Dok Tomašević planira 8000 stabala, irski profesor je skeptičan. Spominje i ‘zlokobne asocijacije na drveće‘

Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević najavio je kako će od ovoga tjedna pa do travnja sljedeće godine u Zagrebu biti posađeno 8000 novih stabala, najviše jasena.

- Stabla idu u svih 17 gradskih četvrti, po cijelom gradu. Najteže je bilo naći lokacije gdje možemo staviti tih 8000 stabala. Drago mi je da smo ovo dovršili, 8000 stabala znači da na svakih 100 stanovnika u Zagrebu imamo jedno novo stablo ove sezone i s tim nastavljamo i u sezoni 2024./2025. ćemo zasaditi novih 8000 stabala - poručio je Tomašević.

Istovremeno, dok vlast u glavnom gradu planira kako Zagreb učiniti još zelenijim, irski profesor Des Fitzgerald sa svijetom je odlučio podijeliti teoriju koja nudi nešto drugačiji uvid u simbiozu grada i prirode. Svoja mišljenja Fitzgerald je objavio u knjizi čije ime u slobodnom prijevodu glasi “Zašto gradovi ne trebaju biti zeleni da bi uspjeli”.

Ne, profesor medicinske humanističke znanosti na sveučilištu Cork nije protiv sadnje drveća ili negator klimatskih promjena. On se umjesto toga pita zašto su "planeri, arhitekti i kreatori politike toliko fiksirani na prirodu kao primarno rješenje svih problema u gradovima".

Zeleni grad nije konačno rješenje

Fitzgerald, ranije koautor knjige o utjecaju života u urbanim sredinama na mentalno zdravlje, tvrdi kako je počeo primjećivati da ljudi govore o drveću kao o čudotvornom lijeku za sve izazove s kojima se gradovi i njegovi stanovnici suočavaju. On sada želi da preispitamo dihotomiju između grada i prirodnog svijeta, a prije svega da zaboravimo kako postoji takozvani silver bullet, jedinstveno rješenje za sve probleme.

- Ne postoji ideologija, bila ona lijeva ili desna, u kojoj stablo nema mjesto na pijedestalu. No ono što zaboravljamo jest da postoje razne vrste zlokobnih kulturnih asocijacija koje drveće kao označitelj sadrže - napominje profesor. Tvrdi da su još donedavno šume bile mjesta terora i straha od nepoznatog. Danas je, pak, određena privilegija uživati u zelenim površinama.

- Kad sam prvi put počeo ozbiljno razmišljati o ovoj temi, bilo je to otprilike u isto vrijeme kad je krenula kampanja da se London proglasi prvim gradom nacionalnim parkom na svijetu, što je 2019. i postao. Preuzimanje urbanog prostora od strane divljine učinilo mi se vrlo čudnom idejom. Taj koncept podrazumijeva da sa životom u gradu nešto nije u redu, a šuma i rijeke će nam pomoći da svi problemi nestanu - objašnjava Irac.

Grad i stres

Profesor napominje da postoji niz čimbenika koji uvelike povećavaju razinu stresa kod stanovnika većih gradova; buka i agresivna rasvjeta, nesigurnost i nejednakost, suočavanje s birokracijom… Dakle, ako živite u gradu i imate neku vrstu biološke predispozicije koja povećava rizik od razvoja ozbiljne psihoze, te kada se suočite primjerice s neriješenim stambenim pitanjem, vjerojatnost da ćete doživjeti psihotičnu epizodu drastično raste.

- Ako stvarno želite transformaciju urbanog mentalnog zdravlja, možete jednostavno učiniti ono što se u Europi radilo 1950-ih. Tada su izgrađeni masivni stambeni blokovi, što je doslovno suprotno od zelenih gradova kakvi se danas stvaraju. Ti stambeni blokovi na rubovima gradova, pristojna su i sigurna mjesta za život, koja najčešće imaju transformacijski učinak na mentalno zdravlje ljudi u urbanom prostoru - vjeruje.

Kada je riječ o drveću i usporavanju klimatskih promjena, Fitzgerald se slaže kako ono ima pozitivan učinak. Ono što ga brine jest da li je sadnja stabala i koncept zelenih gradova mazanje očiju pred puno kompleksnijim problemima. Nadalje, irskog profesora brine i tko je zapravo taj koji donosi odluke o tome kako bi gradovi budućnosti trebali izgledati.

- Mislim da moramo prestati razmišljati o gradu kao o nekoj vrsti tehnologije koja će popraviti društvo. Ljudi u gotovo svim urbanim centrima Europe i Sjeverne Amerike, danas osjećaju da s gradovima nešto nije u redu. Trebamo čuti mišljenje onih koji žive u gradovima, a čiji glas se rijetko kada čuje. Mislim da ne razmišljamo primjerice dovoljno o perspektivi djece. Pita li itko njih kakav gradski prostor žele?- zaključuje Des Fitzgerald.