EKSKLUZIVNO Jutarnji istražuje: Samo pola posto Hrvata ima plaću veću od dvije tisuće eura

Gotovo svaki drugi građanin - točnije, njih 43 posto - koji živi od zarađenog novca, odnosno plaće ili mirovine, prima mjesečno manje od 2.500 kuna. Prosječnu plaću od oko 5.500 kuna ili više od toga mjesečno zaradi tek 18 posto od oko 2,7 milijuna građana koji ima nekakvu plaću ili mirovinu. Doista visoke plaće - veće od 16.000 kuna - ima samo 0.6 posto zaposlenika, a među njima je i 167 osoba koje imaju legalno prijavljenu plaću višu od 100.000 kuna.

Proizlazi to iz tablice o strukturi dohotka za 2011., koju nam je na zahtjev dostavila Porezna uprava. Ovako detaljna struktura dohotka do sada nije objavljivana. Ona pokazuje da građani u jednoj godini ukupno zarade ili dobiju od mirovine oko 110 milijardi kuna - što čini 3.423 kune na svakog primatelja ili oko 754 kune mjesečno na svakog stanovnika Hrvatske.

Na tih 110 milijardi kuna plate oko 10,8 milijardi kuna poreza i prireza i još oko 15 milijardi doprinosa.

U ukupnoj masi novaca za mirovine i plaće - koje nam Porezna uprava nije raščlanila - porezi, prirezi i doprinosi iznose 19 posto, no te stope progresivno rastu: na plaće do 3.000 kuna porezi i doprinosi iznose manje od 10 posto bruto plaće te je velkik broj onih koji, zbog osobnih odbitaka, uopće ne plaćaju porez, a na plaćama većim od 18.000 kuna porezi i doprinosi “pojedu” 40 i više posto bruto plaće. Pri tom treba imati na umu da takvi bruto iznosi ne čine ukupni trošak poslodavca, jer se na te iznose obračunava još 13 posto zdravstvenog doprinosa, 0,5 posto doprinosa za ozljede te 1,7 posto doprinosa za zapošljavanje. Konkretno, prema podacima Porezne uprave, na plaće iznad 100.000 kuna, porezi i doprinosi čine 43,7 posto bruto plaće. U stvarnosti, trošak poslodavca za samca u Zagrebu koji ima 100.000 kuna iznosi 222.657 kuna: drugim riječima, porez, prirez i ukupni doprinosi iznose 55 posto u ukupnoj bruto plaći (tzv. bruto 2).

- Ova tablica dokazuje ono što smo svi znali i osjećali: plaće su u Hrvatskoj niske. Dijelom je sigurno prisutna i siva ekonomija i isplata dijela plaća na ruke, međutim toga je daleko manje nego što je bilo 90-tih.

Od 2000. ta praksa drastično opada, mehanizmi kontrole su sve jači, a i fiskalizacija je doprinjela smanjenju - kaže Predrag Bejaković s Instituta za javne financije.

Kad je u pitanju nejednakost građana, Hrvatska s ovakvom distribucijom plaća ne odskače od europskog prosjeka, kaže Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta.

- Međutim, to svakako nije prava slika Hrvatske i to je naš veliki problem, to je dokaz da društvo ne funkcionira jer ne nagrađuje one koji rade. Da bi vidjeli pravu sliku bogatstva, dakle namjerno ne govorim o imovini nego ukupnom bogatstvu koje treba oporezivati, treba uzeti u obzir rad, ali i sve druge izvore. Kao prvo, treba materijalizirati svaki povlašteni status koji omogućava brojna prava. Tu mislim na sva povlaštena prava koja omogućavaju neku privilegiju od, primjerice, stanarskih prava zbog kojih je netko ranije povoljno otkupio stan do kasnije stečenih prava kao što su ona branitelja. Drugi izvor bogatstva stečen je u privatizaciji i treći segment je bogatstvo stečeno kriminalom - kaže.

Grubi izračun nejednakosti koji je izračunala Iva Tomić s Ekonomskog instituta govori da je iznos Gini koeficijenta 0,4. Kad bi postojala savršena jednakost, odnosno kad bi svaka osoba primala jednaki dohodak, tada bi koeficijent iznosio 0. Što je vrijednost bliža broju 1, to je dohodovna nejednakost veća.

- Ovaj broj ukazuje na nešto veću nejednakost nego što je pokazano u nekim drugim dokumentima. Međutim, moramo uzeti u obzir činjenicu da podaci na temelju kojih je napravljena procjena nisi isti te je to najvjerojatniji uzrok ovakvih razlika - kaže Tomić.

Broj primatelja dohotka počinje padati nakon što dohodak dosegne 3.000 kuna, no nakon što prijeđe 16.000 kuna, taj je pad drastičan. Tome sigurno pridonosi činjenica što davanja državi - porezi i doprinosi - pri tom iznosu počinju dosezati visokih 40 posto, i to bez davanja na bruto plaću.

Jedan je slovenski znanstveni rad nedavno dokazao da je porezni klin u Hrvatskoj na male plaće niži nego u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj i Italiji, ali onda počinje strmo rasti, i to ne kod ekstremno visokih plaća, već kod onih koje bi trebale označavati srednji sloj.

- Takav progresivni rast nestimulativan je za poslodavce, a istovremeno je jak poticaj da se pronalaze alternativni načini plaćanja - kaže Ivica Urban s Instituta za javne financije. Naši sugovornici ističu kako poslodavci pronalaze sve više - ne potpuno nelegalnih - načina da povećaju plaće zaposlenicima. Poznati su slučajevi u kojima zaposlenici iznajmljuju svoj auto tvrtki za iznos gotovo jednak njihovoj plaći ili da poslodavci zaposlenicima daju kredit za koji naknadno odluče da ga ne moraju vratiti.

Dok onih s plaćom od 16.000 do 30.000 kuna ima relativno malo, iznenađuje da ima 167 osoba koje su legalno prijavile i platile porez na plaće veće od 100.000 kuna. Naši sugovornici pretpostavljaju da to nisu samo poduzetnici i vlasnici velikih tvrtki, već i odvjetnici koji ne mogu isplaćivati dobit, zatim vrhunski zubari i liječnici koji imaju svoje klinike, vrhunski menadžeri te poneka estradna zvijezda. Emil Tedeschi, većinski vlasnik Atlantic grupe, 2010. imao je mjesečnu plaću od 87,9 tisuća kuna neto. Međutim, imao je i 2,7 milijuna kuna bonusa, što je vjerojatno u Poreznoj upravi također okvalificirano kao dohodak, pa je tako svakako ušao među one s plaćom većom od 100.000 kuna. Ivica Mudrinić, šef HT-a, imao je oko 83.000 kuna plaću i 666,2 tisuće kuna bonusa. Procjenjivalo se da Franjo Luković i Božo Prka, čelnici Zagrebačke i Privredne banke, imaju oko 90.000 kuna neto, a zna se da je bivši predsjednik uprave Ine Tomislav Dragičević imao 2005. plaću od 71.000 kuna.