BLIJEDA I USTRAŠENA

Direktorica hrvatske tvrtke čuvene Ruskinje: ‘Živim kao u zatvoru, ljudi nas vrijeđaju na ulici!‘

Višnja Vukotić, direktorica firme u čijem je vlasništvu i nestala jahta Irina VU, o svom životu pod sankcijama

Višnja Vukotić

 Vladimir Dugandžić/Cropix

Žena je kao sjena: blijeda i ustrašena.

Dok sjedi među otpalim prezrelim narančama i suhim palminim granama, koje nema snage raščišćavati, ni mogućnosti nekoga angažirati za taj posao, nije još sasvim sigurna jesmo li je došli prevariti, namagarčiti, iskoristiti... ili će zaista imati priliku javno posvjedočiti kako to geleri s ukrajinskog istoka prskaju i ranjavaju svijet po dalmatinskom, pelješkom jugu, piše Slobodna Dalmacija.

Višnja Vukotić direktorica je hrvatske tvrtke "Kisik", koja u Orebiću – tik pokraj starog hotela "Orsan", praktički na plaži – ima objekt za smještaj i ugostiteljstvo. Reklo bi se, hotel. Ali nije. Samo su sobe za iznajmljivanje. Vlasnica poduzeća je Irina Viner. Ista ona ruska gimnastičarska pedagoginja svjetskoga glasa za koju je hrvatska javnost čula nedavno, kao suprugu ruskog tajkuna Ališera Usmanova, navodno bliskog Vladimiru Putinu. Ili kao navodnu Putinovu političku istomišljenicu i suradnicu. Ponajprije kao vlasnicu jahte "Irina VU", broda koji je s hrvatskom posadom jesenas otplovio iz Hrvatske, sankcijama unatoč, a da se to ne dozna više od sto dana. Čitali ste...

Žena nije puno govorila o jahti. Ni previše o Irini Viner. Vidjele su se zadnji put još 2019. godine, ljeti. Ali zato nam je pričala o šačici domaćih ljudi i utjecaju velikog dalekog rata na njihovu malu sudbinu, jedinu koju imaju.

image

Višnja Vukotić

Vladimir Dugandžić/Cropix

Kako se osjeća čovjek pod sankcijama?

– Iscrpljeno, frustrirano, nemoćno. Postala sam paranoična, ne znam više komu se obratiti, komu vjerovati. Ne znam zna li itko u zemlji kako postupiti u ovakvim okolnostima, što učiniti. Pojma nemam rade li vlasti kako bi trebale. Kad se ne zna ni kako bi trebale. Ili smo im tek pokusni kunići. A moguće da po zagrebačkim visinama nisu ni svjesni što rade i kako po našim kostima, po leđima običnog domaćeg čovjeka, tamo dolje južno, pucaju sve te velike odluke.

Koliko to već traje?

– Nemam više pojma koja je godina, mjesec i dan. Mislim da je bio konac veljače 2022. godine. Početkom rata u Ukrajini. Na vijestima smo čuli da je Sberbank u Hrvatskoj pod sankcijama. Naša poslovna banka. Nitko pojma nema kako dalje, ni bankari nam nisu znali reći. Onda je intervenirala država i Sberbank je postao Nova hrvatska banka. Mislili smo da će sve biti u redu i da ćemo nastaviti normalno raditi...

A kako ste ustanovili da je tvrtka koju vodite pod sankcijama?

– To smo najprije čuli od naših bankara. Rekli su nam da postupaju po nalogu Ministarstva vanjskih poslova i da nama neće biti omogućen pristup normalnom poslovanju jer da smo pod sankcijama.

Znači, za sankcije niste doznali od države, nego od bankara?

– Tako je, ali to je bio takav kaos u rano proljeće lani da više niste znali ni kako se zovete.

image

Višnja Vukotić

Vladimir Dugandžić/Cropix

Pa je li vam se država ikako javila, da vas službeno obavijesti o sankcijama?

