenike, i Hrvate i Srbe...
Svi su oni na svoj način stradali. Dedakovića su vojni policajci uhitili i tukli sumnjičeći ga za izdaju. Borković je bio sumnjiv samim time što se probio iz obruča za razliku od tolikih koji su pobijeni u borbama ili onih koji su streljani na Ovčari. Glavašević je previše otvoreno napadao hrvatsku vlast, optužujući je da svjesno žrtvuje Vukovar.
Možda je najveću kalvariju prošao Vladin povjerenik Marin Vidić Bili. U želji da spasi ljude u vojno bezizlaznoj situaciji, pregovarao je s Goranom Hadžićem, vođom srpskih pobunjenika u istočnoj Slavoniji i kasnijim haaškim zatvorenikom. Dio hrvatskog političkog vodstva to mu je zamjerio iako je sve radio u dogovoru s hrvatskom Vladom. Nakon povratka iz srpskih logora Marin Vidić Bili izbjegavao je javnost i nikada nije govorio za medije. U knjizi Franje Gregurića progovara prvi put. “Znali smo da su 29. srpnja 1992. g. u Ženevi Sporazum o razmjeni zarobljenika potpisali premijer RH Franjo Gregurić i SRJ Milan Panić prema načelu: svi za sve. Ovom prigodom zahvaljujem u svoje i ime svih logoraša tadašnjem premijeru Franji Greguriću za velik doprinos u našem oslobađanju iz srpskih logora”, napisao je Marin Vidić Bili na kraju svojeg teksta koji je Franjo Gregurić uvrstio u knjigu.
Vladin Povjerenik za Vukovar u ovoj knjizi najprije objašnjava političke i društvene okolnosti u kojima je započeo rat za Vukovar.
“Hrvati su 1991. g. činili apsolutnu većinu u 14 naselja, Srbi su činili apsolutnu većinu u 10 naselja a Rusini su činili apsolutnu većinu u dva naselja. Treba napomenuti da je na ovom području bilo dosta mješovitih brakova, pa je tu bio znatan postotak Jugoslavena...
Rezultati prvih višestranačkih izbora u Vukovaru 1990. godine pokazali su da su Srbi, i bez zasebne srpske stranke, ipak dobili veći broj mandata nego što je njihov udio u općinskom sastavu pučanstva. U vijećima Općinske skupštine od 116 odbornika, po nacionalnoj strukturi, stanje je bilo sljedeće: 47 Hrvata, 43 Srbina, 17 Jugoslavena, četiri Crnogorca te po jedan Musliman, Mađar, Rusin, Ukrajinac i Bugar. Po zastupljenosti strankama, 64 vijećnika bila su iz SKH - SDP-a, 26 iz HDZ-a, 19 nezavisnih, šest socijalista i jedan predstavnik iz SSOH. Iz toga je vidljivo da je SKH - SDP (u koaliciji s ostalim lijevim strankama) uspio očuvati postojeću strukturu vlasti u Vukovaru. Međutim, rezultati tih izbora nisu uspjeli sačuvati mir u Vukovaru niti su stvorili ravnotežu snaga. Za predsjednika Skupštine općine postavljen je član SKH - SDP-a (Srbin Slavko Dokmanović), a za potpredsjednika član HDZ-a (Hrvat Marin Vidić Bili). Nakon prvog dogovora o podjeli funkcija u Općinskoj skupštini, daljnji dogovori nisu ostvareni. Tome je pogodovalo i to što je najveći dio vijećnika iz vladajuće stranke, ubrzo nakon izbora, napustio politiku SKH - SDP-a te su svoje djelovanje nastavili ili slijedeći politiku novoosnovanog SK - PJ (Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju) ili SDS-a. Tako su većim dijelom Srbi, čelnici općinske vlasti, ubrzo došli na čelo tih stranaka, a poslije i na čelo vlasti u tzv. Srpskoj autonomnoj oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srijem.
Na izborima za Hrvatski sabor od ukupno pet saborskih zastupnika s područja Skupštine općine Vukovar, SKH - SDP osvojio je četiri zastupnika i jednog nezavisnog kandidata; tri su se zastupnika stavila na raspolaganje hrvatskoj opciji (Ivan Juroš - nezavisni, Petar Bošnjaković i Božidar Jukić), a dva su ostala na okupiranom području - Zlatko Modalek i Milenko Milinković.
