DVA LICA PREMIJERA Opušteno i samouvjereno kad gleda prema Berlinu, Parizu i Bruxellesu, grčevito i zabrinuto kad gleda prema Vukovaru ili Jasenovcu

Da će Andrej Plenković s puno više interesa, razumijevanja, pa i talenta pristupati svojim vanjskopolitičkim dužnostima i aktivnostima, susretima sa stranim državnicima, tumačenju i sukreiranju “velikih” politika Europske unije, nego domaćim društvenim, ekonomskim i političkim procesima, krizama i problemima, uvjerili smo se ubrzo nakon što je u jesen 2016. godine tada friški predsjednik HDZ-a postao predsjednik hrvatske Vlade.

Njegov entuzijazam s kojim pohodi dvorane i hodnike europskih palača u kojima stoluju čelnici institucija Europske unije ili predsjednici država i vlada stranih država, pogotovo moćnih europskih zemalja, naprosto je očit. I u velikoj je opreci s “entuzijazmom” kojim pristupa problemima hrvatskih građana, raznih društvenih ili interesnih skupina, pa čak i željama svojih stvarnih ili potencijalnih birača.

Kada se bistre stajališta lidera država članica Europske unije prema prvom, trećem ili sedmom britanskom prijedlogu rješenja problema Brexita ili kada se pregovara, lobira i trguje oko popunjavanja top-pozicija nove briselske administracije, našem premijeru nije teško skakati s jednog sastanka na drugi, istodobno razgovarati na tri telefonske linije i četiri jezika, ostat će budan cijelu noć ako treba, no kada zamjenik glavnog ravnatelja policije mora dati ostavku jer je prijava zbog njegove suludo prebrze vožnje mjesecima u ladici, kada vojni piloti iz obijesti pucaju po divljim životinjama ili su pod sumnjom za pomaganje švercerima oružjem, ili kada učitelji u srednjim i osnovnim školama štrajkaju dvadeset i nešto dana - Plenković neće niti trepnuti. Taj problem prepušta svojim ministrima, bez obzira na to što je jedan od njih - rada i mirovinskog sustava - novi u kabinetu i samim time nedovoljno verziran za pregovore sa sindikalnim liscima koji imaju desetljeća staža u nadmudrivanju s raznim vladama.

Andreja Plenkovića njegovi politički konkurenti, kao i otvoreni protivnici, često podcjenjivački i difamacijski tituliraju “briselskim ćatom”. Pogrešno. Plenković jest “briselski”, ali nije “ćato”. Da je hrvatski premijer vrlo okretan i prodoran europolitičar, krunski je dokazano protekli tjedan kad je bio domaćin dvodnevnog kongresa Europske pučke stranke u Zagrebu. Među svim tim velikim “facama” europske političke scene Plenković je plivao kao riba u vodi, uživao u brojnim komplimentima kojima su ga (ne samo kurtoazno) obasipavali strani politički lideri. Sigurno je bio ponosan kada ga je njemačka kancelarka Angela Merkel pohvalila da je dobar “graničar”, da hrvatska policija dobro štiti unutarnju Europu od neželjenih migranata s Istoka. Pa čak ako pritom upotrijebi i malo više mišića nego što je uobičajeno.

Politička močvara

Da europsku politiku razumije vrlo dobro, vjerojatno puno bolje nego hrvatsku političku močvaru, u posljednjih je nekoliko dana dokazao više puta. Recimo, kada je prvog dana kongresa EPP-a na konferenciji za novinare u zagrebačkoj Areni - dok je pokraj njega sjedio dosadašnji šef EPP-a Joseph Daul, Francuz s višedesetljetnim političkim iskustvom - istodobno kritizirao, ali i s dozom razumijevanja komentirao, bolje reći kontekstualizirao, odluku francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o blokadi početka pregovora između EU i Sjeverne Makedonije i Albanije o pridruživanju tih dviju zemalja Uniji. Plenković je tada stvarno zvučao kao političar koji se ne pretvara, koji ne glumi, nego zna o čemu priča.