– Nema vam tu službene države. Jedino smo dobili obavijest Trgovačkog suda iz Splita da ne možemo raspolagati poslovnim udjelima tvrtke jer da nam je upisana zabilježba na tvrtku u sudskom registru. Par dana kasnije stiže i slična obavijest dubrovačkog Općinskog suda: upisali su nam zabilježbu i na nekretninu u Orebiću, kojom više ne možemo normalno raspolagati.

Zašto?

– Nemam pojma! Meni, kao odgovornoj osobi u tvrtki, ne dolazi pismeno obrazloženje zbog čega smo pod sankcijama. Očekivala sam dokument koji će jasno reći, na primjer: vaša vlasnica, ta i ta, na popisu je sankcioniranih osoba, iz tog i tog razloga. Ne, nikada!

Imamo tek općenitu formulaciju u kojoj se spominju ugrožavanje Ukrajine, međunarodne mjere, zabrana raspolaganja i vlasništvo ruskih državljana u našoj zemlji. Nigdje ničijeg imena ili konkretnog razloga...

Jeste li dobili ikakve upute o tomu kako dalje poslovati?

– Zdravko Marić, tadašnji ministar financija, rekao je da će tvrtke nesmetano nastaviti raditi. Ali vi ne znate komu se obratiti za konkretne upute, šaljete e-mailove, zivkate telefonima po ministarstvima, šetaju vas okolo, pa Ministarstvo vanjskih poslova, pa Povjerenstvo za sprječavanje pranja novca, pa sto nekih adresa. I mi tražimo službeno obrazloženje, da nam se kaže zašto smo mi pod sankcijama. Ali ništa...

I?

– Na kraju su formirali neku e-mail adresu i poslali nam je. I mi se sada za sve obraćamo toj adresi.

image

Objekt Orsan u Orebiću

Vladimir Dugandžić/Cropix

Pa kako to funkcionira?

– Da biste mogli išta učiniti: platiti račune vode, struje, hrane, dobavljača, da biste uplatili plaće, bilo što u svakodnevnom poslovanju, morate na tu e-adresu poslati popis svih poslovnih računa, koje će oni provjeravati, da ne bi bilo kakvih sumnjivih plaćanja.

Kakvih to?

– Otkud znam?! Plaćamo račune kao i svi ostali u Hrvatskoj, kao domaćinstva: struja, voda, telefon, knjigovodstveni servis, televizija, dobavljači...

Baš sumnjiva plaćanja!

– Daa... Dobro, poštovat ćemo proceduru, slati račune, popis obveza i slično. Računamo da nastavljamo normalno poslovati. Međutim, dolazi vrijeme za isplatu plaća. A nitko iz Zagreba ne odobrava nam sredstva. Mi smo ljudima obračunavali sve, čak i otpremnine, na koje im država daje pravo, a koncem travnja nerado raskidamo s njima ugovore da bi ljudi mogli ostvariti prava i dobiti mogućnost drugog zaposlenja, jer trebaju nastaviti živjeti. Pa će se vratiti kad bude bolje.

Je li bilo problema s isplatama radnika?

– Dobili su plaću za travanj i otpremnine tek u rujnu!

Kako to?!

– Jer su ovi u Zagrebu, iz takozvane radne skupine, bili na godišnjim odmorima! A bez njihova blagoslova mi ne možemo pomaknuti ni kunu. Bez obzira na to što ja zovem, tražim, pitam... Morali smo prodati službeno vozilo i imali smo neku pretplatu poreza. Tim smo sredstvima planirali platiti ljude, ali zahtjev je čekao od srpnja do rujna.

Ljeto, nikog u Zagrebu?

– Tako je! A u međuvremenu se smanjuje taj iznos koji smo prikupili za radnike.

Zašto?

– Jer nas u isto vrijeme ovršuje Državni inspektorat.

Zašto sada?