Prve ozbiljne napetosti izazvali su pripadnici SDS (Srpske demokratske stranke). Bilo je to 2. svibnja 1991. godine okrutnim ubojstvom 12 pripadnika policije Ministarstva unutarnjih poslova RH u Borovo Selu. Slijedio je politički raspad, i to tako što Skupština općine nije imala kvorum jer su njezin rad bojkotirali vijećnici pripadnici Srba iz stranke SKH - SDP. Srpska nacionalna manjina usporedno je osnovala novu Srpsku demokratsku stranku na čijem je čelu bio dr. Jovan Rašković. U općini Vukovar za čelnika SDS-a izabran je Goran Hadžić iz Pačetina, koji je prije rata radio kao skladištar u VUPIK-ovu skladištu u Pačetinu. Sve je ovo vodilo blokadi, odnosno nefunkcioniranju općinske vlasti. Zbog toga je Vlada Republike Hrvatske 23. srpnja 1991. godine imenovala povjerenika Vlade za općinu Vukovar gosp. Marina Vidića Bilog i pomoćnike: za gospodarstvo Petra Bošnjakovića (SKH - SDP), za društvene djelatnosti Bojanu Peter (SKH - SDP) i za upravu Stipu Ivandu (nestranačka osoba).
Ratno stanje u općini Vukovar počelo je napadom pobunjenih Srba u Borovu Selu na pripadnike policije MUP-a Republike Hrvatske. U to je vrijeme gosp. Tomislav Merčep, predsjednik Općinskog odbora HDZ-a općine Vukovar, imenovan na dužnost sekretara Sekretarijata za narodnu obranu općine Vukovar. Kao sekretar Sekretarijata za narodnu obranu općine Vukovar savjesno je i odgovorno obavljao poslove mobilizacije i koordinacije borbenih aktivnosti. Kako je vojno djelovanje pobunjenih Srba i JNA stalno jačalo, na području općine i grada Vukovara imenovane su stručne i profesionalne osobe na zapovjedne vojne dužnosti radi jačanja obrane općine Vukovar i grada Vukovara. Tako su 1. rujna 1991. g. imenovani pukovnik Mile Dedaković za zapovjednika i kapetan Branko Borković za zamjenika zapovjednika obrane općine Vukovar i grada Vukovara.
Neprijateljske su snage zauzele najveći dio općine Vukovar. Grad Vukovar ostao je u okruženju. Svaki novi dan donosio je nova razaranja, nove žrtve i ranjavanja. Na grad Vukovar na dan je padalo i do 8000 granata različitih profila i moći razaranja. Dani su postajali sve neizvjesniji, a životni uvjeti gotovo nemogući. Na više puta opetovani zahtjev za pomoć, vojna i pomoć u hrani, odjeći i lijekovima nije stizala. Uspjeli smo evakuirati dio ranjenika iz vukovarske bolnice na slobodni teritorij RH.
U neljudskim uvjetima za život u Vukovaru, povjerenik i zapovjedništvo našli su se pred odlukom što činiti dalje. Odlučeno je da se djeluje u dva smjera: pregovori za predaju koje će voditi povjerenik i proboj pod vodstvom u to vrijeme zapovjednika obrane Branka Borkovića. Vlada RH koju je zastupao gosp. Živko Juzbašić, odobrila je povjereniku pregovore s predstavnikom pobunjenih Srba Goranom Hadžićem. Goran Hadžić je odbio pregovore te u ime tzv. SAO Krajine tražio bezuvjetnu predaju. Dio JNA na čelu s majorom Šljivančaninom, nakon odvajanja dijela ranjenika i civilnog stanovništva, odveo je te ranjenike iz vukovarske bolnice na Ovčaru i Veleprometovo skladište te ih predao na mučenje i ubijanje tzv. Teritorijalnoj obrani. Stanovnike drugih dijelova grada Vukovara postrojbe JNA i paravojne formacije razvrstali su u dvije skupine, muškarce te žene i djecu. Muškarce odvode u srpske koncentracijske logore na teritorij Republike Srbije, a žene i djecu na slobodni teritorij RH. Pritom su mnogi mučeni, ubijeni, a jedan ih je dio nestao.
Proboj dijela vojnika sa zapovjednikom Brankom Borkovićem većim je dijelom uspio. Većina izdvojenih muškaraca, nakon predaje, završila je u srpskim koncentracijskim logorima u nekoliko mjesta u Republici Srbiji, i to u: Begejcima (537), Nišu (428), Srijemskoj Mitrovici (1648), Stajićevu (oko 1200) te u drugim mjestima - ukupno oko 3464 osobe. Zarobljenim vojnicima i policajcima nije bio zajamčen status ratnih vojnih zarobljenika, već su svi bili smatrani pobunjenicima.
Kao povjerenik Vlade RH za općinu Vukovar bio sam u zatočeništvu u Srijemskoj Mitrovici i logoru VIZ Beograd do velike razmjene u Nemetinu 14. kolovoza 1992. U zatočeništvu sam bio zatvoren u nekoliko ćelija. U više navrata organiziran je sastanak zapovjedništva logora s dijelom zapovjednika obrane grada Vukovara. Na tim se sastancima od nas tražilo da se pisano obratimo Vladi RH, što sam i učinio. Tražili smo da se obavi razmjena nas zarobljenika sa zarobljenicima protivničke strane. Na moj upit drugoj strani što je s razmjenom, odgovorili bi: ‘Mi vas dajemo, ali vas vaši ne žele’.”
(priredio Zdravko Milinović)