Napunjen samopouzdanjem od silnog komplimentiranja stranih političara u zagrebačkoj Areni, kao i brojnim razgovorima s europskim državnicima “jedan na jedan” u Banskim dvorima, premijer Plenković u četvrtak je odlučio svoju “suverenost” dokazati i na domaćem terenu. Na Markovu trgu. Izašao je pun sebe iz zgrade Vlade i ušao među prosvjetare koji su prosvjedovali ispod njegova prozora. Dakle, nakon punih 29 dana štrajka Plenković je shvatio da ima stvarni i poveći politički problem te da bi bilo u redu za jednog predsjednika Vlade da se konačno uhvati u koštac s njim.

Prosvjednike je pokušao smekšati “forom” da je njegova Vlada “prijatelj radnika”, očekujući valjda da će mu reći hvala što ste između Merkel i Kurza vremena našli i za nas skromne i pokorne učitelje. No, oni su ga mrtvo-hladno skoro ošamarili golemim transparentom i porukom “96 posto je reklo - ne!”

U tom je trenutku Plenkovića ošinula hrvatska stvarnost, koju on taj dan nije mogao iščitati iz mnogih tekstova stranih medija koji su u izvještajima sa zagrebačkog kongresa EPP-a uglavnom pisali o tome da je skup pučana bio “Plenkovićev show”, da je njemačka kancelarka Angela Merkel Hrvatsku i njega pohvalila zbog zaštite vanjske granice Europske unije, da su hrvatskog premijera komplimentima obasipali i izabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, i dosadašnji predsjednik Europske pučke stranke Daul, i novoizabrani čelnik EPP-a Donald Tusk...

I da budemo sasvim jasni - izvrsno je za Hrvatsku što je na čelu naše Vlade političar koji je verziran za vanjsku politiku, koji ulaže puno truda i vremena u svoje vanjskopolitičke aktivnosti, ali zbunjuje naličje Plenkovićeva političkog djelovanja.

Poput Janusa, naš premijer ima dva lica. Opušteno i samouvjereno koje gleda prema Berlinu, Parizu i Bruxellesu, te grčevito, zabrinuto, ponekad i kiselo koje gleda prema Vukovaru, Gospiću ili Jasenovcu, sasvim svejedno.

Odgovore zašto na čelu države imamo čovjeka koji s lakoćom pokazuje veliko razumijevanje vanjskopolitičkih procesa i suverenost u svojim vanjskopolitičkim aktivnostima, ali istodobno pokazuje i ozbiljan deficit u razumijevanju, sposobnosti rješavanja i snalaženju u unutarpolitičkim temama i problemima, odnosno zašto je Plenković dobar u vanjskoj politici, a vidljivo lošiji na domaćem političkom terenu te zašto ga čak i mnogi HDZ-ovci ne gledaju kao “svog” čovjeka nego kao jednog od “onih drugih”, potražili smo u razgovoru s vrsnim analitičarima, politolozima i sociolozima.

- Plenković cijeli život živi za vanjsku i sigurnosnu politiku, on se u tom okruženju osjeća kao riba u vodi. Ali, pliva u krivoj vodi. On je suveren u vanjskoj politici jer se time bavi cijeli život i to je dobro izučio. U svemu drugom je priučeni političar. Iako je inteligentan i ima sposobnost brzog učenja, njegov se problem - kada uspoređujemo njegovo diplomatsko i unutarnjopolitičko djelovanje - sastoji u tome što je u osnovi vanjske politike to da se stvari mogu rangirati. Možete reći Francuska je problem prvog, a Belgija drugog ranga. A vi to u unutarnjopolitičkim odnosima kao premijer ne smijete raditi. Vi to možete misliti, ali to ne smijete javno govoriti.

Nikome ne smijete reći “vi ste drugorazredni problem”. Jer, svatko misli da je njegov problem prioritetan i ima pravo na to. A u vanjskoj politici “drugorazredni” nemaju taj luksuz, nemaju to “pravo”. Zato on u vanjskoj politici može rangirati stvari, i to čini s autoritetom, a na domaćem terenu to ne može. I to mu smeta. Dobar primjer za to je ona scena kada je u četvrtak izašao iz zgrade Vlade i nasukao se na sindikate. On problem s učiteljskim plaćama nije shvatio pa ga je posljedično i podcijenio. Mislio je da se radi o brojkama, o novcu, a naposljetku je ispalo da se radi o pitanju dostojanstva učitelja. Jer, između dva postotka nađe se kompromis, a kod dostojanstva kompromisa nema - kaže politički analitičar Žarko Puhovski.