– Za kašnjenje radničkih plaća, odnosno minimalaca. Dobro, računam da će ljudima onda isplatiti barem taj minimalac za koji su nas ovršili. Ali – ništa od toga, ljudi mi kažu da ništa nisu dobili. Zovem u Zagreb i čujem: "Gospođo, griješite, ta sredstva su garancija da ćete isplatiti plaću radnicima. Taj novac ide na poseban račun kod Fine, i kad vi ljudima isplatite plaće, mi ćemo vama vratiti ta sredstva."

image

Višnja Vukotić

Vladimir Dugandžić/Cropix

Znači: prodate auto za plaće i otpremnine, dio države je na "godišnjem" i bez njih ne možete isplatiti ništa, a drugi dio nije na odmoru i ovršuje vam račun, kao garanciju, jer niste isplatili radnike, jer je prvi dio države na dopustu i ne odobrava isplatu?!

– Daa... A u međuvremenu mi kući dolaze tri državna inspektora rada, žele vidjeti jesmo li korektno obavili raskid ugovora o radu i obračunavali otpremnine. Rekli su mi da dolaze po nečijoj prijavi.

Prekrasno...

– A još 2020. godine, daleko prije rata, OTP banka, u kojoj smo bili VIP klijent, šalje dopis da prekida suradnju s nama. Iako su nas prethodno bili molili da nastavimo suradnju s njima. I ostajemo bez banke. Bez poslovnog računa. Neće nas odjednom ni druge banke! Nepoželjni smo, bez obrazloženja. A uzorni klijenti. Na koncu nas je primila samo Sberbank.

Ima li nevoljama kraja?

– Ajde, banku smo konačno našli, ali odmah poslije toga – eto poreznog nadzora. Ugrađivali smo bili solarne panele i novu fasadu, imali smo dva izvođača, platili sve što treba i sve u redu.

No porezni nadzor kaže da su nam izvođači izdali pogrešne fakture. Da su trebali odvojiti materijal i ruke. Ali to nije moj problem: oni su fakturu izdali, a mi smo sve platili. Ništa, zovi izvođače i moli da naprave te ispravke, iako to nije naš problem.

I?

– Ne može ni to: dok traje porezni nadzor, mi ne smijemo poduzimati nikakve korake. Čak ni izvođači radova na objektu. Izvođači ih mole da dođu njima u nadzor i da oni sve isprave. Ne dopušta se ni to! Poreznici inzistiraju na tome da mi ponovno platimo PDV – koji smo već platili u nemalom iznosu – i neka mi onda taj novac potražujemo od izvođača, a on kasnije od države. Poznavajući hrvatsku stvarnost, taj proces trajao bi godinama.

Pa to je sve luđe?!

– Ali to nije sve! U vrijeme kad smo već pod sankcijama, poreznici donose rješenje i ovršuju nas: prisilno nam naplaćuju PDV koji smo već odavno platili. Dvaput nam naplaćuju PDV!

Uvećan za kamate i kaznu tvrtki, ali i meni, kao odgovornoj osobi. A taj novac koji su nam poreznici pokupili ljetos, to je bila avansna uplata gostiju koji su bili rezervirali desetak soba na mjesec dana. Tim sredstvima planirali smo bili pokrpati rupe, sanirati što se može i nastaviti raditi.

Otkad ste pod povećalom?

– Još otkad su Rusi preuzeli tvrtku od Nizozemaca, prije petnaestak godina. Jer je netko zamišljao tko zna što. Kao, joj, doći će nam Rusi. Da, i dolaze, ali Rusi kojima je pet, šest, desetak ili petnaest godina. Djeca koja treniraju ritmičku gimnastiku, treneri i roditelji.

Sve je počelo izjavom lokalnog poreznog službenika, nazovimo ga gospodin C., koji je rekao: "Ne želim Ruse u svom vrtlu."

Tko vam je sve dolazio u goste?

– Naši vlasnici, Irina Viner, koja je svjetsko gimnastičko i pedagoško ime, htjela je ovdje imati sportsku bazu, dovoditi sportaše, usavršavati ih. Dolazili su nam gosti sa svih strana svijeta. Novinari isto!

