EKSKLUZIVNO: NOVI ZDRAVSTVENI SUSTAV HRVATSKE ‘Bolnice i doktori sad će se morati dokazivati pacijentima’

Jednostavno je - Hrvatskoj nedostaje između jednu i dvije milijarde kuna godišnje da bi se pokrili troškovi svega onoga na što hrvatski građanin ima pravo a danas se plaća kroz protočni bojler blagajne Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kao dijela državne riznice, bilo da je riječ o usluzi liječenja ili naknade za neko pravo poput porodiljnih naknada ili bolovanja.

Odluči li pak Kukuriku koalicija na vlasti da državni proračun ima dovoljno novca za prava koja se danas financiraju kroz HZZO i njegovo izdvajanje iz riznice provede sa budžetom između 19,4 i 21,7 milijardi kuna to bi moglo bi dovesti u pitanje financiranje nekih drugih rashoda proračuna i održivost njegova deficita.

Presudu o budžetu koji iz rizinice prvog siječnja iduće godine HZZO može iznijeti morati će donijeti ministar financija Boris Lalovac koji je prije dva mjeseca u razgovoru za Jutarnji list argumentirao da će za financiranje javnog zdravstva biti potreban još jedan stabilan izvor novca.

Prije nego se dohvati tog pothvata čeka ga odluka o tome može li zdravstvu dati nešto više od milijarde kuna na koliko izdvojeni HZZO računa da mora dobiti od nameta za duhansku industriju, a koji bi se uplati li ga se zdravstvu mogao kreirati minus negdje drugdje.

Tri modela

Zaključak o mogućem manjku u proračunu nakon izdvajanja HZZO-a iz riznice proizlazi iz prezentacije koju je ravanatelj HZZO-a Siniša Varga 8. svibnja održao ministrima vladajuće Kukuriku koalicije, a do koje je neslužbeno došao Jutarnji list te detaljno analizirao. U prezentaciji se obrađuju tri modela. Prvi za koji se razmatrao postupni prelazak u drugi predviđa da bi proračun zadržao tu milijardu kuna od duhanske industrije, a HZZO bi nastavio plaćati sve što i danas plaća. Proračun bi sanirao minuse i dalje. Drugi model podrazumjeva isplatu te milijarde HZZO-u koji bi dalje plaćao sve što i danas plaća.

Ministri su se odslušavši Vargu usuglasili da HZZO iz riznice žele izdvojiti po trećem predloženom modelu. Prema njemu budžet izdvojenog HZZO-a prema radnim bi materijalima iznosio 19,4 milijardi kuna jer bi u proračunu ostao novac kojim HZZO danas plaća niz naknada poput porodiljnih ili programa poput poput dobrovoljnog davalaštva krvi. Još uvijek je upitno bi li HZZO-u ostalo administriranje naknada za bolovanja teških 950 milijuna kuna prema HZZO-ovom planu za 2015, pa postoji mogućnost da HZZO iz riznice izađe sa 18,4 milijarde kuna, a budžet za bolovanja završi u blagajni ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića. Na prava koja nisu vezana za zdrastvo HZZO godišnje troši 2,3 milijarde kuna i to je iznos koji bi prema modelu 3 trebao ostaviti u proračunu. Odluče li se ostaviti i sav novac za bolovanja u proračunu upitno je hoće li na kraju biti dosta novca i za zdravstvenu zaštitu.

Vlada je cijelu reformu pak odlučila provoditi u tajnosti pisanim putem zabranivši svima koji o njoj nešto znaju da išta kažu pa tako i da javno brane analize i projekcije. Zahvaljući tome reforma je poznata samo po sukobu ravnatelja HZZO-a Siniše Varge i ministra Rajka Ostojića.

Model koji su odabrali otkrio je konkretne brojke o izvorima prihoda, njihovoj namjeni i troškovima koji se njima financiraju.

Novcem namjenjenim zdravstvu financiraju se prava koja ne spadaju u zdravstvenu zaštitu. Prema Varginoj računici riječ je o tri milijarde kuna koje druge institucije unutar države HZZO-u godišnje jednostavno ne uplate. Upravo toliko košta ovogodišnja sanacija dugova u zdravstvu, pa se može argumentirati da se zdravstvo zapravo sanira novcem koji mu ionako pripada. Do novca za sanaciju dolazi se povećavanjem državnog deficita koji bi se u naredne tri godine trebao smanjivati.

Neplaćeni nameti

Ovo je tužna istina o financiranju sustava javnog zdravstva koja je dovela do toga da je u 11 godina u sanaciju dugova koje je sustav stvarao uloženo 16,9 milijardi kuna, što je 1,53 milijarde godišnje počiva na tome što država ne poštuje vlastite zakone.

Primjerice, nezaposleni građanin ima pravo na uslugu u zdravstvu. Zato što ima to pravo iako ne radi pa niti ne uplaćuje zdravstveno osiguranje, Zavod za zapošljavanje dužan je HZZO-u uplatiti prema Vrginoj prezentaciji pola milijarde kuna godišnje i to iz doprinosa za nezaposlene koji plaćaju oni koji rade. Zavod za zapošljavanje to jednostavno ne uplati.