Tvrdi da je Plenković pogriješio u procjeni razmjera ozbiljnosti učiteljskog prosvjeda ne zato što nema intelektualnog ili političkog kapaciteta da taj problem na vrijeme shvati, nego zato što je bio fokusiran na druge stvari.

- Štrajk je smatrao žuljem na peti dok se bavio drugim stvarima. Njegov je fokus, umjesto na okončanje štrajka, bio usmjeren prvenstveno na organiziranje kongresa EPP-a u Zagrebu, zatim na početak hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, a najviše na pripremu stranačke konvencije na kojoj će se birati novi (stari?) predsjednik HDZ-a. Iako to ne može otvoreno reći, Plenkoviću je to najvažnije na svijetu, važnije i od izbora za predsjednika države - dodaje Puhovski.

Političar s inicijativom

Napominje kako je Plenković je priučeni premijer.

- On jest inteligentan, ali treba mu vremena da se privikne na hrvatske društvene i unutarnjopolitičke odnose. On, primjerice, u pola noći dobro zna koliko je Francuska jača od Belgije, ali koliko je sindikat X jači od sindikata Y ili koliko je sektor prosvjete jači od sektora socijalne skrbi ili diplomacije, njemu u pola noći nije najjasnije. Na domaćem terenu ne snalazi se dovoljno dobro, dovoljno brzo. Problem je tim izraženiji što Plenković nije stvorio ili odredio osobu kojoj bi mogao povjeriti da preuzme barem dio posla.

Velika je pogreška što nije izabrao svog čovjeka koji će se baviti aktualnim domaćim temama kada on ima fokus na vanjsku politiku. To se vidi i u sporu Vlade i učiteljskih sindikata. Resorna ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak doslovce se odmetnula, ona se ponaša neopisivo neodgovorno. Dakle, jedina osoba kojoj je Plenković realno mogao ili trebao prepustiti rješavanje problema sa štrajkom učitelja je ona, ali iz nabrojenih stvari on to nije mogao učiniti jer u nju nema povjerenja - kaže.

Puhovski se slaže s mišljenjem onih koji smatraju da Plenković doista vjeruje da svojim vanjskopolitičkim aktivnostima čini veliku i važnu stvar za Hrvatsku te da na neki način zamjera i političarima i građanima što to ne vide, što ga ne honoriraju zbog tih uspjeha na “gostujućem terenu”.

- On se doista zbog toga osjeća nepravedno ocjenjivan, ali i neshvaćen u hrvatskoj javnosti. Smatra da mi ne shvaćamo koliko je važno za Hrvatsku to što je kongres Europske pučke stranke održan u Zagrebu, iako taj skup za građane uopće nije važan. Ima osjećaj da ga ljudi ne shvaćaju i da ga bezveze sada gnjave za povećanje nekih učiteljskih koeficijenata za 6,11 posto u trenutku dok on rješava sudbinska pitanja svijeta - zaključio je Puhovski.

Slaže li se s dojmom onih koji misle da se premijer Plenković puno ugodnije osjeća u vanjskopolitičkoj areni, pogotovo u razgovorima sa stranim političarima i dužnosnicima, da djeluje vrlo suvereno kada priča o “velikim” bilo EU, bilo globalnim temama, a s druge strane da se upravo suprotno osjeća i snalazi kada je suočen s domaćim političkim ili društvenim problemima, pitali smo politologa i sveučilišnog profesora Peru Maldinija.

- Dojmovi su uvijek subjektivni, ne nužno i točni, premda su u politici ključni jer su osnova političkoj potpori, znatno više nego politički programi. Stoga, u sve više personaliziranoj i medijaliziranoj politici političarima je dojam vrlo bitan. Andrej Plenković dolazi iz vanjske politike gdje je napravio respektabilnu karijeru. Evidentno je da ga taj dojam prati, a on ga sam svojim prilično aktivnim angažmanom (p)održava, osobito u europskoj i međunarodnoj politici. S jedne strane, to mu je povećalo ugled u europskim krugovima gdje se izgradio kao proaktivan političar koji ima inicijativu i na kojeg se može računati.

