"Sjetim se Dražena svaki dan. Uvijek me nešto podsjeti na njega. Svakodnevno mi je u mislima", priznaje u Briefingu Stojko Vranković, najbolji prijatelj i suigrač Dražena Petrovića koji bi za koji dan, 22. listopada, proslavio 60. rođendan.
Otkriva da su se njih dvojica prvi put vidjeli na utakmici kadetskog prvenstva Hrvatske u Zadru. Petrović je igrao za Šibenku, a točno 9 mjeseci stariji Vranković za Zadar.
Cijelu emisiju Briefing možete pogledati na kraju teksta
"Za pravo smo se upoznali 1980. na pripremama za kadetsko prvenstvo Europe koje su trajale 64 dana. Bili smo cimeri u sobi. On je iz Šibenika, a ja iz Drniša. Sličan mentalitet. Slično smo razmišljali i jako brzo kliknuli. Kada sam god bio u Zagrebu, bio sam u gost u njegovom stanu gdje su većinom bili i Draženova mama Biserka i otac Jole. Zvali smo ga Pećo, u Americi su ga zvali Petro, Talijani Amadeus, najmanje Dražen... Bio je vrhunski radnik i profesionalac. Jako je volio trenirati. Kod Dražena se znalo kada se navečer ide doma jer ga je ujutro čekao trening. Ljeti je bio u Šibeniku, kupali smo smo na Jadriji i u Vodicama, ali smo uvijek gledali da plaža ima košarkaški teren. Moralo je sve biti vezano uz košarku. Kada bi se našli u Zagrebu, otišli bi do Kavkaza pa do Saloona. Ali Dražen je živio kao Spartanac. Nikada nije pio alkohol. A mi ostali smo znali popiti, ne mogu reći da nismo", govori Vranković pa nam odgovara na pitanje je li istina da je Dražen bio veliki zavodnik kojeg su žene obožavale, a i on njih.
"Je, istina je. Ali ne bih o detaljima", kaže Vranković.
"Imao je taj zarazni osmijeh po kojem je bio poznat i po kojem se vidjelo kakav je čovjek van terena. Šibenčani su poznati po tome da se vole šaliti na tuđi račun, ali i na svoj. Na Univerzijadu u Kobe u Japan smo letjeli preko Anchoragea na Aljasci. Čekali smo šest sati na aerodromu jer je avion bio u kvaru. Prije ukrcaja smo ušli u tunel koji vodi prema avionu, on je stajao nasuprot meni i u jednom momentu se počeo smijati što mi je bio znak da nešto sprema. Ispod njegovog desnog ramena je bio alarm, on je podvukao ruku i stisnuo crveno dugme, alarm se upalio, nastala je strka, došla je policija pa smo čekali još dva ili tri sata. Samo ja sam znao tko je krivac", otkriva nam Vranković.
Tvrdi da nije znao da će se na memorijalnoj utakmici odigranoj početkom rujna u zagrebačkoj Areni u sjećanje na Dražena Petrovića on u obliku holograma pojaviti na terenu i glasom se obratiti svojim suigračima s Olimpijade u Barceloni.
"Ispalo je jako emotivno i teško je bilo suzu suspregnuti. Pustili smo suzu za našeg kapetana. Čuo sam da će film o Draženu biti predstavljen na njegov rođendan u Šibeniku. Nisam pozvan na premijeru, ali ako budem u Dalmaciji, otići ću. Volim 22. listopada otići na Draženov grob, kao i na godišnjicu njegove smrti. Odem i bez povoda kada osjetim potrebu, zapalim svijeću i s njim popričam u tišini", govori Vranković. Ističe da je razgovarao s glumcem koji u filmu glumi Dražena. Zanimali su ga neki detalji iz Draženovog života kako bi se pripremio za ulogu.
Prisjeća se zadnje večeri koju je proveo s Draženom, u Wroclawu u Poljskoj gdje je reprezentacija igrala kvalifikacijsku utakmicu. Idućeg je dana Petrović poginuo.
"Nismo baš dobro odigrali tu utakmicu protiv Slovenije. On je bio dosta nezadovoljan i nekako neobično nervozan. Rano ujutro smo išli na aerodrom iz Wroclawa za Frankfurt. Autobus je dolazio, pogledao sam u Dražena i vidio da vozač ne obraća pažnju i da malo nedostaje da ga ne udari retrovizorom pa sam viknuo ‘Dražene pazi glavu‘. Znao sam da će Dražen ostati u Frankfurtu. Prije Wroclawa smo igrali turnir u Španjolskoj i mislim da smo prespavali u Frankfurtu i to popodne smo trebali nas dvojica ići za Muenchen, ali je padala jaka kiša i on je rekao da je umoran i da mu se ne da i da će kada se bude vraćao iz Wroclawa vidjeti hoće li ostati u Njemačkoj ili se vratiti za Zagreb. Nažalost je ostao. Kada smo sletjeli u Frankfurt, svi su znali da on tamo ostaje, a ja sam jedini znao zašto ostaje, odnosno ide za Muenchen i s kime", kaže Vranković. Pitamo ga je li Dražen bio zaljubljen u Klaru Szalantzy?
"Ne bih rekao. Ta je veza bila kratka. Nije on nešto posebno pričao o tome, da je to iz veze preraslo u ljubav. Kao što ste rekli, bio je veliki zavodnik", otkriva Vranković.
"Iz Frankfurta smo došli u Zagreb. Pokupio sam njegovu torbu. Sutradan sam trebao ići za Zadar. Bio sam u restoranu. Konobar me zvao da me netko treba na telefon. Javio sam se. Njegov otac Jole me pita gdje je Dražen. Ja mu kažem ‘šjor Jole, ostao je u Njemačkoj‘. On kaže – ‘nije‘. Pitam ga o čemu se radi, a on kaže da je Dražen poginuo. Sjeo sam u taksi, otišao do njih. Bili su van sebe, pogotovo mama Biserka. Došao je i Aco. Kat ispod je živio nogometaš Tarzan koji je igrao u Njemačkoj i znao njemački. On je zvao policiju u Ingolstadtu i potvrdili su mu da je to istina. Neven Spahija, vozač, prevoditeljica i ja smo krenuli u Njemačku po njegovo tijelo, došli smo na adresu koja nam je rečena da bi nam tamo rekli da je tijelo već otišlo, ali su nam dali broj Klarinih roditelja. Javila mi se njezina mama kojoj su dali Draženov lančić, novčanik i dokumente. To smo preuzeli i vratili se za Zagreb", kaže Vranković.
"Dražen je bio veliki navijač Dinama, a Hajduk je tada bio bolji od Dinama pa smo mu oko toga znali vaditi mast", ističe Vranković, hajdukovac, napominjući da se s Draženom gotovo svakodnevno ču. Znali su jedan drugome raspored utakmica i zvali se na telefon gdje god da su bili.
"Dražen i Vlade Divac su bili prijatelji, ali ne mislim da je to bilo veliko prijateljstvo. Kada se dogodila tragedija, Aco i ja smo u nevjerici stajali na balkonu i on mi je rekao: ‘ja sam mu brat, ali tebe je volio više od brata‘", govori Vranković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....