Ovdje nije bilo sportske dvorane, pa smo s Gradom Korčulom, tu preko puta, 2008. godine izgradili sportsku dvoranu u partnerstvu: mi ćemo je koristiti četiri mjeseca ljeti, a Korčula preostalih osam.

image

Vladimir Putin i Irina Viner Usmanova

Afp

Kako zdravlje, dosta ste oslabjeli?

– Spala sam na 46 kila, triput sam imala koronu. Jednu baš u vrijeme sankcija, pod fibrom od preko 39 stupnjeva zivkala sam po Zagrebu, pokušavajući shvatiti što se događa i kako preživjeti. Zdravlje mi je i inače narušeno. Operirala sam karcinom želuca 2008. godine, ostala je samo jedna petina.

Nemam žuč ni slezenu, počela sam od muke ponovno pušiti poslije 14 godina. Mislila sam, to je moja privatna stvar, borit ću se kako znam, kako to rade i drugi ljudi, ali kontala sam da će me ipak pustiti da radim na miru, da je to važno radnicima i meni.

Ne zvuči dobro...

– Život mi se pretvorio u kaos: danju borba s institucijama, noću smišljajte kako opstati, održati tvrtku, objekt, ljude. A svi moji kažu da bježim odatle, djeca su mi zabrinuta. Bojim se da će mi se nešto dogoditi. I gdje ću danas-sutra, tko će me igdje primiti sa 60 godina i ovakvim zdravljem?!

Plaću ne primam od travnja. Ured mi je kod kuće. Objekt ne radi, zatvoren je i zapušten. Ljudi su ostali bez posla. Nema struje, vode, ničega.

Od čega živite?

– Čuvala sam jednu obiteljsku nekretninu za crne dane, za starački dom sutra, za skrb i pomoć. To mi je trebala biti neka sigurica za mirovinu, ne znam što me sve čeka, živim sama. Ali morala sam je prodati da bih imala od čega živjeti i liječiti se, ne mogu ja čekati po šest mjeseci na CT ili neku drugu pretragu. Eto što su mi donijele sankcije. A ostala sam tu i zbog neke lojalnosti prema vlasnicima: bili su više nego korektni sve vrijeme.

Netko nas dovodi u situaciju očajnika. Da ja kažem kako ne mogu više, da odustanem, da tvrtka padne u stečaj i da se netko okoristi našim jadom, da kupi sve za euro. Imala sam ja razne pozive i ponude, kao, briga te za Ruse, imamo mi kombinacija raznih kako da ih izbacimo iz igre i uskočimo...

Što kažu Orebićani?

– I javnost, masa, od šume ne vidi stablo. Isti oni lokalci koji su me prije pitali bi li Rusima mogli uvaliti išta svoje, sada me prijekorno pitaju gdje su mi sada Rusi. Dobacuju mi svašta. Živim u zatvoru. U dućan idem u tri popodne, kad nema nikoga.

Netko zloupotrebljava ovu situaciju. Ja sam uvjerena da ovi gore u Zagrebu nemaju nadzor nad događajima, ne znam ni jesu li svjesni posljedica svojih odluka na naše živote. Ne vjerujem ni Vladi, ni ministarstvima, ni DORH-u, ni SOA-i. Bogme, ni opoziciji. Teško vjerujem i vama, trebalo mi je vremena da se usudim oglasiti se. Ali procijenila sam: reći ću sve, obraniti me može jedino istina.

Važno je da se država pobrinula za velike: za Sberbank, "Đuru Đakovića", Fortenovu, a nas male – tko šljivi! Kao i obično... Objavljuju se stalno stare slike Irine Viner s Putinom, s nekog prijema, daje joj cvijeće. A nitko da se sjeti fotografije na kojoj Kolinda Grabar-Kitarović uručuje ruskom šefu države hrvatski nogometni dres ukrašen velikim Putinovim prezimenom, piše Slobodna Dalmacija.