HZZO ne dobije ni 452 milijuna kuna od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koje ta institucija ubire nametima na mirovine, a koje je Kukuriku kolalicija čak obećala ukinuti. Oko 1,1 milijadru kuna HZZO-u ne uplati još nekoliko ministarstava zajedno, a ostane im uskraćeno i 1,2 milijarde kuna poreza koji se u ime liječenja uzima od duhanske industrije.

Odabrani, treći model izlaska HZZO-a iz riznice podrazumjeva isplatu HZZO-u svih nameta na koje po zakonu imaju pravo. Uz ponovno podizanje zdravstvenog doprinosa sa 13 na 15 posto koji će donijeti dvije milijarde kuna više na razini godine budžetu za zdravtsvo novca za financiranje svih postojećih troškova zdravstva trebalo bi biti dovoljno, ali ne dobije li HZZO na svoj račun milijardu kuna od nameta na duhansku industriju stare gubitke neće moći pokriti. U praksi je pak na dnevnom redu jedna ozbiljna anomalija. Doprinos za zdravstvo je vraćen na 15 posto od 1. travnja ove godine, no budžet HZZO-a je smanjen rebalansom za 700 milijuna kuna, a logično bi bilo da je povećan.

Kako nam je neslužbeno protumačeno prva ideja je bila da će izdvajanjem HZZO-a iz riznice štedjeti 650 milijuna kuna, potom da će se štedjeti 140 milijuna kuna godišnje, a potom da se neće uštedjeti ništa, ali da će se efikasnijim upravljanjem zaustaviti kreiranje dugova.

Usporedba s EU

Efikasnije upravljanje novcem koji bi HZZO iznio iz riznice zapravo u najvećem dijelu podrazumjeva definiranje cijena usluga posebno u bolnicama prema budžetu koji je HZZO-u na raspolaganju te plaćanje bolnica prema učinjenim uslugama, a ne više unaprijed definiranjem limita i zakupom kapaciteta koji će se tek koristiti. Prema Varginoj prezentaciji budžet HZZO-a je u usporedbi s EU 27 zapravo mali. Svega 472 eura po stanovniku izdvaja Hrvatska, dok 27 zemalja EU po stanovniku prosječno izdvajaju 1494 eura.

Istovremeno, Hrvatska ima prosječno značajno veći opseg usluga financiran za osiguranike, jednako dobre medicinske pokazatelje, ali i sve veće liste čekanja. Cijena zdravstvene usluge istovremeno raste. Poluga na kojoj počiva uspjeh zamišljenog izdvajanja HZZO-a bez kreiranja budućeg deficita počiva zapravo na tome da hrvatski doktori bilo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti te posebice u bolnicama zapravo rade za onoliko novca koliko im HZZO može dati, a to je objektivno manje nego u EU, jer se hrvatskim prihodom ne može platiti eurospka cijena. HZZO je za 2015. godinu predvidio više novca za primarnu zdravstvenu zaštitu, receptne ljekove, ortopedska pomagala, bolnički sustav, posebno skupe ljekove i specijalističko konzilijarnu zaštitu i to zato što bi do sada budžet redovno bio probijan.

Tek u listopadu HZZO očekuje rezultate pilot projekata i analizu cijena usluga za bolnice na osnovu kojih planiraju ugovarati poslove. Na političkoj razini postoji suglasje o tome da je potrebno urediti sustav plaćanja na način da HZZO kao osiguravatelj na teritoriju RH plaća trošak onoj bolnici u kojoj se pacjent doista liječi, a ne onoj kojoj teritorijano pripada, ali je zaobilazi u širokom luku, dok god ima pravo izbora i da je potrebno plaćanje po učinku, a ne bez obzira na njega.

Plaćanje po usluzi

No, definiranje cijene usluge u zdravstvu ostaje ključno pitanje neslaganja, jer ako bolnice žele više nego što im HZZO ima odakle dati pod argumentacijom da im definirana cijena ne pokriva troškove otvara se pitanje tko će i na koji način platiti veću cijenu - Lalovčev porez na nekretnine ili neki drugi dodatni namet za sve građane u ime sustava javnog zdravstva ili dodatna privatna polica osiguranja.

Naime, neobavzno dopunsko zdravstveno osiguranje koje nudi HZZO, ali i privatne kompanije nije dio aktualne računice jer ono bi trebalo postati zasebno poduzeće, a takva polica dodana vrijednost osiguraniku koju plaća iz džepa te na taj način mogući put za individualizaciju osiguranja za neki opseg usluga. Naime, plaćanje bolnica po obavljenoj usluzi gotovo polovicu hrvatskih bolnica može dovesti do toga da nemaju dovoljan prihod jer ne obavljaju dovoljno usluga, a dio njih da rade jako puno.

Zato je cijena pojedinih usluga u zdravstvu koja svugdje u svijetu raste presudna točka oko koje se kreatori zdravstvene politike moraju usuglasiti. U Varginoj prezentaciji riječi “realna razina financijske održivosti” zapisane su štampanim slovima, a HZZO je računajući na veći prihod od povećanog doprinosa i novac kojim im zakonom pripada čak ambiciozno zapisao potrebu da se za bolovanja izdvoji 150 milijuna kuna više, kao i 100 milijuna kuna više za porodiljne naknade.