Dr. Vedran Mornar: 'Prepolovite i gradivo i broj predmeta...'

Obrazovni sustav danas je nesumnjivo preopterećen i predmetima i količinom činjenica koje se na tim predmetima uče.

Učenici gimnazija imaju po 16 predmeta i 33 sata izravne nastave tjedno. Uzevši u obzir činjenicu da bi učenici trebali pored toga još i učiti, pisati domaće zadaće i obrađivati lektiru, lako je izračunati da djeca rade više od svojih roditelja. A nakon svega, rezultati na Pisa testovima i državnoj maturi sve su prije nego sjajni.

Treba li smanjiti broj predmeta? Vjerojatno da. Ali ako, primjerice, objedinimo Biologiju i Kemiju u nešto što bi se vani zvalo Science i ako kurikulum toga predmeta bude puka unija sadašnjega sadržaja Biologije i Kemije, nismo napravili ništa, samo još veću štetu.

Temeljno gradivo

Prije nego što se predloži bilo kakva promjena u sadržajima i opsegu školskog gradiva, nužno je odrediti se prema tome što je zapravo uloga škole: naučiti učenika neko gradivo ili pripremiti učenika za cjeloživotno učenje.

Za mene u tome nikakve dileme nema, čak ni na razini visokog, a kamo li na razini osnovnog i srednjeg obrazovanja. Uvjeren sam da je svaki pristup obrazovanju koji učenika ili studenta usko specijalizira za određeno zanimanje, dajući mu previše konkretnih a premalo općenitih znanja, potpuno pogrešan: tržište rada je dinamično, neka se zanimanja postupno gase, neka nastaju, današnji učenici i studenti radit će na poslovima koje danas ni ne poznajemo. Tko može garantirati da će se netko zaposliti u upravo u onoj uskoj niši za koju se školovao?

Zato je nastavne planove na svim razinama nužno koncipirati tako da se u njima stavi naglasak na ključne kompetencije za cjeloživotno učenje. Prema definiciji preuzetoj iz nedavno donesenoga Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, one su osnova za stjecanje kompetencija za sve osobne, društvene i profesionalne potrebe tijekom života, a obuhvaćaju komunikaciju na materinskom jeziku, komunikaciju na stranim jezicima, matematičku kompetenciju i osnovne kompetencije u prirodoslovlju i tehnologiji, digitalnu kompetenciju, kompetenciju učiti kako učiti, socijalnu i građansku kompetenciju, inicijativnost i poduzetnost te kulturnu svijest i izražavanje. Ovo nismo izmislili mi sami, preuzeto je iz dokumenata Europske komisije.

Već je iz ovoga na prvi pogled jasno u kojemu bi smjeru naše obrazovanje trebalo ići.

2500 ispita

Kako je sada? Nastavni je program već za osnovne škole doista impresivan. Učenici, barem tako tamo piše, uče Fehlingov reagens, bacati lopticu tehnikom O’Brien, izraditi i vizualno oblikovati upisni obrazac u nekom programu za upravljanje bazom podataka. Bi li se nešto od toga možda moglo ostaviti za srednju školu? O sadržajima propisanima za srednju školu ne želim ni razmišljati. Baza podataka E-matice sadrži više od 2500 naziva različitih predmeta. Znate li koliko je rezultat prebrajanja svih predmeta koji u nazivu zadrže niz “kemij”? 50! Nadam se samo da neće zaživjeti ideja strukovne mature u kojoj bi se onda vjerojatno moralo naći mjesta za 2500 različitih ispita, jer tko će se usuditi reći da je, primjerice, Mljekarska mikrobiologija manje značajna od Ribarstvene biologije s ekologijom ili obratno?

Gola istina

Nitko neće prihvatiti da je njegov predmet manje važan, što zorno ilustrira činjenica da prijedlog za reduciranjem broja ispita na državnoj maturi, ukidanjem onih za koje postoji mali interes, nije naišao na odobravanje čak ni u sveučilišnoj zajednici.

Pa ni kad se zbog jednog jedinog kandidata u cijeloj državi koji zaželi pisati neki ispit (da, takav slučaj imamo) mora oformiti stručna radna skupina koja će taj ispit pripremiti, angažirati sedmeročlano školsko ispitno povjerenstvo i dva dežurna nastavnika, da bi poslije svega još nekoliko stručnjaka nezavisno riješilo takav ispit i modificiranom Angoffovom metodom odredilo pragove ocjena.

A baš nam ta državna matura svake godine nemilosrdno pokaže golu istinu o carevom novom ruhu. Primjerice, lani je na osnovnoj razini matematike bio zadan sljedeći zadatak: “Litra Super plus benzina za automobile stoji 8.17 kuna. Koliko će Petar platiti ako je utočio 35.15 litara u spremnik svojega automobila?”. Da, dobro ste pročitali, to je pitanje koje postavljamo maturantima nakon završenih 12 godina školovanja, pa čak i učenicima matematičke gimnazije koji se odluče za osnovnu razinu matematike, što smiju.

Prema propisanome nastavnom programu, množenje decimalnih brojeva uči se u 5. razredu osnovne škole. I sad pazite: preko 20% kandidata taj zadatak nije riješilo točno. Da ne bi bilo zabune, mogli su se služiti kalkulatorom!

Nije ni čudo da je bilo toliko otpora uvođenju državne mature, jer se s ovakvom istinom doista nije ugodno suočiti. Što bismo onda smjeli zadati na maloj maturi, kad bismo je nekom srećom imali?

Puno puta sam već rekao da bi tamo dovoljno bilo pitati koliko je 2/3 + 3/4 i koliko je 15% od 45 pa bi se sve one petice iz matematike odmah raspršile tako da bi Gauss osobno bio ponosan na dobivenu raspodjelu. Nakon ovoga saznanja sam se predomislio - treba pitati nešto puno jednostavnije, samo još ne znam što bi to bilo.

Strah od rezultata

Nažalost, malu maturu nemamo niti ćemo je, čini se, skoro imati. Nema novca, kažu. Ili je pravi razlog strah od strašne istine koju bi nam mala matura mogla razotkriti?

Rješenje je jednostavno, ali ne baš lako provedivo: prepoloviti količinu gradiva i na svim predmetima uporno vježbati samostalno rješavanje stvarnih problema, pisanje i komunikaciju. Moramo u to krenuti što prije, inače ćemo i dalje na kraju školovanja imati djecu koja od šume neće uočiti drvo i koja sve te silne činjenice kojima su zatrpavana tijekom 12 godina škole neće znati nigdje primijeniti. I 41% pristupnika koji na državnoj maturi (uz kalkulator) ne znaju izračunati kolika je masa 20 olovaka ako je masa 256 takvih olovaka 4,24 kg.