Dva puta zbog rata ostala bez posla

– Ja sam bila izgubila posao u Domovinskom ratu, u Dubrovniku. Bilo je sve srušeno. I vratila se u Orebić kao samohrana majka. Ali nitko drugi u Europi nije izgubio svoj posao zbog našeg rata. A mi ga opet gubimo, sada zbog rata u Ukrajini. Naša država uništava uzornu hrvatsku tvrtku i hrvatske radnike zbog rata u Ukrajini. Zašto?! Pa ne pati ovdje Irina Viner, njoj ne manjka ni ptičjeg mlijeka. Nego pati domaća kvalitetna firma. Ljudi! A Zelenski je tek nekidan sankcionirao 185 tvrtki u Ukrajini jer su podupirale Rusiju. Zar smo mi veći Ukrajinci od Ukrajinaca?!

Pa Irina nije pod sankcijama!

I što je najintrigantnije, Irina Viner – koja više nije Usmanov, budući da se razvela od Ališera Usmanova – uopće nije pod sankcijama Europske unije, koje provodi i Hrvatska. Nema je na tom popisu! Tek nedavno je uvrštena na ukrajinsku listu. A nigdje nema ni dokumenta koji kaže da je hrvatska tvrtka “Kisik” iz Orebića, zajedno sa svojim nekretninama, pod sankcijama u Hrvatskoj zato što joj je vlasnica Irina Viner sankcionirana.

Kakve mi imamo veze s jahtom?

– Nije nam država zabranila rad, ali onemogućava nam ga na svaki mogući način. Upropastili su nas! I sada čekamo već dva mjeseca odobrenje za plaćanja, a zahtjev smo poslali početkom prosinca. Ne znam je li to nemar, neznanje ili namjera. Rekli su nekidan da se još ništa ne može dok se ne riješi pitanje plovila “Irina VU”. Kao da mi imamo veze s tim brodom?!

Vlasnica nam je ista, ali tvrtke nisu: mi imamo svoje poslovanje, oni svoje. Ja poznajem posadu broda, surađivali smo često, sve su to profesionalci i dragi ljudi, nikada problema s njima nije bilo, ali događaji povezani s jahtom ne bi smjeli imati nikakav utjecaj na naš posao u Orebiću.

Tako je i ‘Orsan‘ upropašten

Prije desetak godina naši vlasnici htjeli su kupiti hotel “Orsan”, odmah je pokraj nas, budući da je HTP Orebić išao na prodaju, bio je u predstečajnoj nagodbi. Hotel je bio procijenjen na dva milijuna eura. Mi smo nudili četiri, zadržavanje svih zaposlenika i zatvaranje svih dugova. Zainteresiran je bio još samo jedan investicijski fond. Nudio je šarenu lažu za čitav HTP. Ministarstvo financija zaključilo je bilo da treba prodati cjelinu, ne samo dio. Izgubili smo. Fond nije.

Evo, godinama poslije, dijelovi te čuvene cjeline prodaju se u komadićima za velike iznose, ali više ne u interesu zajednice, nego za račun pojedinaca. Pa i nama je kasnije nuđen taj isti stari “Orsan” – sada već rasterećen dijela radnika i jednako neobnovljen – za dvostruko više novca.

Bez posla i samohrana majka

– Bez posla nam je ostala samohrana majka s dvoje djece. I žena koja je bila računala da će odraditi još tri godine i mirno otići u zasluženu mirovinu. Sada su obje na birou. Sve skupa, petero ljudi i petnaestak stalnih sezonaca. Domaćih ljudi, lokalnih. Koji su kod nas radili i po deset godina. Planirali smo bili renovirati, to je ipak objekt s dvije zvjezdice, čak nema status hotela, nego soba za iznajmljivanje. Registrirani smo za smještaj i ugostiteljstvo. Imamo 24 sobe, za pedesetak gostiju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. studeni 2024 21:23