S druge pak strane, u Hrvatskoj parlamentarna oporba, ali i unutarstranački oponenti upravo tom činjenicom žele ga diskreditirati kao premijera, implicirajući da je to manje bitno i predbacujući mu neiskustvo u vođenju nacionalnih javnih politika. Međutim, to nije točno, najprije zato što su vanjski i europski poslovi jedna od ključnih javnih politika gdje je međunarodno i diplomatsko iskustvo svakako prednost. Uz to, nacionalne javne politike nije moguće voditi mimo okvira EU, pa o njegovu poznavanju i uključenosti u njega umnogome ovisi i njihova uspješnost. Konačno, osim što takve kritike služe u dnevnopolitičkim prepucavanjima, unutarnja socioekonomska i politička pitanja znatno su kompleksnija.

Pitanja ključnih strukturnih reformi - koje se provode djelomično, usporeno, ili nekih koje uopće nisu pokrenute - nisu samo pitanja javnih politika Vlade, nego i političke volje i (ne)prihvaćanja njihove provedbe od respektivnih socijalnih skupina i političkih aktera, koji gotovo redovito blokiraju bilo kakve promjene. Tada se izvršna vlast obično povlači, odgađajući promjene ili umanjujući opseg i/ili dubinu reformi, kupujući time socijalni mir i političku potporu. Kod nas je to oduvijek tako, pa i sada, premda je Plenkovićeva Vlada u tom smislu uspjela napraviti više od drugih. Stoga dojam da se Plenković ne snalazi na domaćem terenu činjenice baš i ne podupiru - kaže Maldini.

Sociolog Sven Marcelić sa Sveučilišta u Zadru kaže kako je Andreja Plenkovića kao političara - pa posljedično i kao aktualnog predsjednika Vlade. uvelike odredila njegova “politička socijalizacija”.

Izgubljen bez skripte

- Od početka karijere, kada ulazi u sustav Ministarstva vanjskih poslova, Plenković uči, radi i živi u tom diplomatskom, “briselskom” miljeu. On zato i dubinski poznaje Europsku uniju i funkcioniranje europskih institucija, odnosa snaga unutar Unije... Svoju vanjskopolitičku suverenost, kao i suverenost u razgovorima sa stranim državnicima vuče iz svog backgrounda, iz svojeg obrazovanja i diplomatske karijere. On je u tome i uspješan.

To se vidi iz aviona. Uostalom, njega europski politički establishment angažira kada treba pregovarati o sastavljanju nove Europske komisije, kada treba organizirati veliki kongres EPP-a... Imamo puno dokaza da se u vanjskopolitičkim pitanjima dobro snalazi i da ga strani politički lideri cijene. Međutim, on ima problem na domaćem terenu.

Prvi deficit u tom smislu pokazao je kada je išao sastavljati HDZ-ovu listu za Europski parlament na kojoj nije bilo “pravih”, iskusnih političara koji su u dosadašnjoj karijeri više puta prošli test pred biračima, koji znaju što znači voditi stvarnu, svakodnevnu politiku, a samu listu je vodio Karlo Ressler koji je došao niotkuda, koji je građanima i biračima nepoznat. I koji je, kako bi Musil rekao, čovjek bez (političkih) svojstava. Plenković je očito socijaliziran za jednu (kolokvijalno, briselsku) vrstu politike, a na domaćoj sceni suočava se s drugom vrstom politike. Recimo, on je pred prosvjetare koji su štrajkali došao s nekoliko pripremljenih fraza, ali dobio je odgovor koji je izvan “skripte” koju posjeduje.

Čini se da se on izvan te svoje skripte ne snalazi. On se ne nosi dobro u mnogim unutarnjopolitičkim i domaćim društvenim problemima koji izlaze iz te njegove “skripte”. Iako percipira neki problem, poput štrajka profesora, on ne može adekvatno odgovoriti na taj problem jer to nije dio sadržaja koji je njega socijalizirao u politici - smatra Marcelić. Zaključuje kako nije dojma da Plenković ne razumije hrvatsko društvo u potpunosti, nego bi prije rekao da je on ostao malo zatečen složenošću premijerske funkcije.

- Očito je očekivao lakši posao - zaključio je Marcelić.